Obiteljska religija!

U božićnom pismu kardinala Bozanića nije se moglo ni očekivati drugo doli nabrajanje zala koja uništavaju obitelj. Ali ni u tom pismu, što je razumljivo, ni u reakcijama kojima je popraćeno, što je manje razumljivo, nijednom se riječju ne spominje novac. Ne bi li se toj vrijednosti nad svim vrijednostima napokon trebao priznati društveni status koji stvarno ima!? Ni predsjednik države, ni predsjednik Vlade, ni najelitnije ustanove, ni umjetničke galerije, ni tajni arhivi, ni priroda - ništa se tako strogo ne čuva kao novac.

I za malo se što tako krv prolijeva kao za novac. Sve ljepote, ugledi, sve takozvane duhovne, moralne i ljudske vrijednosti podložne su razornom cinizmu ako im zidovi koji ih štite nisu sazdani od novca. Pa ako njegovu svemoć svuda priznajemo, ako joj se svi klanjaju, ako je mjerilo svega, zašto novac ne bi mogao biti i najpouzdaniji čuvar obitelji!? Tržište, privatno vlasništvo, poduzetništvo, natjecanje i stjecanje - zakoni su sustava u kojem živimo, i svi odnosi u tom sustavu mjere se novcem, pa ni obitelj iz toga sustava ne može biti izuzeta. Ne mogu za sve drugo vrijediti novčana, materijalna, a za obitelj neka druga mjerila.

Počnimo od nekih masovnih pokazatelja o hrvatskim obiteljima i o obiteljima u Hrvatskoj. Da, na primjer, nije bilo ekonomske migracije iz Hrvatske u socijalizmu (a ona nije ništa drugo doli seoba k novcu), Lijepa bi naša danas imala više bar milijun stanovnika ili više nekoliko stotina tisuća obitelji. Da nije bilo ekonomskih migracija od 1990. do danas, nova bi Hrvatska imala više nekoliko desetaka tisuća stanovnika i više mnogo tisuća obitelji. Na tisuće obitelji više bi bilo u Hrvatskoj, kad bi, na primjer, sadašnja nezaposlenost bila prepolovljena. Zacijelo bi na tisuće obitelji više bilo i kad bi bile veće plaće od kojih stotine tisuća ljudi jedva mogu preživjeti. Dakle, tek onda kad postoje osnovni uvjeti za obiteljski život može se govoriti o zlima koja unatoč tim uvjetima razaraju obitelji.

Kardinalovo božićno pismo i uopće djelatnost Crkve ne može mnogo učiniti u društvu koje ne stvara takve osnovne uvjete, u društvu koje u svom temelju nema obiteljsku religiju. Od Mesića, Sanadera, Račana, Čačića, Đapića, Friščića, Adlešićki, Jakovčića... ne očekujemo da nam čitaju Bibliju, sviraju Bacha, tumače Kanta i slikaju pejzaže te nas tako odvraćaju od televizije i filmova. Njihov je jedini zadatak - materijalne naravi, to jest omogućavanje ljudima da imaju posla i novca. To je sav sadržaj obiteljske religije zbog kojeg ih biramo. Tek kad se ostvaruje ta obiteljska religija možemo govoriti o tome koliko hrvatsku obitelj razaraju televizija, filmovi i druge nedaće razuzdanog liberalizma.

U nedostatku te religije, u neimaštini, nepravdi i općoj bešćutnosti, razara se društvo kao obitelj, rasipa se na nagonske pojedince, skupine, čopore, a kult obitelji zapravo se najviše čuva u elitnim bogataškim i političkim miljeima koji su najviše krivi za destrukciju obiteljskog života u Hrvatskoj. Nisu, dakle, mediji glavni uzrok nemorala koji razara obitelji nego su izraz nemorala u društvu. Što je drugo hrvatska politika nego pletivo bezidejnosti, poslušnosti i kurvanja, koje je "Big Borother" jednostavno iz nje mogao preuzeti.

A da se na kraju malo i našalimo? Kardinalovo božićno pismo utoliko je uvjerljivije što je već desetljećima u javnosti najdjelatniji crkveni čovjek, don Živko Kustić, otac šestero djece i djed dvanaestero unučadi, dok je ministrica koja službeno najviše skrbi o hrvatskim obiteljima, Jadranka Kosor, rastavljena žena s jednim djetetom.

Sretna vam nova godina!

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}