Dobar dan, planinski rode!

  

Glavaš na slobodi. Istoga dana devetnaest akademika i četiri biskupa poslali su apel za puštanje Glavaša iz pritvora. Nova TV u Dnevniku ima o tome izvještaj, uz izjavu biskupa Srakića koja je otprilike glasila – ako premijer može izvršiti pritisak na Sabor da Glavaš ostane u pritvoru, jedan skromni biskup može tražiti da bude pušten. U Dnevniku Hrvatske televizije o tome ni riječi, za urednika Družijanića akademici su i biskupi nevažni. Nije teško pogoditi zašto: njihove riječi imaju težinu, one bi puštanju Glavaša dale posebno značenje i opravdanje. Akademici se i biskupi ne javljaju tako svaki dan, njihovu društvenu dragocjenost neki događaj ili osoba trebaju zaslužiti. Kad su prije četrdesetak dana u pritisku na pravosuđe bili otišli toliko daleko da je prosvjedovala i sudačka udruga, Mesiću je i Sanaderu Dnevnik HTV-a dao najznačajniji prostor i vrijeme. Kad su se danas humanim apelom za spas Glavaševa života oglasili toliki intelektualni i vjerski značajnici, Dnevnik se oglušio, slikovito govoreći, lišio ih je slobode i pritvorio. U Hrvatskoj periodično dolaze pritvorska vremena u kojima je omjer javne težine urednika cenzora i akademika i biskupa obratan omjeru njihove respektabilnosti u društvu.

Nedjelja 3. 12. - Sirotinjo, svakome si potrebna!

Ti bogataški smradovi jako dobro znaju geografiju, pa žive daleko od dosega prirodnih pogibelji. Tsunami u jugoistočnoj Aziji - gine i stradava uglavnom sirotinja. Uragan u New Orleansu – opet je žrtva sirotinja. Kao i sad u naletu tajfuna na Filipinima. Nema bogataša ni u blizini ćudljivih vulkana. Sida i glad u Africi tamane uglavnom sirotinju. Kao i ratovi u Iraku, Afganistanu i drugdje, gdje sirotinja stradava i među civilima i među vojnicima, koji se regrutiraju iz najsiromašnijih obitelji. Društvene elite, a uglavnom i teroristi, te vulkani, oceani, vjetrovi, kiše, glad, bolesti, slonovi, vukovi, lisice, štakori, miševi, skakavci... imaju isti apetit. Istog su apetita misionari, karizmatici, elitni vjerski vođe, sadistička policija svuda u svijetu, organizatori financijskog inženjeringa, varalice svih vrsta, pa tako i lijevi i desni političari. Sirotinja je sama smislila izreku: sirotinjo, i Bogu si teška. Ali obratno je: sirotinjo, svakome si potrebna! Da tebe nema, nikakva značenja ne bi imali ni tsunamiji, ni erupcije vulkana, ni uragani, ni tornada, ni tajfuni, ni ideološki, ni vjerski, ni rasni, ni bilo koji drugi sukobi u svijetu.

Danas sam bio u šetnji na Medvednici. Mimoilazeći se na planinskim stazama, većinom se nepoznati ljudi pozdravljaju. Je li zato što su te staze uske, pa ih na to prisili tjelesna blizina? Ali staze su uske i na riječnim nasipima, na primjer savskom i odranskom, a neke i u Maksimirskoj šumi, no tamo se ljudi mimoilaze bez pozdrava. U planini je čovjek izvan civilizacije, pomalo izgubljen, prestrašen, ali i zadivljen, očaran, izvan sebe, pa će pozdraviti i neznanca, planinskog brata, svoj planinski rod. To prirodno bratstvo stoljećima se čuvalo (i još donekle održalo) u selima, gdje su se ljudi na putovima pozdravljali i kad se nisu poznavali, obično s “Hvaljen Isus”. Nisu to “obavezni” pozdravi kao kad u gradu ulazite u kafić, prodavaonicu, ambulantu, ured, na posao ili u lift u kojem već nekoga ima... Planinski, seoski i slični pozdravi nepoznatima izraz su one dobre volje prema ljudima za koju je životni prostor svetište: planina je crkva u prirodi, kao što je nekad i seoski put bio sveta staza. Pozdrav nepoznatom i pozdrav koji vam uzvrati nepoznati zajednička je molitva na izletu iz grada i prije povratka u njegove đavolske kušnje koje nas svakodnevno opsjedaju.

Uz usklični opis impresivnog broja susreta što ih ovaj tjedan predsjednik Mesić ima s impresivnim europskim ličnostima u Bruxellesu, najavljena je u jednom dnevnom listu i impresivna Predsjednikova turneja u idućoj godini “po Aziji, te Australiji, Novom Zelandu i Filipinima”. Kad je svojedobno Mesić silno čašćen za posjeta Monaku, jedan je novinar bio iznimno impresioniran, pa je svoj glamurozni izvještaj u uglednom tjedniku naslovio riječima “Kralj Mesić”. Nevolja je kad jedna zemlja nema onaj osjećaj veličine što je imaju ljudi koji je vode. Titovsku potrebu za čašćenjem koju mala Hrvatska ni izdaleka ne može zadovoljiti nema samo Mesić – Sanader mu je u tome dostojan takmac. Kao o svjetskoj zvijezdi kojoj plješću značajni svjetski parlamenti i šešire skidaju značajni svjetski državnici – sama o sebi u jednim novinama piše ministrica Kolinda Grabar-Kitarović. Radimir Čačić kao dokaz ugleda predsjednice HNS-a Vesne Pusić ističe njezino mjesto potpredsjednice udruge europskih liberalnih stranaka. S obzirom na sve veće nezadovoljstvo politikom i političarima što ga izražavaju građani, moglo bi se sročiti pravilo: što sam manji u Hrvatskoj, veći sam vani. 

Liberalni se mediji natječu u isticanju erotskih pojedinosti iz knjige “Prisjećanja o sebi i drugima” akademika Vlatka Pavletića. Premda je u opsežnoj knjizi autor svom mladenačkom erotizmu posvetio neznatan prostor i premda u njemu nema ničeg što ne bi bilo normalno za zdravog dečka i mladića, u naslovima vrište senzacije koje uvredljivo zastiru jedan iznimno zanimljiv život i djelo u kojem se zrcali hrvatska književna, kulturna i politička povijest od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Zašto su liberalni novinari i urednici toliko obuzeti seksom? Bit će zato što im je nepodnošljiva pustoš vlastitog erosa. Toliko obilje nadražljivog štiva sa slikama ispisuje se po oskudici, po praznim zidovima osjećajnosti: komercijalizacija seksa i ženskog tijela bogata je zarada na sve većem siromaštvu spolnosti. Poznam tolike liberalke i liberale koji se tako grlato bore za pobačaj premda sami nisu u stanju začeti dijete. Tolike koji zagovaraju apsolutne seksualne slobode premda ne vidim kako bi im te slobode mogle biti od koristi u njihovim bijednim mogućnostima. Ali i neke koji su zgrnuli novce na liberalnoj razularenosti svojih medija, a privatno su iznimno konzervativni. Puku razuzdanost, meni profit i čedan obiteljski život!

“Tito je inicirao Hrvatsko proljeće”, kaže naslov razgovora s povjesničarom Hrvojem Klasićem, objavljenog u povodu obljetnice sjednice u Karađorđevu. Sažeto – počelo je padom Rankovića i nastavilo se liberalizacijom, popuštanjem represije i ideoloških pritisaka te reformama. No i bez povjesničara znamo da komunisti Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo nikad nisu u pitanje dovodili sustav, ideologiju, državu i Tita, kojemu su izrazili vjernost i u tekstovima svojih ostavki. Premda će dugo ostati nacionalni simboli, ni Savka, ni Tripalo, ni drugi smijenjeni proljećarski dužnosnici nisu bili ni voljni ni spremni u suton komunizma Hrvatsku povesti u državnu samostalnost, jer se njihov povijesni obzor otvarao i zatvarao s Titom. Tuđmanov HDZ 1989. i i 1990. nije bio “stranka opasnih namjera” samo za Račana. Budišina koalicija s Račanom deset godina poslije samo će potvrditi da je većina političke elite iz Hrvatskog proljeća svoju ambicioznost htjela ostvarivati u vlasti koju će joj donijeti stjecaj prilika, čuvajući se rizika bezuvjetnog državotvorstva i suverenosti. Stoga i jesu tako olako prihvaćeni ponižavajući uvjeti za pridruživanje EU, u tradiciji mentalne ovisnosti hrvatske politike o savezništvima.

Čovjek je slojevito biće. Mogli ste biti ortodoksni komunist u Jugoslaviji, a zatim katolički vitez u samostalnoj Hrvatskoj, siroti sveučilišni nastavnik, a zatim se bajoslovno obogatiti dok vam domovina krvari, izbjegavati poreznike, vući se od afere do afere – ali istodobno uživati u operi i na koloraturama se uznositi do najviših visova užitka u toj umjetnosti. Jer, umjetnost i užitak u njoj prebivaju daleko od naših zemaljskih niskosti – zar i ne postoje zato da nas u tim daljinama ne dosegne savjest tim niskostima uprljana!? Evo, dakle, Miomira Žužula u tom transu, štoviše, odsad će nas uveseljavati povremeno u jednom uglednom tjedniku pišući kritike opernih predstava, a započeo je prikazom “Simona Boccanegre” u režiji stranačkog mu kolege Petra Selema u splitskom HNK. Ako je i moguće zamisliti Žužula političara i Žužula ljubitelja opere, kako zamisliti kritičarsku pismenost Miomira Žužula koji još uvijek govori “mislin”, “kažen”, “čujen”, dakle, jezikom duboko ukopanim u navike neke imotske vukojebine iz kojih je tako teška preobrazba u kulturu hrvatskog književnog izričaja! Mogu li tim ranama na pismenosti opera i Selem biti melem!?

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}