Europa se vraća nacionalnom identitetu

Možda sam ipak bio u krivu. Mislio sam da će europske vlade dati sav moguć novac i nametnuti sve moguće mjere štednje da bi se banke spasile od posljedica vlastite lakoumnosti i gluposti. Sve banke bile su prevelike da bi propale. Niti jedan dug nije bio prevelik da ga se ne bi platilo. Europa se bila našla u kandžama bankara.

"Veliki svećenici"

No sada bi veliki svećenici eurozone možda mogli ispuniti prijetnju Grčkoj. Nezamislivo se možda više ne može izbjeći. Svećenici iznenada počinju govoriti o tome što će biti „kada, a ne ako" Grčka bankrotira. Sami Grci smatraju devalvaciju manje bolnom disciplinom od nametnutih strogih mjera štednje i vjerojatno su u pravu. Njihov djelomični bankrot, i de facto odlazak iz eurozone, bio bi uistinu seizmički trenutak, s restrukturiranjem dugova, a možda i valute po periferiji eurozone, u Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Italiji. Bilo bi to drastično, ali budući da se predviđa još od Maastrichta 1992., teško se može smatrati nezamislivim.

Ovdje bi „pro-Europljani" morali prestati govoriti gluposti i krenuti od realpolitike. Alarik nije pred vratima Rima. Washington nije prešao Delaware. Napoleon se nije vratio s Elbe. Sve što bi se moglo dogoditi jest to da europske demokracije, koje su oligarsi u Bruxellesu četvrt stoljeća zanemarivali, iskrivljivali i korumpirali, izađu iz sjene iste one Akropole u kojoj je rođena demokracija. To bi mogao biti radostan trenutak.Valutna unijaNema ničeg lošeg u valutnoj zoni kompatibilnih političkih entiteta. Američke države imaju dolarsku uniju, a bilo je pokušaja povezivanja nekih prijašnjih carstava krunama, rubljima i funtama. No unija mora odražavati temeljnu gospodarstvu stvarnost i imati političke institucije koje mogu povezati oporezivanje i potrošnju, posuđivanje i otplatu dugova

Nema ničeg lošeg u valutnoj zoni kompatibilnih političkih entiteta. Američke države imaju dolarsku uniju, a bilo je pokušaja povezivanja nekih prijašnjih carstava krunama, rubljima i funtama. No unija mora odražavati temeljnu gospodarstvu stvarnost i imati političke institucije koje mogu povezati oporezivanje i potrošnju, posuđivanje i otplatu dugova.

Tamo gdje to nije slučaj, kao u Europi, discipline složene moderne ekonomije postaju neprovedive. Mjerodavni samo traže „sve tješnju uniju", što znači više vlasti nad podređenom demokracijom.

Povijest eura dobro je opisao nobelovac Paul Krugman u The New York Times-u u siječnju. Usporedio je područje američkog dolara koje ima saveznu vladu, zajednički jezik i zajedničku političku kulturu s eurozonom koja ništa od toga nema. Krugman zaključuje da su zato „izgledi zajedničke valute od početka bili dvojbeni". Što je još gore, ona je „zaokupila maštu europske elite". Zajednička valuta postala je put u birokratsku utopiju, sredstvo za postizanje još slavnije unije. Stvarnost je bila za bezveznjake.NjemačkaTo što bi Njemačka trebala biti zemlja koja će organizirati spašavanje eura dvostruka je ironija. Ona nije sudjelovala u stvaranju balona na tržištu nekretnina, a većina njezinih radnika zadovoljno živi u unajmljenim stanovima

Smatram sebe „dobrim" Europljaninom, ali što se tiče EU-a moj idealizam dobio je uleknuća kako je Bruxelles uzimao sve više slobode u ophođenju s europskim poreznim obveznicima i zakonodavcima - regulirajući, subvencionirajući i korumpirajući sve što je dodirnuo. Jedno nedavno izvješće pokazuje da je EU grčkim poljoprivrednicima isplatio gotovo milijardu eura više. I dalje u more baca više krepane ribe nego što ulovi. Nagrđuje europske krajolike subvencionirajući napola dovršene kuće. Još uvijek sebi u Bruxellesu gradi veličanstvenu palaču od 280 milijun a funti. Odvratno mjesto.

Budući da je biti „za Europu" stvar vjere, a ne politike, njezini pristalice ne usuđuju se dignuti glas protiv njezinih skandala. Nije prvi put u povijesti Europe da neka centralizirana superdržava gnjavi kontinent svitom nekritičnih popustljivaca koji od drveća plaća oslobođenih poreza ne vide šumu. Prema skepticima se ponašaju kao prema Rhettu Butleru u filmu Zameo ih vjetar – smatraju ih izdajnicima velike konfederacije koje treba ustrijeliti jer govore neugodnu istinu.

To što bi Njemačka trebala biti zemlja koja će organizirati spašavanje eura dvostruka je ironija. Ona nije sudjelovala u stvaranju balona na tržištu nekretnina, a većina njezinih radnika zadovoljno živi u unajmljenim stanovima. Poslijeratni saveznici oblikovali su njezin ustav tako da njezino vođenje Europe bude skoro nemoguće. Zamišljeno je da njemačka vlada bude slaba i na milosti svojih pokrajina i njihovih glasača. Ako glasačima Angele Merkel dosadi spašavati Grčku ili banke, što izgleda vjerojatno, tome bi mogao doći kraj.

Paketi spasa

Euro-lobi sada moli, preklinje, podbada Njemačku da pokaže svoju staru snagu, da izvuče stari mač. Traži od Nijemaca da kažu Grčkoj da se prigne, smanji potrošnju i otpusti zaposlene. Ne uspije li u tome, tada zatucane grčke političare treba lišiti vlasti, podvrgnuti fiskalnoj uniji s kontrolom javne potrošnje i političkim nadzorom koji će ju provesti. Grčku i druge oslabljene države u Europi treba dati u zalog bogovima eura.

Poslijeratni dogovor trebao je osloboditi manje europske zemlje od ovakvih arogantnih postupaka. Trebao je osloboditi njihove povijesti, kulture i identitete od stoljeća izrabljivanja od strane velikih sila. Simbol takve neovisnosti je pravo određivanja poreza , socijalnog osiguranja i vrijednosti vlastite valute. Nije bilo potrebno uvoditi euro. Procjenjuje se da je čak i u najboljima godinama euro povećao trgovinu za samo 10-15%, ali njegovo spašavanje to će više nego izbrisati.

Paketi spasa o kojima se sada raspravlja neobično podsjećaju na reparacije koje su s tako katastrofalnim posljedicama nametnute Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata. Možda je sve to „pravedno", ali nametnutim osiromašenjem Grka, Portugalaca i Talijana da bi se namirili njemački i francuski dugovi moderna politika čini sve da potakne revoluciju. Zar u Bruxellesu nitko ne čita povijest?

Bivši torijevski ministar financija Lord Lawson nazvao je euro „najneodgovornijom političkom inicijativom poslijeratnog razdoblja". Najveća zasluga Gordona Browna jest to što je spriječio ekonomski nepismenog Tonyja Blaira da mu se pridruži. Britanija je slobodna od prisila eura, ali ne i njegovih posljedica. Ovo je pravi trenutak za reformaciju, kada centralizirano i autoritarno Sveto Rimsko Carstvo, pretilo i oholo od desetine podaničkih naroda, iznenada ode predaleko i suoči se s krizom legitimnosti.

David Cameron ima povijesnu priliku za koncipiranje novog europskog oprosta - vođeno smanjenje dugova perifernih država s paketima spasa za pojedine banke koje se zbog toga nađu nevoljama. Spašavati treba one njihove dijelove koji se bave depozitima, ali ne i njihove kockarske operacije. Uz to bi išlo restrukturiranje konvergentnih sjevernih gospodarstava u eurozoni, a zamislivo je da u tome sudjeluje čak i UK.

Jasno je da se Europa nalazi na prekretnici, da se okreće protiv jednodržavlja europskog pokreta s vezanom valutom, valovima gospodarskih migranata i subvencija, vječitim krizama i ponižavanjem demokratskih vlada. Ona se vraća nacionalnom identitetu, a EU to ničim ne može spriječiti.

Simon Jenkins
The Guardian