Zabrana totalitarnih simbola

Kampanja još nije na vrhuncu, ali uskoro će. Udari stižu iz nekoliko smjerova i očito su dobro koordinirani. Oporba, aktivisti, udruge, strani veleposlanici, ne ostavljaju prostora za dvojbu. Sve je usmjereno prema formalnoj zabrani ZDS i nekih drugih bremenitih simbola iz prošlosti. No, ono što u tim zahtjevima bode oči i uši jest HOSda traže zabrane nacističkih, fašističkih, četničkih i ustaških simbola, a da pritom u širokom luku kukavički drsko (da, te dvije riječi mogu zajedno!) zaobilaze ništa manje opterećene simbole – komunističkog režima, također odgovornog za zločine biblijskih proporcija.

Zašto baš sada? I to nakon što je Plenkovićevo povjerenstvo pokušalo u lijepi šareni paket zamotati taj dio bolne prošlosti i gurnuti ga u ladicu? Pa, posve je očito da je Plenkoviću vrpcu svezao svizac, jer novu priliku sad su namirisali i njegovi saveznici iz nužde. Naravno, jasno je, takvu zabranu može provesti samo neka u kut stjerana nominalno desna vlada koja ovisi o lijevim koalicijskim partnerima, baš kao nedavno u Austriji. Scenarij se ponavlja. "Problemčić" je samo u tome što Austrija nije imala 45 godina diktature komunističke partije. Niti građanskog rata, za razliku od... Finske.

Retoriku su ipak malo ublažili, kako se ne bi vladajuće i izravno optuživalo, ne govori se više toliko glasno o galopirajućoj ni o puzajućoj fašizaciji, pa niti o "weimarskoj" Hrvatskoj. Članovi vladajuće koalicije ipak nešto opreznije poručuju da je u Lijepoj našoj "normalizirano stanje historijskog revizionizma negativnosti prema narodima koji su stradali kao žrtve u vrijeme NDH uspostavljene za vrijeme ustaškog pokreta".

No, zapravo je baš ova kampanja vrhunac povijesnog revizionizma! Pila naopako. Izdvajati komunističke zločine i diktaturu iz totalitarističkog paketa nije samo revizionizam u odnosu na sve važeće europske istine, nego i vrhunac cinizma.

U XXI stoljeću ne bi trebalo biti nikakve javne potrebe za uzvikivanjem bilo kojeg ratnog pokliča ili pozdrava, kamoli onih koje je nemoguće do kraja oprati od tereta II svjetskog rata. No, kada bismo krenuli putem zabrana, tada nema Krvava petokrakadrugog načina: morali bismo biti apsolutno dosljedni te formalno zabraniti sve simbole totalitarnih sustava, vezane uz masovne zločine iz bliže i daljnje prošlosti. A to onda znači da u paketu kažnjivi postaju i simboli komunističkog režima, odgovornog za poslijeratne zločine i 45 godina diktature jedne partije.

Naravno, to je trenutak u kojem čuvari tekovina revolucije izvlače džokera iz rukava, odluku europskog suda prema kojem sveprisutna petokraka ne može biti generalno zabranjena. I ne može, pa što onda, to još uvijek ne znači da ne bi mogla biti kažnjiva kad se upotrebljava u kontekstu slavljenja nasilne revolucije i komunističke diktature. Kad god se maše zastavama te države. Kad god se javno žali što nakon rata nije pobijeno dovoljno narodnih neprijatelja. Tada petokraka postaje kažnjiva barem onako kao što se danas kažnjava uzvikivanje ZDS – kao prekršaj javnog reda i mira – onda i samo onda kad sud procijeni da je upotrebljena u takvom kontekstu. I u takvoj sudskoj praksi, suprotno onome što govore zagovaratelji zabrane ZDS – nema ništa pogrešno. Dakle, formalnopravno vrlo lako u izvedivo. Samo kad bi za to doista postojala politička volja i stvarna društvena potreba.

Ali ne postoji takva potreba, osim u glavama glasne političke manjine! Fizički, politički, mentalni i duhovni nasljednici onih koji su 45 godina održavali atmosferu progona i straha i dalje s tog puta ne skreću. No, oni su zadnji koji bi imali pravo pozivati na nove zabrane i ograničavanje sloboda. Sljedbenici narodnih tužitelja i doušnika koji su do zadnjeg Upitnikdana bivše države odobravali zatvorske kazne i društvenu ekskomunikaciju za one koji su pjevali ne samo ustaške pjesme, nego i krvavom poviješću posve neopterećene budnice tipa "Marjane, Marjane" (u originalnoj verziji, ako takva postoji), oni nemaju moralno pravo danas tražiti kazneni progon protiv bilo koga. Pa čak ni kad prijestupnici pjevaju politički nekorektne pjesme, ako one ne sadrže izravni poziv na zločin. Naravno, javni red i mir možeš prekršiti i pjevajući navijačke pjesme, pa čak i malo strasnije pjevajući svojoj dragoj podoknicu u sitne sate.

Stvarno? TO želimo? Ponovno ćemo iz prikrajka zapisivati i cinkati što je tko pjevao, tko je što izgovorio? Pazite, ne govorim o povratku u 1945. jer, jedan hrvatski književnik još 1989., u zadnjim danima bivše države izbačen je iz studentskog doma na Cvjetnom jer nije htio cinkati tko je na tulumu u njegovoj sobi pjevao "Vilu Velebita. Samo, sada bi vjerojatno imali i iz snimke iz mobitela. Je li nam to doista potrebno u životu? Stvaranje nove atmosfere progona? Kao da nam nije dosta hajki?

Da, mnogim ljudima opravdano smeta upotreba ustaških simbola pod kojim su počinjeni stravičniji zločini u službi jednog od dva najveća zločinca u povijesti čovječanstva. Isto tako, mnoge ljude vrijeđa javna upotreba komunističkih simbola, a to, naravno ne znači da ih ugrožava Heinekenova zvijezda, već da im smeta nekritičko slavljenje komunističkog režima isto tako odgovornog za užasne zločine, također u službi jednog od dva najveća zločinca u povijesti čovječanstva. Tko je tu veći, a tko manji zločinac, u toj kategoriji je posve svejedno.

Mnogim ljude opravdano smetaju i vrijeđaju ih i jedni i drugi. Željeli bi da svega toga nema, ali ne tako da se vraćamo u još goru prošlost. Od brutalne političke nekorektnosti daleko gore je obnavljanje – milicijske države. Ostavite Hrvate na miru!

Neki s "ljevice" sad vole kao argument izvući i Tuđmana, koji, poznato je, nije imao simpatija za ZDS. Ali njemu nije padalo na pamet formalno ga zabranjivati. To je onaj isti Tuđman bez kojeg se hrvatska valuta nikad ne bi zvala kuna. Valuta koju su u povijesti prvi uveli ustaše. Još uvijek sam u dilemi, je li to jedna od najvećih Tuđmanovih neopreznih Kunegrešaka u ranim danima stvaranja neovisne Hrvatske ili najgenijalnija podvala u povijesti. Majka svih podvala. Kojom je prokazao licemjernost svojih progonitelja.

Gle čuda – svi obožavaju ustašku kunu. Točnije – kune. Jer jednu usamljenu kunu nitko ne voli. Što je više ustaških kuna, to je ljubav jača, bila zdesna ili slijeva. Nitko kuni u zube ne gleda. Vragovi – bili crni, zeleni, žuti ili pak crveni na polka točkice – kune se ne odriču.

Kuna ipak ide prema svojem masovnom istrebljenju, zamijenit će je euro, pa neki sad osjećaju da je došlo vrijeme da ju se u povijest pospremi zajedno sa drugim selektivno odabranim kontroverznim simbolima. No, unatoč opetovanim pozivima, svojih proračunskih kuna neće se odreći ni sekunde prije no što one budu zamijenjene eurom. Kao što se sasvim sigurno neće odreći ni hrvatskih eura čak ni ako na njima kao znak sjećanja na Tuđmanovu valutu preživi lik Martes martes, poznatije pod imenom – zlatna kuna.

Ivan Hrstić 
Večernji list

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.