Od naknadne pameti i "promjene kursa" malo je koristi

Kažu da je svaka kriza najplodnije tlo za nicanje monstruma razne vrste. Ima u tome istine, kako je već više puta pokazala povijest. Ali kriza je i razdoblje kada mnogi ljudi tresnu stražnjicom o pod i počinju Žižekpreispitivati svoja prijašnja duboko utvrđena stajališta. Tako je s "običnim" ljudima, tako je i s intelektualcima. Na europskoj sceni događa se jedan zanimljiv fenomen.

Nedavno je na francuskom kanalu Arte Slavoj Žižek gorljivo branio mandat i politiku – Donalda Trumpa. Ni Steve Bannon, bivši glavni Trumpov strateg, ne bi tako gorljivo branio Trumpovu politiku kao Žižek, iako je bio jedan od važnih kreatora iste.

U Francuskoj, pak, Bernard Henri Levy u svojoj knjizi "Virus koji nas je učinio ludima" u potpunosti preuzima argumente koje smo nedavno mogli čuti od uglavnom desnih prosvjednika u Berlinu protiv epidemioloških mjera. Levy smatra da se ovdje radi o političkoj zloupotrebi ljudskog straha u svrhu stvaranja kontrole i nove političke paradigme na totalitarnoj matrici.

Na istom tragu talijanski filozof svjetskoga glasa Girogio Agamben, na užas talijanske ljevice koja ga smatra izdajicom, iza COVID-a iščitava platformu na kojoj će se graditi opasan politički eksperiment. I što je najzanimljivije, u svojim političkim analizama svi spomenuti otkrivaju važnost suvereniteta, bliži su Poljskoj ili Trumpovoj političkoj paradigmi nego europeističkoj po mnogim pitanjima, pa i imigracijskim.

Dolazak nove diktature

Posebnu pozornost privukao mi je ipak Michel Onfray, ne tek ateist, već antiteist, zvijezda francuskog "guchea", koji u svojoj knjizi "Teorija diktature" napada važne teme (dekonstrukcionističke) ljevice kojoj je dijelom i sam pripadao.

Naime, da na knjizi ne piše da je on autor, prvo biste pomislili da ju je napisao jedan od najvećih konzervativnih filozofa i autor "Konzervativnog manifesta", nedavno preminuli Roger Scruton, a na mjestima biste pomislili da je koautor i Ivan Pavao II., njegova enciklika "Veritatis splendor" u kojoj dominiraju teme protiv relativizma, nihilizma te Teorija diktaturevažnost istine utemeljene na naravnom zakonu. Kada smo kod pokojnog svetog pape, Onfray u nadolazećoj diktaturi, među sedam glavnih faza i aktera, napada omiljenu temu ljevice, LGBT i rodnu ideologiju.

Nova diktatura, po njemu, ima sljedeće faze: dokidanje pojma naravi, dokidanje pojma istine, osiromašenje i politizacija jezika (politička korektnost), preoblikovanje povijesti, dokidanje slobode i nastanak imperija koji će uništiti različitosti i suverene države nacije.

Rodnu teoriju Onfray smatra novim gnosticizmom, brisanjem tijela i prirodnih zakonitosti, jer ona tvrdi da se kao muško i žensko ne rađamo, da se rađamo neutralni, već da dječaci ili djevojčice postajemo zbog prisile kulturnih, odgojnih i inih stereotipa, a kao lijek protiv toga vidi borbu protiv brisanja pojma naravi, prirode, koje, brisanje, je takvu LGBT manipulaciju i omogućilo. Kao da ga je Ivan Pavao II. "instruirao".

Jednako tako, da biste diktaturu mogli ostvariti, smatra Onfray, morate reći da ne postoji istina, nego samo različite perspektive od kojih su neke, onda, po naravi jednake, a neke jednakije. Istina je onda pitanje moći, bila ona politička, medijska ili biopolitička moć nad ljudima, i dodaje: "Jao onima koji odbacuju novu istinu o nepostojanju istine... laži i manipulacijama je tada utrt put."

Lako je onda manipulirati i poviješću, brisati je kako to čine mnogi ljudskopravaški pokreti, bacati van statue velikana, te je otvoren put novim revolucionarima koji sebe smatraju nultom točkom povijesti i ljude dijele na one koji su na krivoj, a koji na pravoj strani povijesti, ali ne na matrici istine, već neobuzdane i arbitrarne političke i ideološke moći.

"U svijetu u kojem su 'progresivne snage' izbrisale istinu", piše on, "napredak znači podržavati katekizam vladara i progutati sva načela njihove ideologije, to znači nikada ne dovoditi u pitanje ništa i uzimati zdravo za gotovo što piše u medijima, televiziji, školama ili na internetu."

Sad je već kasno

Zato Onfray kritizira politizaciju jezika i političku korektnost, a Orwella ne smatra piscem, već najvećim političkim Orwellteoretičarom nakon Machiavellija. Njegova distopija se ostvaruje, a ubijanje istine te poplava nihilizma i relativizma zapravo su put u brisanje slobode, od medija do sveučilišta, kako bi se ostvario novi nadnacionalni Imperij, Europska unija.

Žestoko se obrušava na Ugovor iz Maastrichta gdje su "europski akteri pokazali otvorenu želju za brisanjem nacija", pa potom lamentira nad ostacima ostataka francuske suverenosti s tendencijom da ju se potpuno utopi, zajedno s ostalima narodima Europe u novi, orwellovski imperij s prividom slobode, s nebitnim slobodama, konzumerističkim.

Kao i inače, od naknadne pameti i "promjene kursa" malo je koristi. Pogotovo kada je "teorija diktature" u Europi postala odavno praksa i nezaustavljiv proces. Pogotovo što je odvijeka upitno žele li ljudi više slobodu ili sigurnost, istinu ili utjehu, a nove generacije, milenijalci, erasmus djeca koja su stalno u pokretu pa im se sve više suši korijenje, a život shvaćaju kao vječitu zabavu, ovakve teme smatraju napornima, ne zanimaju ih, kao i ovaj tekst, uostalom.

dr. sc. Ivica Šola
Slobodna Dalmacija

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.