Berlin u svjetskoj politici zalazi u slijepu ulicu

U bliskoistočnoj politici Berlin i druge vlade članica Europske unije slijede zastarjele reflekse. Tamošnji konflikti vode se uzduž novih crta. Okrene li Europa leđa SAD-u, past će pod utjecaj autoritarnih sila. Njemačka podrška Rezoluciji Opće skupštine UN-a, u kojoj se osuđuje planirano preseljenje američkog veleposlanstva u Izraelu u Jeruzalem, označava dno njemačke vanjske politike – a možda čak i opasnu prekretnicu. Trump Jeruzalem2Takvim glasovanjem Njemačka je bespotrebno, a očito namjerno, zadala pljusku našem najvažnijem transatlantskom savezniku.

Tvrdnja da se pozicija SAD-a prema međunarodnopravnom statusu Jeruzalema korjenito promijenila – pogrješna je. Donald Trump samo želi provesti odluku koju je američki Kongres usvojio još davne 1995. godine, a čiju su provedbu bivši američki predsjednici samo odgađali. Međutim, Trump i dalje izričito ističe da se konačni status čitavog Jeruzalema može definirati isključivo u izraelsko-palestinskom mirovnom sporazumu. Da bi se distancirala od preseljenja veleposlanstva u ovom trenutku Njemačkoj je bilo dovoljno da bude suzdržana ili da ne sudjeluje na glasovanju. Umjesto toga Njemačka je dala svoj glas Rezoluciju koju je predložila Turska. A turski režim redovno agresivno napada Izrael i otvoreno govori o pružanju potpore islamističkom, proiranskom Hamasu. Berlin je, svrstavši se u red najgorih neprijatelja židovske države, zadao veliku ranu njemačko-izraelskim odnosima koja ne će tako lako zacijeliti.

Njemačka i druge članice Europske unije, koje su glasovale za Rezoluciju očito u njoj vide priliku da kazne bliski istokjednostrane korake američkog predsjednika u globalnoj politici i da mu jasno stave na znanje koliko je izoliran u međunarodnoj zajednici. Ali varaju se. Premoćna većina, kojom je usvojena rezolucija, odražava, istina, široko jedinstvo. No zapravo ono u velikoj mjeri počiva na licemjerju. Naime, Saudijska Arabija i druge sunitsko-arapske države Perzijskog zaljeva hine prema van da su odane Palestincima i da podržavaju njihovo pravo na vlastitu državu. No zapravo one već odavno slijede sasvim druge ciljeve. U borbi protiv Irana za prevlast u regiji Saudijci teže strateškom savezu s Izraelom, kojem Palestinci ne bi smjeli stati na put s pretjeranim zahtjevima. Egipat, kao druga važna arapska sila, već odavno u Izraelu vidi nužnog partnera u borbi protiv islamskog terorizma. Kairu u prvom redu želi spriječiti to da palestinska područja postanu biotopom i utočištem džihadista. Trumpova odluka o Jeruzalemu nedvojbeno je na sunitsko-arapskoj liniji, po kojoj se palestinsko vodstvo mora primorati na velike ustupke Izraelu. SAD podržava razvoj izraelsko-sunitske osovine i pritom igra ključnu ulogu.

Dakle, Sjedinjene Američke Države nisu propustile zauzeti svoje mjesto nakon tog dramatičnog zaokreta na Bliskom istoku, dok Njemačka i vodeće članice EU-a koje su glasovale za Rezoluciju zasigurno jesu. Ponavljanje formula poput one o nedodirljivosti rješenja dviju država ne može biti zamjena za vlastiti odgovor na promijenjene konstelacije u konfliktu u regiji. Na drugim bojištima na NjemačkaNjemačko distanciranje od Washingtona raste i u drugim pitanjima svjetske politike. Dok su Sjedinjene Američke Država i Kanada – nedavno najavile da će Ukrajini isporučiti obrambeno naoružanje, kancelarka Merkel i francuski predsjednik Macron vježbali su političko-moralnu ekvidistancu i pozvali obje strane, dakle i napadača i napadnute, da se pridržavaju primirja u Istočnoj Ukrajini, čime su osujetili američku-kanadsku namjeru da se poveća pritisak na Rusiju kao agresora. Trumpov svojeglavi unilateralizam sigurno ne olakšava koordinaciju transatlantske politike. Međutim, Nijemci i Europljani ne smiju refleksno odbacivati mjere aktualne američke vlade kada one zapravo jačaju svjetskopolitičku poziciju Zapada.kojima se odlučuje o novom poretku Bliskom istoka SAD je u velikoj mjeri izgubio utjecaj. Protiv pokušaja Rusije da se nametne kao začetnik mirovnog poretka za Siriju i za to diktira uvjete, Amerikanci nemaju ponuditi nikakav koncept, a Europljani još manje.

K tome, njima nedostaje realpolitičke težine, da se izbore za antiruski koncept – što u prvom redu vrijedi za AssadNjemačku, koja za razliku od Francuske i Velike Britanije strogo isključuje mogućnost vojnog angažmana u regiji. U sirijskom poslijeratnom scenariju koji bi diktirao Kremlj Europskoj uniji pripala bi samo uloga glavnog pokrovitelja obnove opustošene zemlje.

Približavanje Rusiji izgledalo bi ovako: Assadov režim kojim upravljaju Rusija i Iran ostao bi na vlasti, a EU bi platila znatan dio ceha za razaranja koja su počinili Moskva i Teheran. Naznaka da bi se Berlin upustio u tako mračan sporazum već ima. Naime, prije godinu i pol dana tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier izjavio je u svom govoru u ruskom Ekatarinburgu: „Kada konačno dođe vrijeme za obnovu Sirije, posebno bi Njemačka i Rusija trebale usko surađivati.“ „To bi moglo potaknuti kulturno približavanje naših zemalja“, izjavio je Steinmeier u trenutku kada su se ruski bombarderi pretvarali Alepp u prah i pepeo.

Bi li tako trebala izgledati „nova politika popuštanja prema Rusiji“ koju je ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel u njemačkasvom govoru nazvao ključnim interesom Njemačke? On je također naveo ustrajavanje na Sporazumu o nuklearnom programu s Iranom, čiji bi raskid, kako kaže, povećao opasnost od rata u našem neposrednom susjedstvu i time ugrozio našu nacionalnu sigurnost.“ On je pritom previdio da je Sporazum o iranskom nuklearnom programu zapravo u velikoj mjeri potaknuo napetosti na Bliskom istoku – jer on zapravo nikako nije prigušio iranska nastojanja za prevlašću u regijom, već ih je, štoviše, još više potaknuo.

Njemačko distanciranje od Washingtona raste i u drugim pitanjima svjetske politike. Dok su Sjedinjene Američke Država i Kanada – nedavno najavile da će Ukrajini isporučiti obrambeno naoružanje, kancelarka Merkel i francuski predsjednik Macron vježbali su političko-moralnu ekvidistancu i pozvali obje strane, dakle i napadača i napadnute, da se pridržavaju primirja u Istočnoj Ukrajini, čime su osujetili američku-kanadsku namjeru da se poveća pritisak na Rusiju kao agresora. Trumpov svojeglavi unilateralizam sigurno ne olakšava koordinaciju transatlantske politike. Međutim, Nijemci i Europljani ne smiju refleksno odbacivati mjere aktualne američke vlade kada one zapravo jačaju svjetskopolitičku poziciju Zapada.

Bude li njemačka vanjska politika svoju samostalnost mjerila po tome koliko se udaljava od SAD-a, neizbježna posljedica bit će njeno postupno podčinjavanje smjernicama neoimperijalne Rusije i drugih autoritarnih sila. Podržavši Rezoluciju UN-a o Jeruzalemu Berlin nikako nije pridonio izoliranju Trumpa u svijetu, već vlastitom izoliranju od SAD-a kao partnerske svjetske sile.

Richard Herzinger
Die Welt

Pon, 23-04-2018, 11:15:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0051_Srednji_Jadran.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).