Svijet u opasnosti

Dva desetljeća iluzija, ideologije, ludila, razuzdanog kapitalizma, zaokreta, neuspjeha,individualnih i kolektivnih drama te loše vladavine, razdvojila su kraj Prvoga svjetskog rata od početka Drugoga. To je trajalo dvadeset godina. Krajem 2011. godine obilježit će se dvadeseta obljetnica pada SSSR-a. S političkog gledišta, 20. stoljeće završilo je u euforiji 1989. godine. S druge pak strane, 21. stoljeće započelo je u tjeskobi 2008. godine. U razdoblju od 1989. do 1990. Francis Fukuyama sanjao je o „kraju povijesti". Danas se pak pitamo idemo li ususret velikim dramama?

Europi prijeti raspad

Od stvaranja zajednice, pioniri tog podviga identificirali su dilemu produbljenja: do koje mjere možemo riskirati s proširenjem na nove države, a da pritom nismo učvrstili temelje zdanja? U svakoj etapi, odabirali smo proširenje na štetu produbljenja. Ta se tendencija ubrzavala i, nakon ugovora iz Maastrichta, u Europskoj uniji vidjeli smo panaceju za rješavanje postkomunističkih problema. Stvaranje jedinstvene valute predstavljalo je protuotrov, no eurozona nije odoljela sindromu ubrzanog proširenja. Članice utemeljiteljice i same su prekršile pravila koja su mudro propisale. Činjenica da je jedna zemlja poput Grčke uspjela doći do takvog stupnja neravnoteže ilustrira opću neodgovornost čitavog jednog razdoblja. Balon je puknuo kao i svi prenapuhani baloni, i to bez upozorenja.

Unazad gotovo dvije godine, kaotični napori poduzeti kako bi se riješili problemi nisu uspjeli umiriti ta famozna tržišta koja smo proglasili „učinkovitima" oslanjajući se na zastrašujući mješavinu pojedinačnih interesaIntegritet EUU Cannesu, francusko-njemački dvojac dobio je produljenje roka, ali ne i rat. Dovođenje u pitanje integriteta eurozone, ako ne i samog eura, više nije tabu tema. Zbog općeg euroskepticizma i populističkih tendencija koje se tu i tamo javljaju, smrt eura zapečatila bi sudbinu Europe i lažne znanosti. Prije samo nekoliko dana bilo je dovoljno da grčkom premijeru kroz misli prođe ideja o referendumu da bi se poremetio dnevni red sastanka na vrhu G20 pomno pripreman mjesecima, dok svijet je pritom zadržavao dah zbog opasnosti da financijski ovnovi ne krenu u „odlučujuću bitku" protiv Italije.

U Cannesu, francusko-njemački dvojac dobio je produljenje roka, ali ne i rat. Dovođenje u pitanje integriteta eurozone, ako ne i samog eura, više nije tabu tema. Zbog općeg euroskepticizma i populističkih tendencija koje se tu i tamo javljaju, smrt eura zapečatila bi sudbinu Europe.

No kriza Europe nije izolirana. Po prvi puta nakon 1930-ih godina, Amerikanci sami počinju sumnjati u sebe i u vrline svog modela. Izgubili smo već glavu od radikalizacije ideoloških rasprava između republikanaca i demokrata. Upravo produljena nemogućnost da potonji postignu dogovor o strategiji smanjenja duga opravdava smanjenje ocjene kreditnog rejtinga prve svjetske gospodarske sile.

Usporedo s time, dezangažman Sjedinjenih Država vis-à-vis Europe doživio je konkretan zaokret na gospodarskom, ali i gospodarsko-strateškom planu, kao što je to bilo vidljivo u Libiji. A budući da spominjem libijski slučaj, moram spomenuti i arapsko proljeće koje, daleko od toga da ga se uistinu doživljava kao šansu za zemlje nositeljice demokratskih vrijednosti i ljudskih prava, izaziva zabrinutost u jednakoj mjeri kao i nadu, kao da se pribojavamo posljedica te nove destabilizacije. Kako onda ne očajavati, onako usput, zbog razočaravajućeg vodstva u pogledu međunarodnih pitanja predsjednika Obame – kojem je prošle godine dodijeljena Nobelova nagrada za mir?

Teško razdoblje kroz koje trenutno prolazi zapadni svijet, kako na političkom tako i na gospodarskom planu, ne kompenzira se uspjesima zemalja s ubrzanim razvojem, niti se to može. Peking daje prioritet unutarnjim poslovima. Kinezi u nekim aspektima nastoje sudjelovati u međunarodnom upravljanju, no njihovo povijesno iskustvo ih ne predisponira za svjetsko vodstvo. Ono što vrijedi za Kinu vrijedi a fortiori i za neke druge države poput Rusije, Indije i Brazila.

Drugim riječima, nedostatak vodstva koji trenutno prijeti cjelokupnom svijetu trebaju riješiti prvenstveno oni koji u tome za sobom imaju stoljeća prakse, a to su Zapadnjaci. Istina je da u pogledu demografije, ili pak BDP-a, jedan dio Europe ne prestaje nazadovati. No ti se indikatori ne odražavaju na njezinu apsolutnu težinu. Ne oklijevam predvidjeti da ako Europska unija bude slomljena, tada će biti ugrožen i mir u samoj Europi. Odnosno, ako uspijemo prebroditi krizu, povećat ćemo izglede za ono što Kinezi nazivaju harmoničniji svijet. U nadolazećim mjesecima i dalje će sa sobom nositi povijesnu odgovornost dvojica čelnika: Angela Merkel i Nicolas Sarkozy.

Thierry de Montbrial
Le Figaro