Manipulacije s brijunskim transkriptom vjerojatno ni bi mogli predvidjeti ni oni s najbujnijom maštom. Novinar Marko Barišić, u svom komentatoru u Vjesniku, zapitao se ne bi li netko trebao odgovarati zbog toga što su u haaškoj optužnici pojedini dijelovi rečenica iz brijunskog transkripta izvađeni namjerno iz konteksta kako bi im se dao značaj koji nemaju. Barišić piše: "Teško je pronaći prave riječi osude takvog postupka. U pitanju je nevjerojatna krivotvorina, manipulacija najniže vrste. To je otkriće još jedan udarac vjerodostojnosti haaškog tužiteljstva, posebice njegove čelnice Carle del Ponte. U normalnim okolnostima za takve bi postupke trebalo odgovarati.". Mi bi dodali da bi netko trebao odgovarati i za sramotnu činjenicu da danas moramo osluškivati cvrčke na zvučnom zapisu brijunskog transkripta ne bi li shvatili u kojem su oni dijelu prepravljani prije nego što su uopće došli u Haag.

 

 

U zadnjem broju Hrvatskog lista Zdravko Tomac raspravljajući rad predsjednika Republike Hrvatske odredio je pet načela "mesićizma". 1) Jedno govoriti, a suprotno tomu raditi. Stalno se pozivati na nužnost postupanja u skladu sa zakonima, a osobno u ostvarivanju svojih političkih ciljeva, kršiti zakone i potkopavati pravnu državu. 2) "Quod licet jovi non licet bovi", tj. "ozakonjenje djelovanja na osnovu dvostrukih kriterija", po kojima bi dopušta raditi ono što kod drugih žestoko kritizira. 3) Lagati, a stalno isticati kako uvijek govori istinu. 4) Pretvaranje neistine i laganja u nešto simpatično, čak u sposobnost snalaženja u teškim situacijama. 5) Korištenje svih sredstava dopuštenih i nedopuštenih, moralnih i nemoralnih, u cilju ostvarivanja političke karijere. Više o mesićizmu može se doznati iz članka koji prenosimo u cijelosti.

 

 

Donosimo iz Hrvatskog slova urednički komentar na temu zašto rad Marka Perkovića Thompsona izaziva osporavanja, podmetanja i zabrane. Tako Piskač primjećuje: "Thompson je okrenuo jugologiku o tomu kako je Jugoslavija - "jedinstveno kulturno područje", a to je jugokomunistički neoprostivo. Pokazao je kako se može opstati i na "skraćenom tržištu" - u okviru hrvatske države - što je isto jugokomunistički neoprostivo, kao i sa stajališta Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića. Thompson je pokazao i hrvatskom katoličkom laikatu kako se upornim radom može svjedočiti čak i na estradi - postao je najangažiraniji laik hrvatske estrade. Njega ne mogu, poput generala Ante Gotovine, umiroviti, locirati, uhititi i transferirati, niti zatvoriti u sakristiju. Ta, u pitanje bi došla "multikulturalnost", "tolerancija", "sloboda", "ljudska prava", itd., pa je najbolje posegnuti za starim, prokušanim, totalitarnim komunističkim etiketama kreiranim specijalno za Hrvate i gene kamene.".

 

 

Andrija Bauer komentirao je u Hrvatskom slovu više apsurda vezanih za odnose hrvatske službene politike prema Haškom sudu, zaključujući: "Zapravo je nevjerojatno kojom je brzinom, u državi koja je doslovce prije samo desetak godina u obrambenom ratu junački krvarila da bi opstala i preživjela, odjednom nametnuta percepcija kako za nju nema budućnosti, ako se ne odrekne vlastitog identiteta i nacionalne svijesti, za koje nam k(l)ažu da su odavno prevladane. Začudo, takva pravila ponašanja nije moguće zamijetiti ni u "regiji", kamoli u Uniji". Mi bi dodali da do ovakvog razvoja događaja nikada ne bi došlo kada bi ljudi koji sudjeluju u vlasti razumjeli smisao vlastite države. Nažalost, situacija je u Hrvatskoj je upravo obrnuta od one kakva bi trebala biti. Što se više udaljavamo od vlasti to je shvaćanje nacionalnih interesa bolje, što zorno svjedoči o duboko ukorijenjenom kolonijalnom mentalitetu vladajućih struktura.

 

 

U svom osvrtu na blamažu Cardiffu, gdje hrvatsko-mađarska kandidatura za domaćina Europskog prvenstva u nogometu i pored optimističnih najava nije dobila niti jedan glas, Milan Ivkošić dobro je uočio analogiju koja povezuje Markovića i vodeće hrvatske političare: "Kad bismo sudili po demonstracijama moći i značenja iz mnoštva Mesićevih i Sanaderovih susreta s državnicima po Europi i svijetu, pomislili bismo da smo velesila. No i u Haagu, i na Jadranu, i u ekonomiji, i u financijskom poslovanju sa svijetom Hrvatska doživljava iste poraze kao i u Cardiffu. Kao što Marković govori o “svom prijatelju Platiniju”, na isti način Sanader i Mesić govore o Angeli Merkel ili o “našim prijateljima u Europi”. Nesposobnost i kriza nacionalnog identiteta proizvodi nadnacionalne mitove kojima se nastoji obmanuti svekoliko pučanstvo.". I dok će Marković vjerojatno biti prisiljen podnijeti ostavku nakon što je posjet predsjednika hrvatske Vlade Cardiffu ispao smiješnim, ništa slično nažalost se ne će dogoditi s onima koji od Republike Hrvatske svaki dan rade međunarodnog klauna.

 

 

Uoči francuskih predsjedničkih izbora tema koju je Zoran Vukman raspravio u svojoj kolumni u Hrvatskom slovu čini nam se posebno zanimljivom. Vukman piše o nastojanjima da se problemi Europske Unije riješe jačanjem uloge njezine birokracije, što bi po zagovornicima ove ideje bilo rješenje koje ne bi bilo podložno odlukama pojedinih političara, odnosno trenutnih odnosa između raznih zemalja na europskoj političkoj sceni. Drugim riječima, po ovom scenariju izbori u pojedinim zemljama Europske Unije ne bi trebali puno utjecati na odluke koje donosi jedna nadnacionalna europska birokracija, već bi valjda trebali biti tek dio lokalnog folklora.

 

 

Prenosimo komentar Davora Ivankovića iz Večernjeg lista s kojim se lako složiti u dijelu u kojem se zaključuje kako su SAD i Velika Britanija, kao ključni saveznici Haaškog suda, dobro znali što ona radi i ne radi. Činjenica je da je ona već prije najavila svoj odlazak u ljeto 2007., pa članak u New York Timesu i istup Sir Geoffreya Nicea više izgledaju kao pranje ruku od posla koji je zajednički odrađen s Carlom del Ponte. Ono s čim se puno teže složiti je dio komentara Davora Ivankovića u kojem se hrvatskim političarima, počevši od Stjepana Mesića, pripisuje doza naivnosti u pristupu Haaškom sudu. Nama se prije čini da se i s ove strane isto tako znalo jako dobro što se radi, i kako se na tome može politički profitirati.

 

 

Prenosimo urednički komentar iz Glasa Koncila u kojem je raspravljena tema nemogućnosti ostvarivanja zakonitih prava u hrvatskom društvu, odnosno djelovanja moćnih lobija i interesnih skupina koje sprječavaju razvoj našeg društva. Izdvajamo: "Na putu potrebnih promjena u hrvatskom društvu osobito stoje različiti formalni i neformalni, a najčešće javnosti nevidljivi lobiji i interesne skupine koji u svoje kolo uvlače, katkad kupovinom katkad ucjenom i pojedine viđenije političare, suce, odvjetnike, urednike i novinare. Razorno djelovanje tih skupina osjeća se kako na nacionalnoj tako i na regionalnim i lokalnim razinama te se i na tim razinama uglavnom znade koji su to ljudi nositelji ili bolje reći uzurpatori društvene moći. Postojanje takvih skupina i takvih moćnika nije specifično samo za hrvatsko društvo, ali je specifično što je njihova moć tako snažna da čak katkad kroje zakone i pravnu regulativu, osobito onu provedbenu, te je čest slučaj da postoji dobar zakon, ali se zbog manjka podzakonskih akata, a koje se ne donosi smišljeno, omogućuje bezakonje koje dobro koriste te skupine.".