Kriza političara
Centar GfK - za istraživanje tržišta objavio je krajem studenoga rezultat istraživanja o tome koliko ljudi imaju povjerenja u pojedine skupine profesija odnosno institucije u Hrvatskoj, a rezultat istraživanja pokazao je da je "uvjerljivo najmanje povjerenje u političare". To istraživanje, predstavljeno uz usporedbu hrvatskih rezultata s prosjekom 19 europskih zemalja i Sjedinjenih Američkih Država kao 20. zemlje, pokazalo je također da u prosjeku jednako nisko povjerenje u političare imaju i građani tih 20 zemalja. U tom ocjenjivanju građani, koji su se mogli izjasniti u rasponu od 1 - što označuje da uopće nemaju povjerenja - do 5 - što označuje da imaju potpuno povjerenje, dali su političarima ocjenu 1,7 a to je najniža ocjena u istraživanju povjerenja u liječnike, učitelje, vojsku, policiju, Crkvu, pravosuđe, novinare, menadžere i političare. Osim hrvatskih građana svojim političarima izrazito su nezadovoljni grčki i talijanski građani, a najviše povjerenja u političare imaju danski i švicarski građani, a čak četvrtina građana SAD-a ima puno povjerenje u svoje političare. Budući da se ocjena hrvatskih građana uspoređuje s prosjekom drugih 20 zemalja, više od te usporedbe pozornost zaslužuje činjenica da hrvatski građani od svih navedenih skupina osjetljivo najmanje povjerenja imaju u političare.
Takav rezultat istraživanja za Hrvatsku za sve malo bolje informirane građane, a vrlo vjerojatno i za većinu, uopće nije iznenađenje jer političari imaju svojevrsni monopol nad glavnim društvenim procesima te su oni izravno odgovorni za sve krize i neuspjehe na političkom, gospodarskom, socijalnom, pravosudnom, zdravstvenom, kulturnom i svim drugim područjima društvenoga života a te krize i neuspjehe na svojoj koži bolno osjećaju gotovo svi hrvatski građani. Iskazano nezadovoljstvo i nepovjerenje u političare nipošto ne znači da politika nije plemenita ljudska djelatnost - ta politika je u svojoj biti služenje općemu zajedničkom dobru odnosno nacionalnim interesima svoje države i svih njezinih građana - ali to nepovjerenje očito znači da način na koji se ona provodi ili ostvaruje u suvremenom hrvatskom društvu nije dobar, primjeren konkretnim okolnostima i potrebama. Stoga se s punim pravom može i mora govoriti o krizi političara u Hrvatskoj.
Veoma su brojni i isto tako očiti pokazatelji te krize upravo hrvatskih političara, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost ili na njihov položaj u vlasti ili u oporbi. Temeljni problem hrvatskih političara jest što u svojoj političkoj djelatnosti nisu slobodni, nisu predani i nisu dorasli rješavanju stvarnih društvenih problema u zemlji kao i otvorenih pitanja u međunarodnim odnosima. Navedene konstatacije veoma su teške, veoma bolne i na prvi pogled veoma deprimirajuće, ali su, nažalost i veoma točne, te žele biti dobronamjerno upozorenje i poticaj traženja izlaska iz te krize. Naime, svijest o toj krizi, koja sada veoma teško pogađa ukupan život i funkcioniranje hrvatskoga društva, preduvjet je svakog pokušaja pa tako i svakog ostvarenja izlaska iz te tjeskobne krize.
Nesloboda ili sputanost hrvatskih političara očituje se ponajprije u samom funkcioniranju vlasti koja se ne ostvaruje u odlučnom provođenju demokratski, argumentirano i dokraja promišljeno definiranog najboljeg programa primjerenog stanju u svim segmentima hrvatskoga društva nego po diktatu najčešće skrivenih užih skupina ili stranačkih vodstava ili čak uvjetovanih pojedinaca kojima su često važniji neki drugi interesi od boljitka hrvatske nacije. Dokle god će u Hrvatskoj vlast funkcionirati na principu ucjene, najrigidnijeg stranačkog poslušništva, političke podobnosti ili davanja prednosti nekim drugim interesima pred objektivnim hrvatskim nacionalnim interesima, neće se moći govoriti o slobodnim političarima niti će Hrvatska imati stvarno slobodne političare koji bi duboko uvažavajući odnose u suvremenom svijetu podizali Hrvatsku na svoje vlastite noge i izgrađivali je u ravnopravnog partnera svim drugim međunarodnim subjektima. Nitko nikada nije nikome darovao slobodu tek tako, već se sloboda uvijek mora izboriti, pa su i hrvatski političari pozvani lomiti okove prošlosti i sadašnjosti koji ih sputavaju i na taj način stvarati preduvjete da bi mogli izvršiti svoje služenje hrvatskoj naciji. Oni političari koji ne bi bili voljni ili sposobni lomiti te okove svoje sputanosti, bili bi časni samo onda ako bi odlučili odstupiti ne samo iz vlasti nego i iz politike.
Da hrvatski političari nisu predani i nisu dorasli rješavanju stvarnih društvenih problema, vidljivo je najzornije po njihovu odnosu prema zakonima i prema zakonodavstvu. Hrvatski političari još uvijek žive u svijesti da su oni iznad zakona, osobito kad se radi o veoma važnim pitanjima, te olako interpretiraju zakone kako to njima odgovara te ili svjesno donose zakone s tzv. rupama ili jednostavno odlažu donošenje zakona da bi se ostvarili interesi pojedinih skupina, a što je to na izravnu štetu ukupnih hrvatskih nacionalnih interesa, to im nije važno. Da hrvatski političari nemaju prave volje stvarno tražiti i naći najbolja rješenja za akutne probleme svih segmenata hrvatskoga društva, najbolje je vidljivo po tome što ne žele angažirati stvarno kompetentne neovisne stručnjake već isključivo vjeruju svojim stranačkim, često premalo kompetentnim a redovito veoma poslušnim stručnjacima.
Očita kriza političara u Hrvatskoj, pročitana i spoznata u najširim krugovima i potvrđena ocjenom danom u spomenutom istraživanju Centra GfK, poziv je na otrežnjenje, na povlačenje s javne scene svih koji puno pričaju a malo ostvaruju, poziv je za sustavno interno preispitivanje svih relevantnih političkih stranka i na davanje prostora slobodnim, kompetentnim i hrvatskim nacionalnim interesima predanim novim ljudima. Kriza hrvatskih političara istodobno je izazov i za stvaranje novih programa i novih političkih stranaka.
Ivan Miklenić
Glas Koncila
{mxc}