Tko smo mi kao društvo

Nema mi uvredljivijeg pitanja nego kada me nazove neki novinar, kolega, i pita za stav o nasilju prema bilo kome, pa i Anti Tomiću. Samo pitanje je ponižavajuće: što uopće normalan čovjek ima odgovarati na takva pitanja, odgovor se zna. Zato je i drugi dio izjave ministra Hasanbegovića u povodu toga bio nepotreban.

Tako je i s nedavnim ponovljenim nasrtajem na Tomića, koji je, nakon kante fekalija, doživio napad i na svoj šešir. Ante Tomić nametnuo se kao tema ne samo zbog toga nego i što se u svojim novinskim tekstovima služi najnižim uvredama zbog nečijeg fizičkog izgleda, ili stranačke pripadnosti (hadezeovce bi strijeljao). Takvih “satiričnih” ispada u njegovim tekstovima ima ko izmeta. I svi pričaju o Anti Tomiću. Ovo stoga nije tekst o g. Anti Tomiću, pa ni o g. Miri Gavranu, već o nečemu trećem, o tome tko smo mi kao društvo.

Tomić je, kao i Frljić i slični, čim prijeđe Breganu, u “nevolji”. Frljića su potjerali Poljaci, Tomićev roman u Češkoj kritika je pokopala baš, između ostaloga, zbog pretjerane upotrebe vulgarizama. Teško je Česima prodati humor, teško je Poljacima ili Francuzima prodati kazalište, to je kao pingvinima prodati hladnjak.

Sve to radi Miro Gavran, jedini živući pisac u Europi koji ima kazališni festival nazvan po svom imenu. Gavranov humor EkscesOvo nije, zapravo, tekst ni o g. Anti Tomiću ni o g. Miri Gavranu. Ovo je pitanje o društvu i njegovoj kulturi, u kojoj će ono što simbolizira Tomić iskakati iz svake paštete, a ono što simbolizira Gavran morate svijećom tražiti. To je društvo u kojem je ono što simbolizira Ante Tomić postalo norma, a ono što simbolizira Gavran – eksces!nikoga ne vrijeđa, ne psuje, njegovi su romani biseri prevedeni na desetke jezika, Gavranov je opus na oko 40 stranih jezika. Bilo da radi teatar, bilo da piše roman, Gavran s onu stranu Bregane bere uspjeh za uspjehom. Ali ne samo u Europi nego i po mnogim drugim meridijanima. I nema nikakav lobi iza sebe, samo svoj profinjeni duh.

Uvažavanje kolega

On u Hrvatskoj nema svojih Jagni, on nije dio kružoka u kojem svi jedni druge hvale, on nema medijsku infrastrukturu koja bi od njega napravila “hodajućeg klasika”. Miru Gavrana je stvorio njegov međunarodno prepoznati talent, po kojem je postao jedan od najboljih naših izvoznih kulturnih proizvoda. No iz Mire Gavrana, bar ja nisam uspio, nećete izvući trunku kritike ili žaljenja na takvo stanje stvari. Dapače. O svojim kolegama, koji mu prema globalnoj percepciji i vrednovanju nisu ni do gležnja, govori s uvažavanjem. Nikoga ne ocrnjuje. Tek će reći da ovom više leži kraća forma, ovaj je bolji u pjesmi, ovaj u prozi... No ružnu riječ o bilo kome u dva dana nisam uspio čuti. Pa se i sam malo posramih. Pred sobom.

Gavran je eksces!

O njemu ne možete naći ništa što bi ga mimo umjetnosti učinilo javnom temom. Obitelj, zajednička posvećenost kazalištu, nenametljivi nastup, pa se ponekad čini da mu je neugodno što se zove Miro Gavran, u smislu da vlastitu dokazanu veličinu uopće ne doživljava. Za razliku od “nekih”, on s vidljivim dječačkim ponosom govori o svom zavičaju, Novoj Gradišci. I nećete naći trunke malicioznosti prema slavonskom čovjeku, ili da će od mentaliteta iz kojeg potječe napraviti rezervoar debila za vlastitu “satiru”.

Kako rekoh, ovo nije, zapravo, tekst ni o g. Anti Tomiću ni o g. Miri Gavranu. Ovo je pitanje o društvu i njegovoj kulturi, u kojoj će ono što simbolizira Tomić iskakati iz svake paštete, a ono što simbolizira Gavran morate svijećom tražiti. To je društvo u kojem je ono što simbolizira Ante Tomić postalo norma, a ono što simbolizira Gavran – eksces!

Ivica Šola
Glas Slavonije