Majčinstvo na udaru
Nedavni naslov u The Conversationu privukao mi je pozornost iz dva razloga: upućuje na zastrašujuće otkriće i trudnice doista naziva „majkama”. Članak Casey Pinto, naslovljen „Broj slučajeva sifilisa među budućim majkama dramatično je porastao od pandemije – evo što potiče taj trend”, započinje definiranjem te spolno 
prenosive bolesti, a zatim navodi: „Tijekom trudnoće ta se bakterija može prenijeti s majke s neliječenim sifilisom, poznatim kao majčinski sifilis, na njezino dijete u maternici, zbog čega fetus obolijeva od kongenitalnog sifilisa.”
Majka i dijete.
To priznanje istine o postojanju ljudskoga bića u majčinoj utrobi nije nešto što se često može pročitati u sekularnim tekstovima. No nakon toga jezik članka kreće nizbrdo, u pokušaju zamagljivanja stvarnosti i mogućega dodvoravanja „woke” publici.
Kako članak dalje govori o opasnostima spolno prenosivih bolesti, autorica piše: „Trudne osobe trebale bi se testirati na sifilis u prvom i trećem tromjesečju.”
Trudne osobe?
Ne. Nikada nije ispravno reći „trudne osobe”, jer je biološka činjenica da zatrudnjeti mogu samo žene. Takva besmislena uporaba riječi „osobe” omalovažava i žene i majke. Samo žene imaju maternicu. Muškarci ne mogu zatrudnjeti.
Naša je odgovornost prozivati medije kada promiču apsurdne narative o biologiji i govoriti kada čujemo ovakav jezik. U Poslanici Efežanima sveti Pavao potvrđuje tu obvezu govorenja istine kada piše: „Živeći istinu u ljubavi, porastimo u svemu u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja, po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, ostvaruje svoj rast za izgradnju samoga sebe u ljubavi.”
Stoga naša šutnja o ovim pitanjima pridonosi zbunjenosti i raspadu društva. Ali kada govorimo istinu u ljubavi, to tijelo – kraljevstvo ovdje na zemlji – raste.
No to je samo jedan dio dvostrukoga problema koji se vidi u ovom članku. Drugi je podatak da je „stopa majčinskoga 
sifilisa porasla za 28 posto od 2022. do 2024.” To bi nas kao društvo trebalo užasnuti jer govori o kulturi koja se ne boji koristiti ljude radi vlastitoga zadovoljstva.
Pinto, koja se predstavlja kao „istraživačica javnoga zdravstva i medicinska sestra specijalizirana za zarazne bolesti”, navodi simptome sifilisa koji su, kako mnogi znaju, vrlo neugodni, pa i ozbiljni. Još je zabrinjavajuće to što bi ti simptomi, barem isprva, trebali biti očiti osobi koja ih ima. Ovisno o stadiju bolesti, simptomi se kreću od čireva na zahvaćenom području, preko simptoma nalik gripi, osipa i otečenih limfnih čvorova, do drugih tegoba. Sifilis zatim ulazi u latentnu fazu, u kojoj simptoma nema. No vrlo je mala vjerojatnost da zaražena osoba ni u jednom trenutku nije znala da nešto nije u redu. Prenošenje ove bolesti stoga proizlazi iz manjka brige i obzira prema drugima, kada zaražena osoba odluči da je osobno zadovoljstvo važnije od zdravlja drugoga ljudskog bića.
Pinto navodi da trenutačno proučava sifilis u trudnoći i objašnjava što se događa kada se dijete zarazi zato što je njegova majka oboljela od sifilisa:
„Kongenitalni sifilis može dovesti do niza negativnih ishoda, od kojih su najozbiljniji spontani pobačaj ili mrtvorođenje. Ako fetus preživi, mogu se pojaviti dugoročna razvojna kašnjenja, sljepoća, gubitak sluha, malformacije trajnih zuba i kostiju, srčane mane i osipi. Simptomi kongenitalnoga sifilisa mogu se pojaviti odmah pri rođenju ili se mogu prepoznati tek nakon što dijete navrši dvije godine, kada izbijaju kutnjaci ili kada kosti rastu, pa promjene postaju izraženije.”
Prema autorici, kada govorimo o porastu broja slučajeva, moramo razumjeti dvije stvari: „Jedna je porast slučajeva sifilisa u općoj populaciji – što prirodno dovodi do porasta majčinskoga sifilisa – a druga su specifične varijable, poput financiranja i prepreka u pristupu zdravstvenoj skrbi, koje utječu na trudnice kada je riječ o širenju ove bolesti.”
Pinto porast slučajeva pripisuje smanjenju državnog financiranja, zatvaranjima tijekom COVID-a i činjenici da su „sigurnija spolna ponašanja” počela opadati početkom 2000-ih. Za nju sigurne spolne prakse znače uporabu kondoma radi sprječavanja spolno prenosivih bolesti. No ona uopće ne uzima u obzir osobnu odgovornost ljudi da se suzdrže od 
spolnih odnosa izvan braka, niti činjenicu da naša kultura promiče ideju da svatko može imati spolne odnose s bilo kim i bilo kada, sve dok ga to u tom trenutku čini sretnim.
Ovaj članak podsjeća na dvije vrlo važne bitke s kojima se danas suočavamo.
Prva je umanjivanje uloge majčinstva, pa i samoga ženstva, u kulturi koja tvrdi da muškarac može postati majka. Ta se laž održava uporabom izraza poput „trudne osobe” i nameće društvu za koje bih se usudila reći da većinom zna bolje. Zato vas potičem da ne prelazite samo preko ovakvih članaka – progovorite i recite istinu. Šutnja rađa zbunjenost, a šutnja će u ovom slučaju naposljetku razoriti jedinstvenu ljepotu žena i majčinstva. Govoriti istinu u milosrđu i ljubavi zadaća je koju moramo shvatiti ozbiljno, osobito dok promišljamo o psihološkoj i moralnoj šteti koja se nanosi našoj djeci kada slušaju laži prema kojima muškarci mogu postati žene i obrnuto.
Drugo, ljudi nisu roba koju se može iskoristiti i odbaciti. Tijela nisu igračke za prolazni užitak. Spolnost je dar sebedarja koji se može i treba živjeti samo između muškarca i žene u braku. Spolna razuzdanost vodi samo u prazninu, tugu i, moguće, bolesti.
Dok se približavamo Majčinu danu, priznajmo istinu o majkama: majka je žena koja ima dijete ili je ikada bila trudna. Kao takva, ona ima odgovornost staviti potrebe svojega djeteta ispred vlastitih i brinuti se za njega najbolje što može. To vrijedi i prije nego što je dijete začeto – tako što se ne izlaže opasnim situacijama u kojima bi mogla oboljeti i zatim bolest prenijeti na svoje dijete – kao i nakon što je dijete začeto. To je onaj „dar sebedarja” o kojem je sveti Ivan Pavao II. pisao kada je rekao da je „majčinstvo plod bračnoga sjedinjenja muškarca i žene, onoga biblijskog ‘poznavanja’ koje odgovara ‘sjedinjenju dvoje u jedno tijelo’ (usp. Post 2,24). To sa ženine strane donosi posebno ‘sebedarje’.”
Uzmimo njegove riječi k srcu i ne samo priznajmo taj dar nego ga čuvajmo i štitimo.