Hrvatski strahovi i nesnalaženja u zaštiti Jadrana

Od ožujka 2001. kad sam predložio proglašenje gospodarskog pojasa Republike Hrvatske u Jadranskome moru, on ne prestaje biti kušnja za svaku hrvatsku vladu. Međunarodno pravo mora definirati nekoliko ključnih pojmova koji se odnose na naše 'morske' probleme. Ukratko, teritorijalno more obuhvaća morsko područje - morsku vodu, morsko dno i podzemlje te zračni prostor iznad mora do 12 milja od polaznih crta (tj. najisturenijih točaka obale i otoka koji za plime ostaju iznad morske površine). Ne treba ga proglašavati, nego ga država posjeduje od trenutka svog osamostaljenja (postane međunarodno priznata), a pri razgraničenju u zaljevima primjenjuje se ili crta sredine ili povijesna prava ili pak zatečene posebne okolnosti na moru.

Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. Ne treba ga proglašavati, nego ga država naprosto posjeduje ako su ispred njezinoga teritorijalnog mora međunarodne vode. Država u tom području ima suverena prava iskorištavanja svih živih i neživih bogatstava morskog dna i podzemlja - riblje vrste na dnu, nafta i plin. Hrvatska i Italija tako imaju svoje epikontinentalne pojaseve u Jadranu i iskorištavaju plin iz njih, na užas Slovenaca koji to ne mogu. U Jadranu je crta sredine, kao granica epikontinentalnih pojasa Italije i Hrvatske, određena (naslijeđenim) ugovorom Italije i SFRJ iz 1968., a potvrđena razmjenom nota Vlada Hrvatske i Italije 4. kolovoza 2005. Gospodarski pojas pak obuhvaća morsku vodu, ali i morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta.

U njemu država ima neka isključiva prava - zaštite morskog okoliša i određivanja pravila ribarenja, ali nema sva prava kao u teritorijalnom moru - npr. nema pravo zabrane tuđih vojnih vježbi (zato se i zove 'isključivi gospodarski pojas'). Za razliku od teritorijalnog mora i epikontinetnalnog pojasa, njega se uvijek jednostrano proglašava i time preuzima odgovornost (ekološku, ribolovnu, nadzornu...) za taj dio mora. U pravilu, odmah nakon proglašenja počinje primjena ekološkog dijela i s tim povezane kontrole zagađenja s brodova, dok se o ribolovnom dijelu vode pregovori sa susjedima kojima se sporazumno prepušta eventualni višak izlova prema člancima 60. i 62. Konvencije UN-a o pravu mora - najčešće putem plaćene koncesije za ribolov. Slovenija i BiH zbog svoga zemljopisnog položaja ne mogu imati ni gospodarski, a niti epikontinentalni pojas.

Saborska rasprava o mom prijedlogu iz ožujka 2001. provedena je 9. srpnja 2001., ali unatoč suglasnosti svih da treba proglasiti gospodarski pojas, prevladalo je mišljenje da će to narušiti naše odnose s Italijom i s EU. Glasovanja o tom prijedlogu uopće nije bilo! O njemu se raspravljalo u Saboru i u listopadu 2003., ali je umjesto gospodarskog pojasa proglašen tzv. Zaštićeni ekološko ribolovni pojas ZERP. Zašto? Zato da Talijani ne bi shvatili kako proglašavamo gospodarski pojas - nego njegovu imitaciju s istim ciljevima!? S time da na Međunarodnom sudu pravde moramo dokazivati da je to isto što i gospodarski pojas kako bismo ostvarili ista prava. ZERP ima sadržaje gospodarskog pojasa, ali prema odluci Sabora obuhvaća samo morsku vodu, a ne i morsko dno i podzemlje (kao gospodarski pojas!), tj. ne preklapa se s epikontinentalnim pojasom, pa je radi tog propusta moguće da razgraničenje ZERP-a možda neće slijediti crtu sredine.

Sâm taj Rašomon političko-pravne misli u Hrvata jasno pokazuje koliko je mala vjerojatnost da ZERP ipak jednog dana zaživi. Zanimljivo je navesti argumente Račanove vlade iz 2001. protiv proglašenja gospodarskog pojasa: 'Jednostrano proglašenje gospodarskog pojasa moglo bi narušiti percepciju RH kao pouzdanog partnera međunarodne zajednice i čimbenika stabilnosti u ovom dijelu Europe'; 'Treba pažljivo analizirati potrebu hrvatske odluke s cjelinom hrvatskih interesa u svjetlu odnosa s EU i Italijom'. I Sanaderova je Vlada preuzela istu argumentaciju, koju doduše ponekad zaoštri u predizborne svrhe. No, kako doista stoje stvari pokazuje pak glasoviti zapisnik sastanka državnog tajnika Hide Biščevića sa svojim kolegama iz Italije i Slovenije od 4. lipnja 2004. Taj papir, tj. potpisani zapisnik trojnog sastanka EU uporno naziva u svim dokumentima Trilateralni sporazum, kojim se Hrvatska obvezala da na članice EU neće primjenjivati ZERP. Mada taj papir nema karakter međunarodnog ugovora s odgovarajućim međunarodno-pravnim obvezama za Hrvatsku, on predstavlja političku obvezu, tj. obećanje ove Vlade da dok je ona na vlasti ZERP-a neće biti.

Zanimljivo, primjena ZERP-a odmah je nakon proglašenja 3. listopada 2003. odgođena u cijelosti na godinu dana! Nakon toga je Sabor 3. lipnja 2004. ponovno odgodio primjenu ZERP-a za članice EU do sklapanja sporazuma o ribarstvu s EU?! Neobično je da takav sporazum obično potpisuju s EU samo nečlanice EU (npr. Norveška), pa je rok 'do sklapanja sporazuma o ribarstvu s EU' besmislen jer smo kandidati za članstvu EU. Ipak je primjena ZERP-a počela 3. lipnja 2004. kako za Hrvatsku, tako i za sve ostale članice UN.a - osim onih koje su u EU! Takva diskriminacija, protivna Konvenciji UN-a o pravu mora, zacijelo jest narušila međunarodni ugled Hrvatske, ali dovodi i do niza ludosti u primjeni ZERP-a. Naime, naši ribari u ZERP-u su pod posebnom prismotrom jer više ne love na otvorenome moru, nego u posebnom dijelu našega ribolovnog mora. Nasuprot tome, za Talijane i Slovence je sve po starom, tj. naša Obalna straža ih ne zaustavlja! Sve je još bizarnije kad se zna da zoniranje ZERP-a na ribolovne zone i upisivanje tih zona u ribolovne povlastice nije učinjeno prije sredine 2005., a da nitko ne zna zašto.

Pa su u međuvremenu naši ribari u ZERP-u de facto ribarili u ilegali, a neki su stoga imali i susrete s našom Obalnom stražom (i plaćali globe!), koja istodobno ničim nije ometala Talijane u ZERP-u! Treba, međutim, razlikovati dvije ključne komponente gospodarskog pojasa ili ZERP-a. Ekološka komponenta gospodarskog pojasa ili ZERP-a međutim ne spada u acquis, tj. pravnu stečevinu EU, pa ga Hrvatska može proglasiti i aktivirati neovisno o EU. Ekološki dio, dakle, nije niti može biti predmet pregovora s EU, pa je stoga posve nejasno zašto su obje hrvatske vlade uopće pristale na ponižavanje u vezi s potrebom pregovora sa susjedima. Finska je tako (bez konzultacija s EU i sa susjedima!) proglasila u veljači 2005. ekološki dio svoga gospodarskog pojasa. Italija je učinila isto u siječnju 2006., a Slovenija u listopadu 2005., pri čemu se nijedna nije prije toga konzultirala s Hrvatskom.

Stoga je danas 'majka svih pitanja' sljedeće: smije li Hrvatska, dok još nije postala članica EU ali i inače učiniti na svoju ruku ili jednostrano nešto što nije dio europske pravne stečevine? Očito, Europska komisija misli suprotno, a Hrvatska na to pristaje! Što samo potiče prijetnje nekih članova Europskog parlamenta i Europske komisije iz Slovenije i Italije o kočenju naših pregovora s EU radi aktiviranja ZERP-a od 1. siječnja 2008. Još veću zabrinutost izaziva njihovo protivljenje našem Zakonu o Obalnoj straži, koji također nazivaju 'jednostranim potezom', dok talijanska Guardia Costiera mirno i 'jednostrano' nadzire svoju polovinu Jadrana?! Zašto je Finska u veljači 2005. dopunila svoj tadašnji ribolovni pojas ekološkim pojasom? Upravo radi učestalog ispuštanja nafte s brodova u more, u prosjeku čak 36 puta godišnje, i to ne radi nesreća nego pri rutinskim brodskim operacijama (poput ispiranja tankova i sl.). Stanje u Jadranu je bitno ozbiljnije, jer su satelitske snimke (naručene iz EU!) otkrile u Jadranu u prosjeku 250 slučajeva ispuštanja nafte na godinu uz površinu naftnih mrlja od 1.230 četvornih kilometra! Zato Hrvatska može i treba odmah u punu i bezuvjetnu primjenu staviti ekološku komponentu ZERP-a.

Osim toga, primjenom ekološkog dijela gospodarskog pojasa na članice EU on postaje za njih činjenica i tijekom pregovora s EU o ribolovnom dijelu u Poglavlju 13. Ribarstvo! Također, države koje su ušle u pregovore s EU sa gospodarskim ili ribolovnim pojasima tretirale su to u pregovorima kao svoje stečeno pravo. EU uvijek nastoji raznim kompenzacijama nadoknaditi državi članici to što se usteže od primjene takvoga stečenog prava. Poljska i Malta su za kompenzaciju ishodile visoka sredstva iz fondova EU! Međutim posve je druga stvar kada zemlja kandidat pokušava u pregovorima s EU steći svoja prava, kao što to sada radi Hrvatska. Jer joj ta prava pripadaju i bez dopuštenja EU!

Tonči Tadić
Portal liderpress.hr

{mxc}