Britanija neodlučna - EU ima sve manje razumijevanja

Veličina pobune protiv Davida Camerona u ponedjeljak navečer, kada je 81 torijevski zastupnik u parlamentu odbio podržati premijera, izazvala je smiješak zadovoljstva na bruxelleskim licima izmučenim očekivanjem samita u srijedu. Cameronu je razbijen nos, Sarkozy je u pravu i što prije se o britanskom članstvu u UK-u održi referendum, to bolje.

U glavnom gradu EU-a vlada veliko nerazumijevanje za to što se Britanija 40 godina nakon ulaska u Uniju još uvijek nije odlučila. U Bruxellesu počinje jačati osjećaj da Britanija za tri do pet godina više neće biti u EU-u. Najuočljivija promjena koju sam primijetio nakon dvogodišnje pauze u izvješćivanju o dužničkoj krizi jest periferna uloga koju igraju Britanci. Kao da, kako je sinoć u emisiji Newsnight kazao Norman Lamont, želi biti offshore Švicarska.

Britanski strahovi

Britanski izvori tvrde kako se pokazalo da su neutemeljeni njihovi strahovi da će ih eurozona do 17 članica gurnuti u stranu. Uistinu, veze između, recimo, euro-skupine i Ecfin-a, tijela u kojemu se nalazi 27 ministara financija EU-a, jače su od formalnih. No nakon maratonske serije sastanaka i tri ili više samita ovaj tjedan postalo je jasno da je UK „vani". Britanci stalno ponavljaju: „Mi nismo u sobi."

Nije da se UK dobrovoljno isključuje. Dijelom to ima veze s ljutnjom kontinenta zbog arogantnog, pokroviteljskog tona kojim se torijevski ministri često služe. Govoriti eurozoni neprestano da krene zajednički u akciju, a ne biti član („biti konstruktivan" i „nuditi pragmatične savjete" jezikom Whitehall-a) i ne imati svoj vlastiti plan B za slučaj da neoliberalni režim strogih mjera štednje propadne, ne nailazi na dobar prijem.

A kada eurozona pokuša i uspije zajednički djelovati, recimo jačanjem svoje gospodarske uprave tako da takozvani pretjerani debalansi opet ne nasuču EU-ov brod, UK 'vani'Britanski izvori tvrde kako se pokazalo da su neutemeljeni njihovi strahovi da će ih eurozona do 17 članica gurnuti u stranu. Uistinu, veze između, recimo, euro-skupine i Ecfin-a, tijela u kojemu se nalazi 27 ministara financija EU-a, jače su od formalnih. No nakon maratonske serije sastanaka i tri ili više samita ovaj tjedan postalo je jasno da je UK „vani"tada se na to gleda s mješavinom podsmijeha i uznemirenosti, kao da svaki komadić posla u eurozoni najprije mora proći Britance. To potiče medijske fantazije o bruxelleskom imperiju ili, zadnja besmislica, o centraliziranom europskom ministarstvu financija koje će parlamentu narediti da izmijeni proračun.

To očito nije ono što je konzervativna većina u koalicijskoj vladi željela. Oni ne žele referendum o članstvu u EU-u – ne još. Radije bi pitali ljude o „repatrijaciji ovlasti" – torijevski žargon za rušenje socijalnog zakonodavstva koje štiti prava radnika, izbjegavanje nametanja pretjerane regulacije njihovim prijateljima u Cityju ili čak potkopavanje zakona o ljudskim pravima.

Promjena ugovora i referendum

No oni imaju jedan ozbiljan problem. Promjena ugovora je na putu, i zahtijevat će referendum u UK-u prema Cameronovim obećanjima. Angela Merkel želi promijeniti ugovor točno tako da se paneuropska tijela mogu neposredno miješati u gospodarsko i proračunsko upravljanje u „rasipnim" zemljama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso želi promjene koje će omogućiti izdavanje europskih obveznica. Europska središnja banka traži ministra financija za eurozonu.

Poticaj, međutim, dolazi iz Berlina. Evo što se zapravo događa u EU-u: Njemačka nezaustavljivo postaje primus inter pares. Nesuglasice s Parizom nastaju zato što Merkel jednostavno ne želi ili ne može tolerirati mnoge Sarkozyjeve ideje za rješenje dužničke krize na političkim i ustavnim osnovama. Nekadašnji „gospodarski div, a politički patuljak" više se ne boji primijeniti svoju političku moć.

Za Camerona je to prava dilema. Merkel i on bili su postigli sporazum za rješavanje svojih nesuglasica nakon što je on povukao torijevce iz EU-ove skupine desnog centra, Europske pučke stranke: on će navijati za stabilnost eurozone , govoriti da je ona u interesu UK-a, a on neće govoriti o promjeni ugovora. On je svoj dio dogovora održao; ona pod pritiskom događaja nije. Ne samo da govori da promjena ugovora više nije tabu, ona ju sada aktivno podržava.

Veći dio ovoga izašlo je na vidjelo u nedjelju navečer, uključujući i vijesti o nesuglasicama između Camerona i Sarkozyja i Merkel. Njegovih saveznika tamo je sve manje unatoč razmetljivom govoru o tome kako će Europa usvojiti britanski neoliberalni program za jačanje rasta i zapošljavanja. Poruka iz EU-a jasna je: ne možete s jedne strane govoriti da kod vas želimo preuzeti vlast, a istovremeno pričati da se raspadamo. Vani ili unutra. C'est à vous de choisir. Das ist Ihre Wahl.

David Gow
The Guardian