Iz Hrvatskog slova prenosimo urednički komentar Nenada Piskača, u kojem se autor osvrnuo na razgovor s predstavnikom srpske manjine u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem, objavljen 11. siječnja 2008. godine u tjedniku Globus. Izdvajamo: "„Smisao ulaska SDSS-a u Vladu i jest u tome da Srbe u Hrvatskoj izvede iz jedne vrste manjinsko-političkog i ukupnog geta – kao i druge manjine u Hrvatskoj. A istodobno da se obnove oni oblici političkih vrijednosti koje smo imali u Hrvatskoj prije ratnog sraza i ratnih strahota koje su se dogodile, u sklopu kojih nije bilo bitno jeste li Srbin ili ste Hrvat kad je u pitanju opći nacionalni interes, kad je u pitanju mogućnost da u to ugradite sebe i tome pridonesete.“ Pupovac imputira hrvatskoj državi da u getu drži Srbe i „druge manjine“! Zato treba ponoviti: Srbi u Hrvatskoj samogetoizirali su se u terorističku Republiku Srpsku Krajinu u onom trenutku kad su se u velikoj većini opredijelili za Veliku Srbiju i ustali protiv slobodne i demokratske Hrvatske. Taj geto imao je za cilj „integrisati“ se s drugim getima Velike Srbije u velikosrpski geto. Iz stanja nacionalne samogetoizacije na području Hrvatske izvela ih je hrvatska državna politika na čelu s demokratom dr. Franjom Tuđmanom i Hrvatska vojska. Poslije Bljeska, Oluje i završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, Srbi u Hrvatskoj više nisu u getu. Nizom zakonskih odredaba oni su čak i privilegirani u odnosu na ostale nacionalne manjine, pa i u odnosu na hrvatsku većinu".

 

 

Ivica Marijačić u uredničkom komentaru u Hrvatskom tjedniku osvrće se na slučaj Faber o kojem smo i mi opširnije pisali na portalu. U komentaru se cijeli slučaj promatra i iz šire perspektive, odnosno govori se i o stereotipima koje je su politika i mediji usadili u svijest građana Republike Hrvatske: "Jednom kad se uvedu u optjecaj snažnom političkom i medijskom kampanjom, stereotipe je doista teško rušiti koliko god bili suprotni činjenicama i istini. Producenti tih stereotipa naročito su nakon 2000. godine, na valu revolucionarnoga antituđmanovskoga i promesićevoga zanosa, svih dotadašnjih deset godina samostalne hrvatske države proglasili mrakom, Tuđmana kriminalcem i ekstremnim nacionalistom, njegove generale ubojicama i ratnim zločincima, desničare sirovinama, a branitelje lupežima i kriminalcima. Ti su pokliči pretvoreni u dogme suvremene hrvatske politike. Godine su, doduše, pokazale da nije Tuđman nego Mesić veličao ustaški režim i Antu Pavelića, da nisu tzv. Tuđmanovi generali, nego neki drugi potpisivali zapovijedi o likvidacijama i da desničari nisu sirovine i lupeži, nego da svoje žene prebijaju ugledni ljevičari i da su se najviše obogatili bivši komunistički direktori i menadžeri, ali snaga proizvedenih stereotipa i dalje je prevelika da bi im stvarnost naškodila.".

 

 

Bacanjem samo i letimičnoga pogleda na većinu hrvatskih tiskovina i sadržaje koji se u istima mogu pronaći i pročitati, lako je zaključiti da se novinarstvo u Hrvata nalazi na poprilično poražavajućim granama. No, ostavimo li na trenutak po strani same sadržaje i njihov demokratski standard i pogledamo malo pomnije stil i način pisanja i prezentiranja činjenica, shvatit ćemo da je neosporno riječ o jednom trendu «brzoga života», koji nas je u današnje vrijeme zahvatio u gotovo svim sferama života i življenja. Način na koji današnje generacije čitaju i informiraju se o aktualnim događanjima, zasigurno se uvelike razlikuje od onoga na koji su to činile generacije ljudi prije njih, a mnogi od njih to čine i danas. I dok je mladim ljudima posve normalno nekoliko minuta provesti za računalom i na brzinu "prosurfati" internetom kroz mnoštvo informacija koje se nude, stariji (ali i značajan dio mlađih ljudi), još uvijek preferiraju u ruke uzeti stare dobre novine, ne samo iz razloga što su one u smislu preglednosti napisanog i mogućnosti arhiviranja istoga puno zahvalnije od virtualnih, nego se radi i o svojevrsnoj navici, koja većinu nas asocira na onaj ugodniji dio dana ili pet minuta koje smo uspjeli «ukrasti» samo za sebe.(mmb)

 

 

Član Hrvatskoga kulturnog vijeća Josip Pavičić u svome se komentaru u Večernjem listu dotaknuo dviju u posljednje vrijeme aktualnih tema političkoga života u Hrvatskoj. Prva od njih je prijedlog da se svi Hrvati koji su se bilo kada i na koji način izjasnili kao Muslimani, bez pitanja od strane hrvatske vlasti prevedu u Bošnjake, a drugi prijedlog odnosi se na uvođenje takozvanoga nacionalnog ključa pri zapošljavanju u državne službe. "Nacionalno je izjašnjavanje najzdravije prepustiti onima kojih se ono tiče, u ovom slučaju Muslimanima. U to se ne bi smjela pačati država, ali još manje nekakvi prevrtljivci tipa Še.Tana. Što se pak tiče nacionalnog ključa u zapošljavanju, tu imam samo jedno pitanje. Ako bi se takav ključ uveo, kako bi se primjenjivao? Bi li se u tome slučaju morala točno utvrditi postojeća nacionalna struktura već zaposlenih u državnim službama? A morala bi se, jer se bez točnog uvida u ono što jest ne može govoriti o onome što bi moralo biti. Jesu li to imali na umu predlagači nacionalnog ključa?"

 

 

Tihomir Dujmović u svojoj kolumni u Večernjem listu, naglašava važnost političkih izazova koji Hrvatsku i sve nas čekaju u 2008. godini. Tu je između ostalog ulazak u NATO, zauzimanje odgovarajućega stava glede rješavanja situacije na Kosovu i naravno pitanje ZERP-a sa čijom se primjenom započelo s 1. siječnjem ove godine. "Danas nemamo kompletnu hrvatsku obalnu stražu (što je tragedija za pola stoljeća vladavine Komunističke partije koja se, kao, borila i za hrvatske interese!), ali imamo brodove koji mogu početi mukotrpan posao. Naime, Hrvatska više ne može račanovski biti nedefinirana kad se radi o graničnim sporovima! Čini mi se da slovensko predsjedanje Unijom neće baš ništa promijeniti u našem sporu bez obzira na prijetnje jer se u Uniji slušaju veliki igrači, to nama Rupel samo glumi starijeg brata! Odnose sa Slovenijom moramo riješiti u godini što slijedi! Moramo ih riješiti jer je tradicionalno pravi problem na Jadranu Italija, koja se cereka dok gleda provincijalne svađe dvaju međaša! Jer posljednjih tisuću godina problem i destrukcija na Jadranu znala je biti Italija, ne Hrvatska ili Slovenija!"

 

 

Sa portala Hrvati AMAC, donosimo zanimljiv komentar, bolje rečeno analizu postizborne situacije i trenutnog odnosa snaga političkih stranaka u Hrvatskoj. Tako autorica Maja Šnajder konstatira očito – propast malih stranaka i pat poziciju u kojoj se s obzrom na određeni rok za sastavljanje Vlade našao Ivo Sanader. "Ostali "preživjeli" su lokalne stranke koje interesira samo njihovo dvorište, te predstavnici manjina kojima zakon garantira preživljavanje a koje će sada (tu mislim na Srbe i Talijane) krvavo ucjenjivati. Ako ikako dozvoli matematika, trebalo bi sastaviti koaliciju bez njih.Što će se dogoditi kada srpski i talijanski predstavnici budu tražili stvari koje nikako nisu u interesu Hrvatske i neki drugi zastupnici u koaliciji ne budu mogli "progutati" takve zahtjeve? Pada Vlada. Bilo koja tema može dovesti do pada Vlade i suočiti Hrvatsku ili s prijevremenim izborima ili s "tehničkom vladom", po čijem izboru? Sanader je postao politički profesionalac i previše dobro "pliva" u problemima ali može se dogoditi da se nađe pred jednostavnom matematikom, pred brojevima koje ne će biti moguće prilagoditi svojim željama. Bojim se da nas čeka period nestabilnosti talijanskog tipa. To je ujedno najgore što nam se može dogoditi".

 

 

Iz Večernjega lista prenosimo kolumnu Tihomira Dujmovića, u kojoj se autor osvrnuo na mlaku reakciju i način na koji je Hrvatska, točnije – Ministarstvo vanjskih poslova, uputilo prosvjed Italiji, radi poštanske marke koju je izdala Talijanska pošta. Na spomentoj marki dakle piše, kako je Rijeka bila talijanska istočna zemlja, a navodno se slične marke spremaju za hrvatski Split i za slovenski Kopar. "Marka s tim natpisom i slikom Guvernerove palače, današnjega Pomorskog muzeja, trebala se pustiti u optjecaj još 30. listopada, ali je na intervenciju Zagreba zaustavljena. Nije to napravljeno iz načelnih razloga, prije da ne utječe na predizbornu kampanju! Kao što je zacijelo sad puštena u optjecaj da bi prikrila galamu kad Hrvati doznaju da 300 milijuna eura ribe pristojni Talijani kradu Hrvatskoj svaku godinu! Kao što smo vidjeli, ni Jakovčić sad nije reagirao, kao i u nizu prijašnjih slučajeva. Od odlikovanja vojnicima okupiranog Zadra, preko dodjele talijanskih mirovina i državljanstva svima koji su imali sreće živjeti pod talijanskom okupacijom, do ove faktično šešeljevske podvale s poštanskom markom, IDS i Jakovčić šute starom bakarićevskom hrvatskom šutnjom. I ta je šutnja sumnjiva, jer se mikrofona hvataju kad je riječ, primjerice, o hrvatskim pogreškama u BiH, no u pravilu šute o podvalama irredente".

 

 

Iz Hrvatskog slova prenosimo urednički komentar Nenada Piskača, u kojem se autor osvrnuo na postizborne manevre predsjednika Mesića u smislu odugovlačenja s davanjem mandata za sastavljanje Vlade. Piskač konstatira kako je Mesiću očito ipak bliži i draži polupredsjednički sustav, kojeg je Hrvatska 2000. godine promijenila u parlamentarni, a koji bi mu svakako omogućavao veće ovlasti nego što ih ima danas. Izdvajamo: "Zanimljivo je kako je i tijekom polupredsjedničkog sustava Stjepan Mesić bio nezadovoljan, pa je zajedno s Josipom Manolićem – a oba su bili članovi saborske apsolutne većine – pokušao izvesti preokret s ciljem da manjina, nepotvrđena na izborima kao zasebna politička stranka, preuzme Sabor. Ovo je (2007.) drugi izravni pokušaj nedemokratskog krojenja Hrvatskog sabora u kojemu sudjeluje Stjepan Mesić, samo s tom razlikom što to danas čini s pozicije predsjednika države i u parlamentarnom tipu demokracije".