Novak i Draža, srpski sin i otac sveti!

U emisiji U svome filmu gostovala je književnica Ivana Bodrožić. Kći nestaloga branitelja iz Vukovara i potpisnica Deklaracije za zajednički jezik. Uhvatila sam baš trenutak kada ona, ili stvarno bješe U svome filmu ili ju je poglavnik nacionalističke tvorbe RH, Milanović prije emisije pozvao na razgovor kao onomad '67. Tito Tito KrležaKrležu u SFRJ, te se ona ili pritisnuta povukla iz Deklaracije o zajedničkome, ili se samo javno outala da se izražava jezikom Hrvata. Vidim da je njena potpora velikosrpskoj hegemoniji, potpis za zajednički jezik i dalje tu. Bar na internetu. I nadalje njena retorika svjedoči da zajedničko srce tuče, ali se više bar glede jezika, odlučila je odrješito ispred Tončice Čeljuske, neće javno blamirati. Kao Krleža ispred Tita. S bitnom razlikom. Krleža je Krleža i što god o njemu razmišljali, on je hrvatski pisac te je burnih godina dajući time i vjetra u leđa hrvatskome proljeću podupro borbu PROTIV velikosrpske hegemonije, a ne ovu ZA, kao naša Ivana. Krleža se povukao iz CK SKH, ali je ostavio potpis davši do znanja da se kao književni i intelektualni autoritet za hrvatski jezik vrijedi boriti i u tadašnjoj SRH, republici okupiranoj jednoumljem i velikosrpskom hegemonijom. Po tome pitanju tadašnja SRH ne razlikuje se mnogo od današnje RH. Mnogi potpisnici; jezikoslovci i književnici iz '67. bili su na razne načine sankcionirani, ali odjek njihova djelovanja ostavio je bitan pečat u jačanju nacionalne svijesti kod hrvatskoga naroda koji je trpio desetljetnu sustavnu indoktrinaciju od koje se do današnjih dana nismo rekuperirali.

2017. našla se gomila kukavelji s hrvatske strane, među kojima i borkinja Ivana, željna stare dobre indoktrinacije i velikosrpske batine da pljune po junacima iz 67, da pljune po stoljetnim versima harvatskim, drevnom i lijepom jeziku Hrvata, da kako si vole laskati, ukradu zemlju Hrvata ustašama i nacionalistima (čitaj Hrvatima), te da je bez ispaljenoga metka predaju svojim gospodarima u Beogradu. Da, kako to Bodrožićka veli, isprave krive vrijednosti Ivana Bodrožić(čitaj stare, tradicionalne, drevne, kulturno identitetske) i postave nove koje imaju za cilj brisanje hrvatskoga imena, jer veli ona, klima je ta za koju će se i Srbi i Hrvati i svi živi u budućnosti zajednički poput zajedničara za zajednički jezik, boriti. Veli nadalje da što djecu opterećivati prošlošću. Brate pored tolikih ozonskih rupa i sličnosti sa srpskim jezikom.

Zanimljivi su ti klimatski nacisti, piše roman o svojoj osobnoj prošlosti, referira se na patrijarhalno, žensku snagu i bla bla…, daje značaj obiteljskom povijesnom stablu; baka, majka, kći, politički je zajedničar, bori se za zajednički jezik, a kad je hrvatstvo u pitanju, izbrisala bi mu povijest, utopila u bratstvo i zajednički jezik, a potom i u klimu.

Kod ekspresije tih novovalnih vrijednosti od rodne, multikulturne do klimatske ideologije, ne vidim da bi svi ideološki Ivanini burazeri njegovali to na način da budu sretni ako im je sin gay, kći zamotana od glave do pete, vlastiti stan pun migranata i da umjesto korištenja naftnih derivata putuju na svoje skupove konjima, umjesto mobitelom s litijem, komuniciraju dimnim signalima. Samo će zamjerati tuđim reakcijama i ponašanjima koje u manjoj ili većoj mjeri sami izražavaju. Licemjerje je to gore od političara na državničkim skupovima o brizi za planet Zemlju gdje se aktivistica Greta pojavljuje kao kakva maskota. S Gretom se fotkaju svi ozbiljni eko ministri kako bi pokazali koliko ozbiljno globusplaniraju zaštititi Zemlju od ekološke katastrofe. Samo bacite pogled na fotografiju našeg Ćorića s tim djetetom, poraste vam povjerenje u zelenu budućnost.

Greta djeluje histerično, ali ne vidim da njen osobni aktivistički poriv ima nekakvu skrivenu rabotu kao što je to slučaj u nas.

Borkinja Ivana koja ne ulazi direkt u fenomen aktivizma, ali u jednu ruku ti isprazna misica govori o miru, feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i na koncu konca klimi, stavljaju je u širi kontekst pojma. Ono u čemu bitnije odudara od Gretine iskrenosti je što uz licemjernu priču o klimatskim promjenama s jedne strane ide konkretna borba za zajednički jezik s druge strane. Drugim riječima miss retorika borba za mir i za planet Zemlju, a s druge strane davanje štofa ratnoj politici Beograda da teritorijalne i svake druge aspiracije imaju plodnoga tla. Tako Srbi iz dana u dan gledaju multipliciranje podobnih aktivista za svoju stvar s hrvatske strane, Jakovinu, Dežulovića, Markovinu, Tomića, Jutarnji, Index, Slobodanku i sve potpisnike zajedničkoga jezika, većinom predstavnike društvenih silnica i kulturno-povijesne Dubrovnikbaštine, odnosno osobne taštine. Beogradu preostaje zaključiti: kultura je naša, ostalo je formalnost. Činjenično, hrvatska povijest i kultura nikad neće biti njihova, ali popriličan broj današnjih predstavnika kulture i kulturne politike, hoće. Posljedice su primjerice između ostaloga svojatanje stare dubrovačke i bokeljske književnosti.

Argument: napisane su na zajedničkome jeziku. Zar ne?

Isti ti aktivisti za srpsku stvar, bez sumnje, uočili su bratsku volju i želju komšija da se pronađe jedan nesretni mladi Splićanin u Beogradu dok nikakve humanosti ne pokazuju spram 1853 nestale osobe iz rata koje čekaju jednu jedinu informaciju srpskih vlasti i bilo koga sa srpske strane da samo prstom ili anonimnom porukom, ne moraju kopati, roniti, samo pokažu gdje su ta grobišta. Pitam se, s kojom vrstom komšijske ljubavi, zajedničari povezuju taj muk?

U svome filmu, Ivana Bodrožić je naperena na hrvatski nacionalizam kao uzrok rata, rame uz rame s osvajačkim, srpskim. I jedan i drugi jednako su bratski rajcali na rat. Vjerojatno po načelu bratstva i jedinstva i zajedničkoga jezika. Po tome djelovanju prepoznajemo i Bojana Glavaševića kojemu je kao i Ivani otac nakon pada Vukovara stradao od takva srpskog nacionalizma jednakoga hrvatskome.

U stvarnosti, u ratu smo, posebno u Vukovaru, svi za Srbe bili ustaše. Riječ Siniše Glavaševića iz etera, puška u ruci Bodrožićkina oca branitelja i dječji plač jednako su provocirali komšije na rat kao i mitske utvare ustaše kojima su se Siniša Glavaševiću doba Jugoslavije strašila dječica. Iz rezultata vidimo da se i usred oslobođene i samostalne Hrvatske nastavilo babarogama ustaškim strašiti malu Ivanu i maloga Bojana. Da su bar tako četnici senzibilni u gradaciji Hrvatstva. Da razlikuju Hrvatstvo koje ih motivira na rat i ubijanje od onoga koje ih po tumačenju maloga Bojana i male Ivane ne bi trebalo motivirati. Izuzeli bi možda od ubijanja 402 djece, i ova dva oca među toliko drugih očeva. Provokatora rata.

Sve gluparije o zajedničkoj provokaciji i krivnji za rat, građanskome ratu, povijest počinje od 45., prespavati devedesete, zajednički jezik, imaju politički background. Milanović je jednom prilikom, da ono o građanskome ratu nije samo lapsus, pokazao u govoru gdje veli da smo zbog ugroze prava manjina išli u rat. I onda se čudiš malome Bojanu i maloj Ivani. I ovaj, tada premijer, a danas predsjednik je odgajan na ustaškim babarogama. Ali više nije mali, nego veliki. Evo link u kojemu se, ako do sada niste, možete zapitati je li njegova lucidnost precijenjena: https://youtu.be/ClmvUyMwERo.

O priči o ugroženosti i zajedničarstvu uklapa se savršeno savršeni Novak Đoković. Novak je postao heroj na mrežama kod nas, a u Srbiji Isus. Nije mi jasno da neki naši krkani, a koji se smatraju nacionalistima, ne vide to srpsko pozorište, tu provokaciju javnosti na tobožnju srpsku ugroženost od vas celoga sveta. Nema to veze s necjepišama. Kad pogledate spiku njegovih roditelja o Novaku Isusu, jasna je špranca za svaki njihov mit, pa tako i onaj o Jasenovcu. Novak na jednoj fotografiji drži rakiju sa slikom Draže Mihailovića. Rekli bi Srbi: sin i otac sveti! Novak kao i svaka srpska propaganda, laže kako god okreneš. Treće nema.

Tu bih istakla još jednog širitelja hegemonije, Aleksandra Stankovića. Njegov mit se o Novaku Isusu srušio, ne nakon Dražine rakije, nego, saznajemo iz njegove patetične objave na faceu, nakon Australije. Aco piše pismo samome Novak Dokovićsebi gdje se vidi toliki navijački žar i ljubav spram srpskoga tenisača gdje sebi, nakon bolnoga razočaranja u svoju ljubav, zamjera sve ono što je godinama zamjerao najviše navijačima reprezentacije ističući tom prilikom kako je takva vrsta navijanja za Vatrene, nazadna. U toj objavi vidimo da bi do Australian Opena, Stanković spavao k'o sretna beba zarivši nos u Noletov netom rabljeni dres, na mjestu pazuha ili međunožja. Iako je gadljivo, bilo bi donekle ljudski i razumljivo da jednostavno nije bio bitan kotač i propagandist medijske harange na reprezentaciju uoči Svjetskoga prvenstva 2018. Sav bi se bjesomučno od mržnje zapjenio kad bi pričao o Vatrenima. Čak bih i to razumjela da čovjek ne radi na HTV-u i tu platformu nije koristio da i drugima nametne mržnju prema Vatrenima i svim drugim hrvatskim vrijednostima. Svoje je mrziteljsko nenavijanje licemjerno htio zakrabuljati u moralni i civilizacijski doseg ne bi li se tko od naših idiota zakačio, dok je cijelo vrijeme, kad je ljubitelj Draže, Đoković u pitanju, bio Planet majmuna.

Iako, začudo kao ni spomenuti Bojan Glavašević, nije potpisnik Deklaracije o zajedničkoj debilani, Aco i Bojan, svaki na svoj način imaju ulogu i raspoređenost u sustavu služenja beogradskoj politici kao uostalom i svi potpisnici.

Deklaracija o zajedničkom jeziku vijest je iz 2017., ali nas friško neprestano u medijima bombardiraju s izmišljenim sjajem bratstva i jedinstva koje je krepalo 1991., stoga ne smatram suvišnim nabrojati poneke potpisnike jer je Hrvatski tjednik jedan od rijetkih medija koji stavljaju to u pravi kontekst. Kontekst jada i sramote. Evo pojedinih sramotnika: Sandra Benčić, Boris Dežulović, Heni Erceg, Dejan Jović, Viktor Ivančić, Željko Komšić, Dragan Deklaracija o zajedničkom jezikuMarkovina, Vladimir Matijanić, Jurica Pavičić, Drago Pilsel, Vedrana Rudan, Sanja Sarnavka, Rade Šerbeđija, Vesna Teršelić, Lenka Udovički, Dubravka Ugrešić, Jasmila Žbanić, Petar Skansi, Ella Dvornik, Vilim Matula, Nadežda Čačinović, Leon Lučev, Ognjen Sviličić, Nikola Visković, Rajko Grlić, Ivana Bodrožić, Ante Tomić, Petar Panjkota, Snježana Banović…

Neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavila.

Pomogli su ovim potpisnicima i razne kolege iz svih srpskih zemalja. Bošnjakinja Jasmila Žbanić primjerice. Lijevom rukom poništava hrvatski jezik dok desnom svakim svojim filmom jača bošnjačku nacionalnu svijest. Rade je opet benigni hegemonist, pa ne će na silu upirat samo na srpski, ali i on kao i svi ostali Srbi potpisnici, znaju da je to skala ka tome. Jasno, to naši ne kuže ni malo.

U svome filmu saznajem da je Jasmila pisala scenarij za Bodrožićkinu filmsku adaptaciju knjige Hotel Zagorje. To je propalo. Vele zbog nedovoljno Havcove love. Možda je i to, a možda je lukava i poprilično angažirana Bošnjakinja Jasmila zaključila: „Ne mo'š od ovih krvožednih ustaša napravit žrtve, da se hebeš. A to mi je specijalnost.“

A i teško je napravit moralne pobjednike i uopće išta dobro od Hrvata pored cenzora: iskrenih jugonostalgičara, Slobodankinih dalmatinera, Balaševićevih fanova i fanova srpske batine uopće. A baš nam to treba. A Jasmila je odradila za Bošnjake odličan pos'o. Odličan! Baš sam govorila, ako mi ne znamo snimiti film o sebi, a ne znamo baš iz spomenutih razloga i trošenja love od kretenizma do gretenizma, pa da kao i Hajduk, uzmemo stranca. Ali i to glede Ivanina Hotela neslavno propade. Ima još jedna nada. Amerikanci su joj otkupili pravo na film, pa jednom možda. Ako se od Smojinih jugoslavenskih besida i još u doba totalitarne SFRJ, mogla izvući i po koja hrvatska, u Malome mistu, pa možda i od Hotela Zagorje u formalno slobodnoj RH, uz pomoć Amera, može proći ispod radara, ako ne ništa posebno nacionalno, ono bar da nas liše smrada nostalgije za bivšom državom. Gledajući Matanovićevo Područje bez signala, uguše me tim smradom.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik

 

Pon, 23-05-2022, 10:06:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.