Libija: živi pijesak

Vicemaršal britanskog zrakoplovstva Osborn kazao je jučer da se njegovi zapovjednici „posve dobro osjećaju" kad je riječ o zračnim napadima na Libiju. Amir Musa, glavni tajnik Arapske lige na odlasku, ne. Sazvao je hitan sastanak dan nakon prvog sastanka koalicije u Parizu i kazao da se složio sa zaštitom civila, a ne s dodatnim bombardiranjem civila. Podrška Arapske lige od središnjeg je značenja za Davida Camerona, Nicolasa Sarkozyja i Baracka Obame koji tvrde da operacija ima regionalnu podršku. Po tome se navodno razlikuje od Iraka 2003. Liam Fox, ministar obrane, pošao je dalje. Kazao je da je aktivno arapsko sudjelovanje u donošenju rezolucije o zoni zabrane letova arapskoj javnosti jasno dalo do znanja da je napad na Libiju napad na tiranina, a ne na arapski svijet. Musina izjava na ovu želju baca sumnju. Snažna poruka Arapske lige natjerala je Vijeće sigurnosti UN-a da brzo djeluje, pa bi se na kritiku moglo odgovoriti pitanjem: što je očekivala?

Ne pravi napad na Gadafijevu vojsku, a to je dobila. Musina reakcija podsjeća nas na političke granice rezolucije koja bi trebala spasiti živote civila. To je u osnovi defenzivan koncept. Napetost između odgovornosti za zaštitu civila i pomoći ustanicima da svrgnu tiranina sljedećih će dana samo rasti. Prvi udari u ovoj operaciji bili su čisto zapadna stvar. Francuski zrakoplovi tipa Mirage napali su kolonu oklopnih vozila južno od Bengazija i onemogućili napad na grad. Rakete ispaljene s američkih i britanskih brodova, podmornica i zrakoplova uništile su radare, komunikacije i protuzračnu obranu. Francuska akcija možda je spriječila tjedne krvavih uličnih borbi u Bengaziju, premda se jednako tako može tvrditi da je žurna UN-ov rezolucija možda požurila napad na naseljena područja koja su Gadafijevim postrojbama pružila zaštitu od napada iz zraka.

Kako se klatno kreće natrag u korist pobunjenika, kalkulacije će se mijenjati. Gadafijeve snage bit će odbačene natrag u Tripoli. Civili bi mogli ustati protiv tiranina i tada bi sve prošlo. Bilo bi dobro kad bi tako bilo. Ali što ako se budu borili? Hoće li francuski i britanski zrakoplovi poslužiti kao Natove zračne snage u Afganistanu da se onesposobe položaji lojalista koji pokušavaju zaustaviti napredovanje pobunjenika? Kako zaštita života civila funkcionira u uvjetima kada Gadafijevi pristaše brane svoje područje, a pobunjenici stoje vani na ulazu? Logično bi bilo iznuditi prekid vatre, ali to bi značilo zadržati Gadafija na vlasti.

Prije glasanja u UN-u glavnu ulogu igrala je američka državna tajnica Hillary Clinton. Kršenje ruku u Bijeloj kući prestalo je kada je ona u raspravi promijenila stranu, napustila ministra obrane Roberta Gatesa i pridružila se Samanthi Power, savjetnici u Vijeću za nacionalnu sigurnost, i Susan Rice, američkoj veleposlanici u UN-u. Rice je bila stručnjak za Afriku i savjetnica Billa Clintona u vrijeme kada je SAD propustio intervenirati da se zaustavi genocid u Ruandi. Genocid se dogodio u tjednu nakon povlačenja Amerikanaca iz Somalije, a nitko u to vrijeme u Washingtonu nije zagovarao američku vojnu intervenciju. Ono što se tada dogodilo u Runadi pojačalo je odluku o aktivnijoj ulozi u sprečavanju i rješavanju sukoba: „Radije bih sama glasno zagovarala akciju nego šutjela," kazala je ona kasnije za National Public Radio.

Libija nije Ruanda. Pobuna se brzo pretvorila u građanski rat, a ishod je daleko od sigurnog. Jedno je jasno. Niti jedan partner u ovoj koaliciji ne želi preuzeti vodstvo u ovom pohodu. Amerikanci se skrivaju iz Europljana, a jedni i drugi služe se Arapskom ligom kao pokrićem. No htjeli to oni ili ne, svaka zemlja sudionica snosit će odgovornost za ishod. On možda neće biti ugodan.

Uvodnik u The Guardianu