Italija: Braniti se od Silvia Berlusconia
Razliku između talijanske i grčke situacije možemo shvatiti zamislimo li da Italija i Grčka nekim 
čudom mogu zamijeniti premijere.
Bit grčke krize jest u tome da se očito vjerodostojan, sposoban i ozbiljan čovjek iznenada našao na čelu gospodarstva u dubokim problemima, ali nije mogao skupiti sredstva ili podršku za njegovo spašavanje. U talijanskoj krizi čovjek kojemu nitko već godinama posve ne vjeruje našao se na čelu gospodarstva koje ima i očite snage i očitih, ali ne teških mana.
Slabljenje Grčke, jačanje Italije
Odlazak Georgiosa Papandreua oslabit će Grčku, a pad Silvija Berlusconija, pod uvjetom da do njega dođe, ojačat će Italiju. Kamatne stope na talijanske obveznice smanjile su se nakon što se počelo govorkati o Berlusconijevoj ostavci, a zatim opet narasle kad ih je on odbacio. Kad je potvrdio da će odstupiti nakon što bude prihvaćen njegov proračun, euro se brzo oporavio u odnosu na dolar.
Nema jasnije indikacije da je u Italiji problem u čovjeku, a ne u zemlji, dok je u Grčkoj obratno. Talijanske nevolje potječu iz jedne velike propuštene prilike u nedavnoj europskoj povijesti. Kad se talijanski politički sustav ranih devedesetih srušio nakon razotkrivanja korupcije – uključujući i dogovore s mafijom – koja je vladala za vrijeme hladnog rata, došao je trenutak za pravi novi početak.
Činilo se da se javlja čišća i odgovornija politika. Europa ju je očekivala. Berlusconieva politikaVećina reformi koje su provedene, premda ne sve, dogodile su se dok Berlusconi nije bio na vlasti. Malo je učinio na zaustavljanju pada konkurentnosti Italije, a nije smanjio ni golemi dug koji je Italija počela skupljati sedamdesetih godina. Taj dug on nije stvorio, a nije ga mnogo ni povećaoTalijani su ju očekivali. Umjesto toga nadareni populist Berlusconi ušao je u vakuum na čelu stranke koju je preko noći organizirao prema modelu nogometnog kluba. Otad nije bio stalno na vlasti, ali je svejedno vladao talijanskom političkom scenom dulje nego mnogim mlađim Talijanima seže pamćenje.
Najveća greška
Ostavimo li po strani Berlusconijeve osobne mane, njegova najveća greška jest to što je umjesto da se suprotstavi lošim gospodarskim navikama iz talijanske prošlosti, bio sklon prilagoditi im se. U početku se prikazivao kao thatcherovski čistač, ali zapravo nije bio takav. Talijansko gospodarstvo, s tisućama malih tvrtki koje izbjegavaju plaćanje poreza i nedjelotvornim strukturama socijalne države, nastavilo se klimati.
Većina reformi koje su provedene, premda ne sve, dogodile su se dok Berlusconi nije bio na vlasti. Malo je učinio na zaustavljanju pada konkurentnosti Italije, a nije smanjio ni golemi dug koji je Italija počela skupljati sedamdesetih godina. Taj dug on nije stvorio, a nije ga mnogo ni povećao.
Za razliku od Grčke, Italija nije posuđivala novac za pokriće tekuće potrošnje. No on zaduživanje nije srezao zato što 
nije reformirao poreze ni smanjio javnu potrošnju, jer je želio ekstra dohodak kojim će ju plaćati. Taj ga propust sada progoni. Talijani kao pojedinci imaju malo dugova, isto kao i talijanske tvrtke. Britanija bi bila sretna da ima toliko različitih, srednje velikih obiteljskih tvrtki koliko ih Italija još uvijek posjeduje, ili neke od velikih korporacija kojima se Italija još može pohvaliti. Talijansko gospodarstvo nije doživjelo brodolom. Ali talijanski državni brod treba novog vjerodostojnog kapetana. Nema nažalost nikakve karizmatične zamjene. Oporba mu je sve vrijeme išla na ruku. Netko iz njegove stranke, s njim još uvijek iza scene, gotovo sigurno ne bi smirio tržišta. Prijelazna vlada sastavljena od stručnjaka nakratko bi mogla smiriti stvari, ali novi izbori skoro sigurno bi postigli suprotno. Najveće od svih pitanja jest pitanje može li bolja vlada riješiti probleme Italije ako ona ostane u eurozoni.
The Guardian