Srpsko-slovenski dogovor Miloševića i Kučana

U prošlom broju Globusa objavljen je članak Mirjane Kasapović pod naslovom “Sto godina rata slovenskih nacionalista protiv Hrvatske: Ima li kraja?” Uz mnoge druge, reagirao je i novinar ljubljanskog Dela Borut Šuklje tekstom “Obtožba proti državi Sloveniji”. Iznio je glavne teze prof. Kasapović uz komentar kako one “po svojoj grubosti predstavljaju potpunu novost”. Ocijenio je i da je tekst tek djelomično upućen hrvatskoj i SuglasnostPodsjetimo se na spomenuti razgovor Milana Kučana i Slobodana Miloševića u Beogradu 24. siječnja 1991., na kojem je rečeno da slovenska strana “uvažava interes Srbije da srpski narod živi u jednoj državi” jer “priznanje Slovencima prava na samoopredjeljenje podrazumijeva priznavanje prava Srbima da žive u jednoj državi”. U ovom kontekstu važno je podsjetiti i da je Delo prešutjelo i zataškalo to ključno pitanje u razrješenju jugoslavenske krize. Tu se nije radilo o nespretno formuliranoj izjavi ili nerazumijevanju, nego o visokom stupnju suglasnosti Kučana i Miloševića što se vidi iz kasnijih Kučanovih izjava.slovenskoj javnosti, a još više međunarodnoj diplomaciji i medijima koji prate hrvatsko-slovenske političke i sudske Milosevic Kucanprijepore. Ako su teze i ocjene iznesene u navedenom članku novost za slovenske novinare, one zasigurno nisu novost, a posebno ne “gruba novost” za hrvatsku historiografiju.

Podsjetimo se na spomenuti razgovor Milana Kučana i Slobodana Miloševića u Beogradu 24. siječnja 1991., na kojem je rečeno da slovenska strana “uvažava interes Srbije da srpski narod živi u jednoj državi” jer “priznanje Slovencima prava na samoopredjeljenje podrazumijeva priznavanje prava Srbima da žive u jednoj državi”. U ovom kontekstu važno je podsjetiti i da je Delo prešutjelo i zataškalo to ključno pitanje u razrješenju jugoslavenske krize. Tu se nije radilo o nespretno formuliranoj izjavi ili nerazumijevanju, nego o visokom stupnju suglasnosti Kučana i Miloševića što se vidi iz kasnijih Kučanovih izjava. On je na sastanku s austrijskim kancelarom Franzom Vranitzkym održanim u Beču 14. ožujka 1991. izjavio “da hrvatska država mora uzeti u obzir osobiti položaj Srba na svojoj teritoriji, koji možda ide do priznavanja političke autonomije”. Kučan se uz to načelno založio za prava svih manjina, pa je i od Austrijanaca zatražio dvojezičnost za tamošnje Slovence.

Slovenski član Predsjedništvu SFRJ Janez Drnovšek podržao je 18. srpnja 1991. srpski blok u izglasavanju odluke o povlačenju JNA iz Slovenije. Tom je odlukom JNA pretvorena u srpsku vojsku, a glavnina njezinih postrojbi razmještena je po Hrvatskoj i BiH na “srpske zapadne granice”. Hrvatsko vodstvo na sreću nije nasjelo na zahtjeve da vojno “pomogne” Sloveniji kada su manje snage JNA pokušale zaposjesti granične prijelaze prema Austriji i Italiji.

Dogovor Kučana i Miloševića potvrđen je 14. kolovoza 1991. i formalnim sporazumom predsjednika Slovenskog JNAdržavnog zbora Franca Bučara i slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela s Miloševićem povjerenikom Dobricom Ćosićem. Utoliko je krajnje licemjerna izjava Milana Kučana sarajevskim medijima u travnju 2012., da je rat u BiH “zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH”. Istina je da je taj rat puno više “zasnovan” na ostvarenom dogovoru Miloševića i Kučana o izlasku Slovenije iz Jugoslavije i priznanju “prava srpskog naroda da živi u jednoj državi”.

Kada je Milošević dao signal, odnosno pristanak za izlazak Slovenije iz Jugoslavije, ubrzao je proces raspada i učinio sve kasnije pregovore bespredmetnim. Kada je pak Kučan podržao srpsko načelo “prava naroda”, odnosno “pravo svih Srba da žive u jednoj državi”, doveo je hrvatsku politiku u situaciju da – šahovskim rječnikom rečeno – vuče “iznuđene poteze”. Hrvatska nije htjela niti je mogla ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i morala je slijediti tempo izdvajanja koji je Slovenija postavljala. Morala je uzeti u obzir i slovensko-srpsku opciju “prava naroda”, a ne republika, što je uključivalo i promjenu granica – a to je u tadašnjim okolnostima Hrvatskoj značilo gubitak dijela teritorija.

Tuđman je do tada zagovarao nepromjenjivost republičkih (avnojskih) granica, a kao odgovor na tezu o “pravu naroda” isticao je i da će u tom slučaju i Hrvatska tražiti teritorije na kojima žive Hrvati. To se odnosilo najprije na BiH gdje su Hrvati bili konstitutivan narod, ali su spominjani i Vojvodina, odnosno Crna Gora. Nakon dogovora između Miloševića i Kučana “savez zapadnih republika” prestao je postojati, a Hrvatska se našla sama nasuprot tzv. Srpskog bloka. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović odbijao se izjasniti, a njegove ponude trostupanjske federacije u kojoj će BiH biti bliža Srbiji, a koje je podržavao makedonski predsjednik Kiro Gligorov, dodatno su otežavale hrvatsku poziciju.

Upravo su slovensko-srpski dogovor i Izetbegović-Gligorovljeva kolebljivost, primorali Tuđmana da odustane od Jugoslavijapolitike “saveza suverenih država” i načela nepovredivosti republičkih granica za koje se on do tada zalagao, pa i na proširenoj 96. sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 13. veljače 1991., dakle i nakon što se Kučan dogovorio s Miloševićem. Naime, Tuđman je na toj sjednici upozorio na zamisli po kojima bi se jugoslavenska kriza mogla riješiti davanjem dozvole Slovencima za izlazak iz Jugoslavije, čak im se preporučuje da odu. Na to je Tuđman rekao: “Međutim, neka vam bude jasno – u takvoj Jugoslaviji, bez Slovenije – nema ni Hrvatske. Mislim da sam dovoljno jasan.”

Takvo Tuđmanovo stajalište dodatno je radikaliziralo jugoslavenski politički i vojni vrh. Na sjednici Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ održanoj 12. ožujka 1991. Veljko Kadijević ustvrdio je da je zemlja pred građanskim ratom jer su blokirani razgovori o političkoj budućnost te je zatražio uvođenje izvanrednog stanja i suspenziju svih zakona koji su u suprotnosti s Ustavom SFRJ. Taj zahtjev nije dobio dovoljan broj glasova u Predsjedništvu te nije prihvaćen. Kadijevića je u pripremi vojnog udara podržao Borisav Jović, koji je nakon neusvajanja odluke dao ostavku na funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ, a s njim i članovi Predsjedništva iz Vojvodine i Crne Gore: Nenad Bućin i Branko Kostić. Na taj način htjeli su stvoriti situaciju bezvlašća i osigurati uvjete koji će omogućili vojsci preuzimanje vlasti. Milošević je 16. ožujka 1991. izjavio da Srbija više ne priznaje odluke Predsjedništva KarađorđevoU takvim okolnostima kada je zemlja bila na rubu vojne intervencije i građanskog rata, 25. ožujka 1991. sastali su se u Karađorđevu Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Isti dan Tanjug je objavio priopćenje sa sastanka koje su sutradan, uglavnom na naslovnicama, prenijele gotovo sve novine u Jugoslaviji. Usprkos tome sastanak je proglašen “tajnim”, dobio je mitske razmjere i nevjerojatne interpretacije. Simbolično, ali i stvarno, do Karađorđeva je jugoslavensko pitanje bilo pitanje odnosa Beograda i Ljubljane, a od tada je to postalo pitanje odnosa Beograda i Zagreba. Slovenija je ostala po strani, što je njezino političko vodstvo i htjelo, ali se bojalo ishoda i nastojalo utjecati na daljnje događaje u raspadajućoj federaciji.SFRJ i više neće sudjelovati u njegovu radu. Bio je to trenutak kada je Milošević odustao od Jugoslavije i krenuo putem rješavanja srpskog nacionalnog pitanja na drugi način, što je podrazumijevalo više varijanti.

U situaciji kada je vojska preuzimala inicijativu i nametala se kao presudan politički faktor, Kučan se morao zapitati Milosevic Tudjmannije li njegov dogovor s Miloševićem po kojem je on uvažavao interes Srbije da srpski narod živi u jednoj državi, a Milošević uvažavao interes Slovenije za samostalnošću, doveden u pitanje. Bio je prisiljen na razgovor s Tuđmanom te su 19. ožujka 1991. poslali poziv predsjednicima republika za “sastanak najviših predstavnika vlasti suverenih republika radi dogovora o demokratskom izlazu iz političke i državne krize”. Mediji su sutradan izvijestili da su njihov poziv prihvatili Alija Izetbegović i Kiro Gligorov, a idućih dana i svi ostali predsjednici republika.

U takvim okolnostima kada je zemlja bila na rubu vojne intervencije i građanskog rata, 25. ožujka 1991. sastali su se u Karađorđevu Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Isti dan Tanjug je objavio priopćenje sa sastanka koje su sutradan, uglavnom na naslovnicama, prenijele gotovo sve novine u Jugoslaviji. Usprkos tome sastanak je proglašen “tajnim”, dobio je mitske razmjere i nevjerojatne interpretacije. Simbolično, ali i stvarno, do Karađorđeva je jugoslavensko pitanje bilo pitanje odnosa Beograda i Ljubljane, a od tada je to postalo pitanje odnosa Beograda i Zagreba. Slovenija je ostala po strani, što je njezino političko vodstvo i htjelo, ali se bojalo ishoda i nastojalo utjecati na daljnje događaje u raspadajućoj federaciji.

Utjecaj na političke procese stječe se i interpretacijom povijesnih događaja pri čemu akteri slovenske politike opet nisu birali sredstva niti su imali skrupula. Tako je slovenski komunistički dužnosnik i ustavno-pravni stručnjak Ciril Ribičič za tužiteljstvo u Haagu izradio svojevrsnu ekspertizu i pojavio se kao svjedok koji će objasniti ustavnopravnu prirodu Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne i njezin odnos s Republikom Hrvatskom. Ta je ekspertiza tijekom 2000. godine u sklopu tek započetog procesa “detuđmanizacije” objavljena u Zagrebu pod naslovom “Geneza jedne RH Slovenijazablude”. Autori predgovora bili su Stjepan Mesić i Alija Izetbegović. Svjedok Ribičič tendenciozno je istakao odgovornost hrvatske politike za ratna zbivanja u BiH, zanemarujući da su ona bila tek posljedica rata u Hrvatskoj, dok je slovensku ulogu i odgovornost slovenske politike u raspletu jugoslavenske krize i ratu potpuno isključio.

Takvo antihrvatsko ponašanje dijela slovenskih političkih struktura ima dugu tradiciju, o čemu je u spomenutom članku pisala i Mirjana Kasapović. Valja dodati i ulogu slovenskih komunista u gušenju hrvatskog reformskog pokreta odnosno Hrvatskog proljeća. Tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i bivši dužnosnik slovenske Ozne Mitja Ribičič (otac Cirila Ribičiča) bio je umiješan u pokušaj kompromitacije komunističkog hrvatskog političkog vodstva od strane jugoslavenske savezne vanjske obavještajne službe (SID), koja je plasirala informaciju o tobožnjoj vezi čelništva SKH s “ustaškom grupacijom” dr. Branka Jelića. Nakon što je cijela priča javno demantirana, Ribičič je zaustavio istragu prijeteći ostavkom. Savka Dabčević Kučar pisala je o optužbama koje su iznosili Edvard Kardelj i France Popit, o navodnoj opasnosti srpsko-hrvatske nagodbe na račun drugih, posebno Bosne i Hercegovine. One su posebno učestale nakon što se razvila suradnja hrvatskog vodstva sa srbijanskim “liberalima”. Edvard Kardelj još je tijekom Drugog svjetskog rata optuživao Andriju Hebranga za nacionalizam te obziran odnos prema civilnom stanovništvu i HSS-u. Početkom sedamdesetih više puta se obraćao hrvatskom vodstvu prijetnjama: “Bolje i ruski tenkovi na našim ulicama nego vaša dubčekovština.” O činjenicama i političkoj tradiciji svakako treba voditi računa, pa i kada su hrvatsko-slovenski odnosi u pitanju.

dr. sc. Ivo Lučić
Globus

Pon, 19-02-2018, 00:58:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0066_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).