U novom broju Hrvatskog slova Nenad Piskač se osvrće na činjenicu da službena hrvatska politika pokazuje izuzetno malo pažnje za masovne grobnice u kojima su pokopane žrtve partizanskih zločina nakon II svjetskog rata. Naime, kao što je svima dobro poznato, u Slovenije se nalaze brojne grobnice s posmrtnim ostacima hrvatskih vojnika i civila koji su ubijeni bez ikakvog suđenja jednom kada su pali u partizansko zarobljeništvo. Piskač piše: "Istraživanje, evidentiranje i klasificiranje grobišta, međutim, donosi niz problema koje treba riješiti, a neka od njih i bilateralno, budući da su među žrtvama pripadnici različitih naroda. Sporazume koji rješavaju ovu problematiku Slovenija je sklopila s Italijom i Njemačkom. Kako među žrtvama na području Slovenije, uz Slovence, zasigurno ima najviše Hrvata, bilo bi logično da takav sporazum (ugovor) postoji i između Slovenije i Hrvatske.".

 

 

Zoran Vukman je u svojoj kolumni u Hrvatskom slovu opisao razliku između stvarne i  prividne slobode koju uživa svaki pojedinac u zapadnim demokratskim društvima. Tako Vukman ukazuje na činjenicu kako se demokracija za obične građane svodi na to da se javno može bilo što reći, no da stvaran utjecaj izrečenog na tijek stvari gotovo nikakav: "...u Americi i svijetu slobodno se izruguje i ismijava američki predsjednik Bush, privid demokracije je potpun, dok on sam i njegova naftaška teksasokracija radi što ih je volja! Psi laju, a karavane prolaze! Svi viču protiv ovih ili onih moćnika, glas javnosti se čuje, međutim, angloamerička nova aristokracija i dalje planira nove ratove, vlada svijetom nikada moćnija!".

 

 

Komentator Vjesnika Marko Barišić osvrnuo se na slučaj Srebrenica koji ovih dana, nakon presude Međunarodnog suda u Haagu (ICJ), opet privlači veliku pozornost. Marko Barišić nema dvojbi da će ova presuda biti izvor nestabilnosti u budućnosti umjesto da pridonese pomirenju naroda i država na jugoistoku Europe, te zaključuje: "Umjesto da pridonesu pravednijem međunarodnom poretku, haaški suci su takvom presudom zapravo uzeli u zaštitu krvnike dok su žrtve ponovo, kao što su to učinile i UN-ove postrojbe 1995. u Srebrenici, ostavili na cjedilu.".

 

 

Prenosimo kolumnu Tihomira Dujmovića iz Večernjeg lista "Svi u Italiji misle isto" o nedavnim događanjima u odnosima Hrvatske s njezinim susjedima: Italijom, Slovenijom i Crnom Gorom. Iako se baš sa svim Dujmovićevim procjenama vjerojatno mnogi ne će složiti, treba reći kako njegov tekst donosi niz konkretnih podataka i izjava koje su posebno zanimljive. Izdvajamo: "U knjizi "Lovljenje vetra" Ćosić se sjeća 12. kolovoza 1991.: U trosatnom razgovoru Bučar i Rupel predlažu da se zaboravi ono što je ranije bilo i da se uspostavi nova suradnja, a zauzvrat Ljubljana pristaje na neutralnost u sporu između Beograda i Zagreba. "Hoćete li Vi to da stavite na papir?", pita Ćosić. "Može!" slijedi odgovor. U zajednički sastavljenom tekstu u pet točaka Ljubljana pristaje i na pravo Srba u Hrvatskoj na samoopredjeljenje. To se zove nož u leđa! Zapamtimo ovaj detalj svaki put kad Rupel otvori usta!".

 

 

Kako se bliži početak suđenja generalima Hrvatske vojske Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku povećava se broj vijesti vezanih uz Haaški sud. Tako iz Bosne i Hercegovine dolazi vijest koja bi trebala barem djelomično amortizirati činjenicu da Mladić i Karadžić nisu u Haagu. Naime, snage NATO-a upotrijebile su jučer već više puta viđeni trik u sličnim situacijama i pretražile stanove Karađićeve djece. Tihomir Dujmović, čiji komentar prenosimo iz Večernjeg lista, raspravlja Sanaderovu ulogu: "Sanader nije mogao nastaviti s načelnom Tuđmanovom politikom, jer je Račan svijetu pokazao da ovdje postoje snage koje i bez rezolucije UN-a dopuštaju da se zaroni u svaki grm Oluje! Kad je Sanader stigao na vlast, već je i Pantovčak otvorio arhive, podijelio sve tajne što su se mogle dijeliti i uzmicanja više nije moglo biti. Što je dakle mogao Sanader? Nije imao u svijetu saveznike koje ima Srbija dok krije Mladića i Karadžića, nije imao manevarskog prostora jer je Račan naučio svijet da postoji u zemlji vlast koja će zadnji kamen prevrnuti ako se to od nje traži, za sukreatora vanjske politike imao je dva puta iskazanom izbornom voljom Hrvata izabranog predsjednika Mesića!".

 

 

Prenosimo komentar Ivana Miklenića iz Glasa Koncila od 18. veljače 2007. u povodu obljetnice smrti blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca. Autor raščlanjuje kulturu laži iz komunizma i njen poguban utjecaj na sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i države.

 

 

U Večernjem listu se Tihomir Dujmović osvrnuo na jedan trivijalni primjer iz kojeg se jasno vidi kako se ista vrsta vijesti potpuno drugačije obrađuje u hrvatskim medijima ovisno o tome koga se vijesti tiču. Naime, Dujmović uspoređuje način izvještavanja u svezi Račanove i Hebrangove (Šuškove, Tuđmanove) bolesti. Dakako, nikakve sličnosti nema, iako se u svim tim slučajevima radilo o teškim bolestima za koje bi već i kućni odgoj trebao biti dovoljan za podjednaki način izvještavanja. No, nažalost, hrvatsko novinarstvo još nije dostiglo takvu civilizacijsku razinu.

 

 

U svom uredničkom komentaru u Glasu Koncila Ivan Miklenić je opisao trenutno stanje u svezi natječaja za program zdravstvenoga odgoja u osnovnim i srednjim školama koji je raspisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Miklenić se posebno osvrnuo na nedavne pritiske koji dolaze od dobro organiziranih struktura koje pokušavaju nametnuti svoje mišljenje raznim pritiscima: "Dok su se drugi predlagatelji pomirili s odlukom povjerenstva, istomišljenici Foruma za slobodu odgoja, premda dobro znaju da zastupaju manjinsko mišljenje, ne mire se što nije prošao njihov prijedlog te ustraju u pokušaju nametanja svoga programa koji većini uopće nije prihvatljiv. Taj pokušaj i taj pritisak, vrlo vjerojatno, ogleda se i u stavovima pravobraniteljice za djecu iznesenim u Preporuci ministru zdravstva i socijalne skrbi od 27. siječnja, no pred javnošću za tu preporuku svu odgovornost mora preuzeti pravobraniteljica za djecu koja je svojim potpisom stala iza svega što je u tome dokumentu napisano.".