Srbijanski rat(nik)

Haški tribunal za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji je osnovan 1993. rezolucijom Vijeća sigurnosti, uskoro će završiti sa svojim radom. Posljednja dvojica odbjeglih optuženika, Ratko Mladić i Goran Hadžić, uhićeni su ove godine, ali zbog njihovih će suđenja Haški tribunal privlačiti još mnogo pažnje. Postupak protiv srpskog nacionalista Vojislava Šešelja nakon više odgoda konačno je ušao u svoju posljednju fazu, jednako kao i postupak protiv nekadašnjeg kosovskog vođe Ramusha Haradinaja. Suđenje protiv nekadašnjeg vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića, vodi se od 2009. godine. No bez obzira na ishod svih tih postupaka, jedno je sigurno: svi oni koji su omalovažavali sud i koji su u vrijeme njegova osnivanja tvrdili da se najveći zločinci iz jugoslavenskih ratova ionako tamo nikada neće pojaviti, srećom su pogriješili u toj ocjeni. Od Slobodana Miloševića, kojega je od presude spasila smrt uslijed srčanog udara, pa sve do Karadžića i Mladića, svi su zločinci stali pred haške suce. Ni hrvatski predsjednik F. Tuđman sigurno ne bi bio izbjegao suđenje, da ga toga nije poštedjela smrt.PresudeSvima je jasno da sudske presude protiv zločina počinjenih u posljednjim ratovima koji su se vodili na europskom tlu neće vratiti u život ubijene žrtve, ali one ipak imaju pozitivan učinak

Sudske presude

Svima je jasno da sudske presude protiv zločina počinjenih u posljednjim ratovima koji su se vodili na europskom tlu neće vratiti u život ubijene žrtve, ali one ipak imaju pozitivan učinak. Vojislav Koštunica, koji je kao Miloševićev nasljednik bio posljednji predsjednik Jugoslavije te je do danas ostao srpski nacionalist, u jednom je razgovoru za ovaj list 1992. godine izjavio da je Haški tribunal svojevrsni povijesni simpozij, na kojem se prekraja povijest Balkana. Također je rekao da ne mora ni napominjati da je sve to po njegovu mišljenju usmjereno protiv Srbije i Srba.

Gotovo deset godina kasnije Koštuničina ocjena mogla bi se smatrati ispravnom bar u jednom dijelu. Iako to nije njegova svrha, Haški tribunal ima funkciju seminara o nedavnoj prošlosti Balkana. Temeljito obrazložene presude haških sudaca i zapisnici s rasprava vrlo su vrijedni povijesni dokumenti. Haški tribunal upravo čini ono za što novinari nemaju vremena, a čime će se povjesničari baviti još mnogo vremena. On dokumentira i potvrđuje sve ono što se događalo u jugoslavenskim ratovima. Jasno je da haške presude nisu posljednje slovo na papiru, ali je isto tako istina da do sada balkanski ratovi iz devedesetih nigdje nisu preciznije dokumentirani.

To pokazuje i presuda protiv Momčila Perišića, bivšeg zapovjednika glavnog stožera JNA, koju je Haški tribunal izrekao u srijedu. Činjenica da je on osuđen na 27 godina zatvora ne znači mnogo. Ova presuda od 644 stranice mnogo je važnija zbog toga što obuhvaća detaljne izjave više od stotinu svjedoka, ali posebno zbog toga što se njeno obrazloženje temelji na uvidima u srpske dokumente iz ratnih godina. Iz obrazloženja presude proizlazi da je srbijanska država, koja se u to vrijeme zvala Jugoslavija, vodila ratove protiv Hrvatske i Bosne. Da su ti ratovi uglavnom bili orkestrirani iz Beograda nije nikakva novina. To čak više ne osporavaju ni ozbiljni srpski povjesničari. Ali presudom protiv Perišića prikupljena je dokumentacija koja sve to jasno potkrepljuje.Slučaj PerišićIz obrazloženja presude proizlazi da je srbijanska država, koja se u to vrijeme zvala Jugoslavija, vodila ratove protiv Hrvatske i Bosne. Da su ti ratovi uglavnom bili orkestrirani iz Beograda nije nikakva novina. To čak više ne osporavaju ni ozbiljni srpski povjesničari. Ali presudom protiv Perišića prikupljena je dokumentacija koja sve to jasno potkrepljuje

U presudi se navodi da je jedan od ratnih ciljeva Beograda bio provesti etničko čišćenje na istoku Bosne, uzduž granične rijeke Drine; odnosno protjerati hrvatsko i muslimansko stanovništvo s tog područja. Taj cilj je i ostvaren, što je zatim doveo do osnivanja međunarodno priznate Republike Srpske (1995.). Po ocjeni Haškog tribunala u tome je od ključnog značaja bila logistička potpora koju je Jugoslavenska Narodna Armija (JNA) pružala bosanskim Srbima, budući da oni nisu bili u stanju provesti to sami: „Njihovi resursi bili su ograničeni, financijska situacija očajna, a zalihe streljiva bile su na izmaku".

JNA

Na kraju suđenja koje je trajalo više od dvije godine haški su suci došli do zaključka da je tzv. Jugoslavenska Narodna Armija (koja je zapravo bila srpska) pod zapovjedništvom generala Momčila Perišića pružila „veliku logističku potporu" ratovima koje su vodile formalno samostalne srpske postrojbe u Bosni i u Hrvatskoj. Do tog zaključka došli su posebno zahvaljujući tome što je Srbija u vrijeme hvale vrijedne suradnje s Tribunalom morala omogućiti uvid u važne, ali uglavnom tajne dokumente, kao što su primjerice potvrde o isporuci oružja, interna vojna izvješća, zapisi o razgovorima te zapisnici sa sastanaka Vrhovnog vijeća obrane u Beogradu. Tako se došlo do Karadžićeve izjave prema kojoj se „u Bosni nije događalo ništa bez Srbije". „Mi nemamo resurse, mi (bez potpore Srbije) ne bismo bili u stanju boriti se". Slično se izjasnio i Mladić, a i „ratni patrijarh" Slobodan Milošević u Beogradu se udarao o prsa govoreći: „Sve što je učinjeno, učinjeno je zahvaljujući Srbiji i Armiji".

Momčilo Perišić redovito se sastajao sa zapovjednicima srpske vojske u Bosni (Mladićem) i u Hrvatskoj (Čeleketićem). Ratko Mladić, koji je bio zaluđen moći, nikada se nije podvrgavao Perišićevoj kontroli, iako bez potpore Beograda nikada ne bi bio u stanju provesti protjerivački rat uzduž Drine. Prema jednom izvješću Mladićeva glavnog stožera iz 1994. vojsci bosanskih Srba u to je vrijeme isporučeno više od 25 000 metaka i 7500 granata, koji su iskorišteni za bombardiranje tada okupiranog Sarajeva i Srebrenice koja je u to vrijeme bila zona pod zaštitom UN-a. Osim oružja i streljiva, Perišić je u Hrvatsku i Bosnu slao i časnike iz Srbije, pa tako i ozloglašenom Drinskom korpusu pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Oni su tamo počinili zločine čije se posljedice osjećaju do danas - bar u Bosni i Hercegovini.

Michael Martens
Frankfurter Allgemeine Zeitung