Svijet bez poretka
NixonPosljedice Nixonova šoka osjećaju se do danas. U sustavu iz Bretton Woodsa sve su se valute slobodnog svijeta mijenjale prema fiksnom tečaju u odnosu na dolar. Kada bi tečaj određene valute prijetio prelaskom precizno određenog dopuštenog područja oscilacije, morala ga je braniti vlada pogođene zemlje – prodajom ili kupnjom devizaJedna je obljetnica nepravedno pala u zaborav: prije četrdeset godina, točnije 15. kolovoza 1971. američki predsjednik Richard Nixon jednostrano je odustao od obveze svoje zemlje da dolar u svakom trenutku mijenja po tečaju od 35 dolara za uncu zlata. Taj šok rezultirao je slomom poslijeratnog monetarnog poretka koji je uspostavljen u Bretton Woodsu 1944. Američki dolar više nije vodeća valuta, jer tako nešto više ne postoji, već je samo najvažnija svjetska valuta.
Nixonov šok
Posljedice Nixonova šoka osjećaju se do danas. U sustavu iz Bretton Woodsa sve su se valute slobodnog svijeta mijenjale prema fiksnom tečaju u odnosu na dolar. Kada bi tečaj određene valute prijetio prelaskom precizno određenog dopuštenog područja oscilacije, morala ga je braniti vlada pogođene zemlje – prodajom ili kupnjom deviza. Zahvaljujući „zlatnom prozoru", odnosno obvezi američke vlade da u svakom trenutku dolar zamijeni za plemeniti metal, taj je sustav imao čvrsto uporište što mu je omogućilo izvanredno funkcioniranje punih dvadeset godina. Bretton Woods je omogućio obnovu Europe nakon Drugog svjetskog rata i potaknuo svjetsku trgovinu.
Savezna Republika Njemačka od toga je posebno profitirala jer je njemačka marka, koja je sredinom pedesetih godina bila podcijenjena, omogućila znatnu prednost zapadnonjemačkim izvoznicima. Međutim, sustav je sam po sebi bio proturječan, jer da bi se omogućio nagli porast svjetske trgovine, bile su potrebne sve već količine dolara. A one se nisu mogle oslobađati, ako su postojali deficiti u vanjskotrgovinskoj bilanci SAD-a. Kako dodatni dolari više nisu bili pokriveni zlatom, povjerenje u američku valutu postupno je nestajalo. Taj paradoks poznat je pod nazivom Triffinova dilema (prema ekonomistu Robertu Triffinu), a počeo osjećati od sredine šezdesetih godina, a najviše kada su Sjedinjene Američke Države rat u Vijetnamu počele financirati zaduživanjem umjesto porezima.
Neodrživ monetarni sustav
Inflacijaod kraja sedamdesetih godina SAD je počeo osjećati inflaciju koja ga je kočila i koju su Nixon i Connally gotovo groteskno pokušavali suzbiti kontrolom cijena i plaća. Dolar je tako postao problem i samom SAD-uNajkasnije 1969. postalo je jasno da je monetarni sustav postao neodrživ. U Saveznoj Republici Njemačkoj tada je SPD započeo borbu za revalvaciju njemačke marke koju je na kraju i dobio. U Washingtonu je Nixonov ministar financija John Connally poručio svojim europskim kolegama: „Dolar je naša valuta, ali vaš problem". Tim je riječima dobro opisan stav Nixonove vlade, ali one nisu u cijelosti odgovarale istini: od kraja sedamdesetih godina SAD je počeo osjećati inflaciju koja ga je kočila i koju su Nixon i Connally gotovo groteskno pokušavali suzbiti kontrolom cijena i plaća. Dolar je tako postao problem i samom SAD-u.
Dugoročne posljedice
Kraj Bretton Woodsa ostavio je brojne posljedice na koje isprva nitko nije računao. Savezna Republika Njemačka značio je to kraj vremena blagostanja, u kojem je zahvaljujući valutnoj prednosti lako mogla izvoziti svoju robu diljem svijeta. Odjednom su se njemačke tvrtke morale boriti da bi zadržale konkurentnost. Rizik od upošljavanja, koji se krio u visokim davanjima na plaću, reprivatiziran je, kako je to tada rekao ekonomski stručnjak Herbert Giersch. Moralo se odustati od mnogih nada koje su se polagale u socijalnu politiku i politiku plaća. Na kraju krajeva, i prvi SPD-ov kancelar doživio je neuspjeh jer je prekasno postao svjestan svojih zabluda. No za to vrijeme, svoj je utjecaj jačala jedna druga institucija: Deutsche Bundesbank. Ta monetarna ustanova više nije bila primorana braniti nerealni valutni tečaj pa se tako mogla posve usredotočiti na borbu protiv inflacije; što je činila ne obazirući se na to da na taj način može izazvati tešku recesiju u zemlji. Od 1973. svim se velikim valutama trgovalo slobodno, a tečajevi su se određivali na tržištu. Na taj način nastale su neslućene mogućnosti špekuliranja i još jedna velika iluzija: da se sve može financirati. Prema tome, nije slučajnost to da je dugoročni rast deficita i državnog duga u gotovo svim industrijaliziranim zemljama započeo u prvoj polovini sedamdesetih godina.
Nikolaus Piper
www.sueddeutsche.de