Svakog tjedna jedna djevojka u Hrvatskoj umre zbog anoreksije

Žao mi je zbog nedavne smrti francuske manekenke koja je bolovala od anoreksije, no morate znati da svakog tjedna od akutnih posljedica neliječenja anoreksije i bulimije u Hrvatskoj umre jedna osoba, najčešće mlada djevojka. Ili otkaže srce ili bubrezi, a nerijetko je u pitanju i samoubojstvo. U ovih deset godina rada osobno sam upoznao 58 djevojaka koje više nisu žive, kaže Hrvoje Rendulić, osnivač udruge Nada koja pomaže oboljelima od poremećaja u prehrani. A takvih je prema Rendulićevim riječima u našoj zemlji oko 90.000. Od tog broja najveći dio, čak 95 posto, čine djevojke, djevojčice i mlade žene, dok je muškaraca koji se bore s anoreksijom i bulimijom tek pet posto.

Smrt 28-godišnje Isabelle Carro, poznate po kampanji Oliviera Toscanija iz 2007. godine »Ne anoreksiji«, koja je zbog šokantnosti bila zabranjena u Italiji jer je prikazivala golu manekenku visoku 164 centimetra i tešku samo 30 kilograma, ponovo je pokrenula pitanje zdravstvene skrbi oboljelih od poremećaja prehrane. Dok u susjednoj Italiji postoje 23 referalna centra u kojima multidisciplinarni tim stručnjaka brine o oboljelima, u Hrvatskoj se oboljeli liječe na pedijatriji ako su mlađi od 18 godina. Ako su stariji, tada obilaze bolnice u potrazi za specijalistima kojih na ovom području - nema. U Hrvatskoj nema ni jednog liječnika sa subspecijalizacijom za liječenje anoreksije i bulimije.

»Oboljeli u Hrvatskoj nemaju ni jednog liječnika koji bi ciljano liječio poremećaje u jedenju, niti postoji zdravstvena ustanova koja je namijenjena oboljelima od ove bolesti. Tek je nekoliko psihijatara koji razumiju problematiku ove bolesti. Često se, međutim, oboljele pogrešno doživljava i pogrešno se ophodi s njima. Oboljeli od anoreksije i bulimije nerijetko su u dubokoj depresiji pa nemaju pretjerane volje za životom. Kad stignu na gastroenterološki odjel na Rebru pomiješani su s pretežno starijim pacijentima koji se bore za svoj život i često poprijeko gledaju oboljele od anoreksije i bulimije jer ne žele oporavak, a zauzimaju mjesto i vrijeme za liječenje nekoga tko se želi izliječiti. Oboljeli od poremećaja prehrane trebaju tim stručnjaka - od gastroenterologa, psihijatara, endokrinologa, ginekologa i dijabetologa koji bi skrbili o njihovu oporavku«, kaže Rendulić. Svakodnevno mu se javljaju uglavnom mlade djevojke koje traže savjet i pomoć. Ne samo iz Hrvatske, nego iz cijele regije.

»Kad pronađu web-stranicu naše udruge smatraju da smo odlično organizirani i da im možemo pomoći u liječenju. No stvarnost je drugačija. Naša udruga zbog nerazumijevanja i gradskih i državnih uprava nema čak ni svoje prostorije pa se s oboljelima nalazimo po parkovima, kafićima, na kolodvorima. Do prije tri godine primali smo kakvu takvu materijalnu pomoć za rad, no više ne dobivamo ništa. Ne tražimo mnogo, ne mislimo se bogatiti na ovomu. Prostor i 150.000 kuna godišnje bili bi dovoljni za pokrivanje troškova cjelokupnog našeg rada koji bi u tom slučaju doista bio i kvalitetno obavljen«, tumači Rendulić.

Prije mjesec dana nazvala ga je jedna 12-godišnjakinja koja boluje od anoreksije, tražeći pomoć. »Dijete je zvalo u 10 sati navečer, možete si misliti kako joj je bilo teško kada je u to doba odlučila nazvati i tražiti pomoć. Kontaktirao sam sljedećeg dana njenu školu, a srećom školski je psiholog razumio težinu problema i stupio u vezu s roditeljima. Djevojčica je sada na liječenju«, kaže Rendulić. Oboljeli nerijetko negiraju svoju bolest, srame se priznati da imaju problema, teško im je razgovarati s bližnjima o tome. Od anoreksije obolijevaju uglavnom mladi i to već od desete godine, iako ima i ekstremnih slučajeva oboljelih malih djevojčica. U dobi od 13 do 17 godina prehrambeni poremećaji su najučestaliji. U kasnijoj fazi anoreksija prerasta nerijetko u bulimiju. Smrtnost od ovih bolesti je 20 posto.

»Anoreksija i bulimija su dva lica jedne bolesti. Oboljeli često idu iz jedne krajnosti u drugu. Prvo ništa ne jedu, potom se prejedaju i povraćaju. Koliko je iscrpljujuće ništa ne jesti toliko je iscrpljujuće i desetak puta dnevno povraćati«, kaže Rendulić.

Smatra da kada bi od liječenja anoreksije i bulimije farmaceutske kompanije imale više koristi, tada bi i liječenje bilo raširenije. Uspoređuje to s liječenjem debljine. Cijeli je niz pripravaka koji se nude za mršavljenje, pa i centara u kojima se skidaju prekomjerni kilogrami. »Osnovni je problem što je bolest uvijek biznis, a čini se kod liječenja anoreksije i bulimije nije dovoljno isplativ«, kaže Rendulić.

Pomoć njegove udruge tražila je nedavno i 19-godišnja Vinkovčanka koju nisu primili na pedijatrijski odjel KB-a Sestre milosrdnice jer je starija od 18 godina. S obzirom da njena bolest trenutno nije u akutnoj fazi, djevojka se vratila u rodni grad bez ikakve pomoći i liječenja. Rendulić je očajan zbog toga što djevojke kada već učine taj korak i zatraže pomoć zapravo ju ne dobiju. Barem ne onu pomoć kakvu bi trebale dobiti za valjano liječenje. Godinama se pričalo o otvaranju multidisciplinarnog centra za liječenje poremećaja u prehrani, no otvoren je samo onaj za liječenje pretilosti. Rendulić žali i zbog generacije stručnjaka koji su bili voljni svladati probleme u liječenju, a koji su otišli u mirovinu. S novom generacijom liječnika slabo ostvaruje komunikaciju, jednako kao i s gradskim i državnim tijelima.

»Liječenje anoreksije i bulimije u Hrvatskoj je kao u srednjem vijeku. Uz to, ako samo ja pričam, onda to nije komunikacija, već monolog«, objašnjava Rendulić referirajući se na bezbrojne upite za pomoć oboljelima koje je slao na sve mjerodavne adrese.

Smatra da bi kada već država neće, bilo idealno da netko od privatnika otvori multidisciplinarni centar za liječenje anoreksije i bulimije uz ugovor s HZZO-om koji bi pokrivao barem dijelom troškove liječenja. Drži da bi posla bilo 24 sata dnevno, svakog dana.

Mlada 30-godišnjakinja iz Osijeka posljednja je koja je zatražila pomoć od Rendulića. Razgovarali su četiri sata u kafiću, jer nisu imali gdje drugdje. Oboljeli traže put ka ozdravljenju, no godine bolesti čine svoje, potroše čovjeka i psihički i fizički. Osječanka je bila 4372. oboljela osoba s kojom je Rendulić razgovarao u proteklih deset godina. »Dao sam joj savjete, nešto literature kojom naša udruga raspolaže jer i literatura o anoreksiji i bulimiji na hrvatskom jeziku je vrlo ograničena. Neke djevojke poslušaju savjete, neke i po deset puta pitaju za savjet. Po mom saznanju, oko 60 posto djevojaka posluša savjete koje im dajemo, dok s nekima samo pričamo o tome kako početi s liječenjem, no one nikako da se odluče za taj prvi korak«, kaže Rendulić. I sam je otac 24-godišnje djevojke koja se već godinama bori s anoreksijom. Četiri je puta bila hospitalizirana

na pedijatrijskom odjelu KB-a Sestre milosrdnice i po mjesec dana su je hranili sondom. Stalno je na rubu, no kada se sjeti tih hospitalizacija, trgne se kako se ne bi poskliznula preko ruba i ponovo završila u nekoj od bolnica.

Anoreksija i bulimija uništavaju sve organe, od mozga do kostiju. Mlade djevojke oboljele od anoreksije imaju kosti kao starice. Stradavaju srce, bubrezi, jetra. Ginekološki problemi uz gastrološke, endokrinološke i psihičke su svakodnevica djevojaka oboljelih od poremećaja u prehrani.

Prošle godine od anoreksije je umro i 38-godišnji maneken Jeremy Gillitzer težeći svega 30 kilograma. Njegova je borba s bolešću trajala 25 godina, a kako bi pomogao drugima da pobijede anoreksiju i bulimiju napisao je internetski dnevnik i gostovao u brojnim televizijskim emisijama govoreći o bolesti koja mu je na kraju donijela smrt.

Najteže je zaliječiti psihičke ožiljke

Anoreksija nervoza je psihički poremećaj kod kojeg mlade djevojke u strahu od debljanja počinju namjerno mršavjeti do stanja teške tjelesne iscrpljenosti i stvarne životne ugroženosti. Na Zapadu sve se češće govori o epidemiji poremećaja jer se anoreksija javlja u prevalenciji do pet posto, što znači da je od 100 mladih djevojaka u ovom trenutku vjerojatno pet anoreksičnih. Bulimija je psihički poremećaj koji karakterizira potreba za jedenjem velikih količina visoko kalorične hrane. Nakon prejedanja slijedi namjerno povraćanje koje nastaje zbog straha od debljanja i nezadovoljstva izgledom vlastitog tijela. Od sto mladih djevojaka, njih tri do pet bori se s ovim poremećajem. Tamo gdje postoji sustavno liječenje, 50 posto pacijentica se izliječi, no liječenje ne traje dva tjedna. Koliko je trajala bolest, toliko uglavnom traje i njeno liječenje, jer psihičke ožiljke je najteže zaliječiti.

Nataša Gajski Kovačić
Vjesnik