Na Badnjak HTV je prenosio ponoćku iz gospićko-senjske biskupije, iz Katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću. Svečanu misu predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović, član Upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća. U nastavku se može pročitati tekst propovijedi.

Propovijed gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića na ponoćki 2009. godine

1. Spašavanje Božića.

U novije vrijeme često se čuje da bi trebalo spašavati povijest. Naime, naša povijest nije ispravno napisana a i danas ima moćnih i utjecajnih koji je žele prikazati kakva ona nije bila. To mnoge zabrinjava.

Slično se i mi svećenici osjećamo zabrinuti jer nam se iskrivljuju naši sakramenti i blagdani. Trebamo spašavati, recimo, sakramente krizme i vjenčanja jer u njima žele glavnu ulogu odigrati bankari, modni kreatori, fotografi, trgovci i gostioničari, kao da oni daju vrijednost tim sakramentima. Bez njihova uključenja kao da sve skupa i ne vrijedi. Dogodilo mi se jednom da se curica i nakon krizme nije micala ispred mene. Primijetila je, naime, da fotograf mijenja film. Pa i u sprovodu neki žele kao važno staviti vijence i rastrošne karmine (podušje), iako to stavlja nesnosan teret na siromašne obitelji.

Slično je također u opasnosti i Božić. Njegovu popularnost neki ustrajno nastoje iskoristiti nametanjem svoga tumačenja Božića. U njihova tumačenja lako ulete i djed Božičnjak i Djed Mraz. Opasno je da ne primijetimo kako to nije ono što je kršćane okupljalo i što ih i danas treba okupljati. Takav „djedov“ Božić smatra se tim ljepši što ti dobroćudni djedice donesu više darove. Za takav Božić nije potrebno ići ni u crkvu na misu, niti se moliti. I što je onda tu ostalo od našega Božića? Trgovačkom duhu nije potreban Božić pred kojim se kleči i moli, nego onaj koji mnogo troši. Stvaraju onakav Božić kakav će njima služiti, a ne žele Božić kojemu oni trebaju služiti. Ali takav Božić ne nosi spasenje ni Spasitelja. Treba spašavati pravi smisao Božića. Ispravnim načinom slavljenja Božića valja uklanjati ta izobličena slavlja. Vi stariji, prenosite na mlađe prave božićne običaje i radosti, poučite ih, jer će inače poprimiti tumačenje trgovačkih lanaca.

2. Koji je pravi izvor božićne radosti?

„Veselje ti navješćujem, puče kršćanski, jerbo se kralj u Betlehemu rodi nebeski.“ Bog nam je na divan i čudesan način podario spasenje, utjelovljenjem svoga Sina. Tom Božjem pothvatu nama u prilog mi se radujemo.

Naša pjesma lijepo kaže: puče kršćanski. Jer doista, Sin je Božji postao pučanin, da bi spasio svoj narod. On je prihvatio put i sudbinu običnog, malog čovjeka, koji je u ovome svijetu često ugrožen i ponižen, podložan nasilju moćnih i ponižavanju bogatih. Obični, jednostavni, priprosti ljudi osjećaju potrebu za spasiteljem. Oni imaju najrazvijeniji osjećaj za istinu i pravdu. Oni su Isusa najbolje razumjeli. U taj sloj ljudi, dakle, ulazi Sin Božji. To znači da je ušao u narod.

Prihvatio je taj put i zato jer nije želio djelovati s poziciji vlasti i bogatstva, nego s pozicije ljubavi prema čovjeku. Ljubav je Božje polazište prema čovjeku. Zato je Sin Božji prihvatio sve uvjete za naše spasenje, ma kako teški oni bili. Nije tražio da mu se prethodno osigura ovo ili ono – sva njegova prava. Počeo je od neljudskih uvjeta, od zadnjega mjesta – od štale. No i na tako niskim društvenim granama cijeli život je radio dobro i pošteno svoje zadatke. Nije tražio izlika ni u Herodu, ni u Pilatu, ni u farizejima ni Saducejima, onima koji su mu se protivili. Takvi se nisu obradovali njegovom rođenju, niti su ga razumjeli. Ostao im je uvijek dalek.

Razumio ga je i slijedio običan čovjek - pastiri. To su oni ljudi u društvu koji niti mogu niti žele tražiti više nego svojim radom zasluže. Savjesno obavljaju svoj posao i svoje dužnosti. Na njih se oni „odozgora“ redovito ne obaziru.

Upravo takvi su odmah prepoznali Isusa, klicali od radosti kad su ga sreli.

Intelektualci će doći poslije do Isusa. Njih predstavljaju kraljevi i mudraci.

Vlastodršci i bogataši nisu Isusa uspjeli shvatiti jer su bili daleko od naroda, od toga običnog puka. Nemaju oni osjećaja za istinu i pravdu, njihova polazišta su u moći i bogatstvu. Zato Isus nije krenuo u njihove redove. Da je došao k njima, tražili bi način kako ga izigrati. Ako su ga katkada slijedili to je bilo redovito za to da vrebaju ne će li negdje pogriješiti da ga optuže. Uživaju u optuživanju i ponižavanju. Moćnici su uvijek imali potrebu za takvim vrebačima, ma kakvim ih imenom nazivali, udbaši ili nekako drukčije. Njima je potrebno tako formirati narod kako bi bio potpora njihovoj vlasti, moći i sebičnosti.

Vidimo na čiju je stranu Isus stao već svojim rođenjem i tko ga je najbolje razumio. Vidimo koja je prava poruka jaslica.

3. Naši „pastiri“ čuvari nade u nacionalnu i vjersku slobodu

Pogledajmo malo toga našeg suvremenog običnog čovjeka, naš puk. Nije on dugo, u vrijeme komunističke vladavine, mogao reći što misli i želi, ali je, i pored mnogih nepravdi koje su mu nanošene, savjesno radio najobičnije poslove, najviše šutio o onome što ga je tištalo i zarađivao svojim trudom svoj kruh svagdanji, zahvalan Bogu i za ono malo slobode koju je imao. Iako u društvu nije išlo onako kako je on želio, nije bacao koplje u trnje. Mogao je reći: čini mi se nepravda i - stati, predati se malodušju i depresiji. Nije to učinio. Nevolje su ga naučile da treba biti jak i ustrajan. Noseći se hrabro s teškoćama, gajio je u sebi nadu u bolje dane, ako ne za sebe a ono za svoju djecu, za svoj narod. Njima trebamo biti zahvalni da su nam sačuvali vjersku i nacionalnu svijest i ponos. Kada su ti ljudi doživjeli da mogu slobodno reći ono što misle i žele, rekli su već 1990. jasno i glasno ono o čemu su do tada morali šutjeti. Hvala Bogu, imao ih je tada tko čuti i razumjeti. Bilo je to vrijeme kada je taj mali čovjek osjetio da su konačno uz njega stali njegovi „kraljevi i mudraci“, njegova vlast i inteligencija. Potporu Crkve imao je i prije; ona ga je i inače stalno pratila; zahvaljujući najviše Crkvi uspio je ostati ono što jest.

U vrijeme kada je uz narod, pored Crkve, stalo i njegovo političko vodstvo, osjetili smo da imamo snagu sa svima se pomiriti i svima oprostiti, i komunistima i udbašima, sekretarima i komitetlijama. Po tome se i prepoznaje zdravi narodni pokret kada on u sebi nosi snagu opraštanja i pomirenja. Do poznatih uspjeha ne bi bilo došlo da naš običan čovjek, naš betlehemski pastir, nije i u nenaklono vrijeme gajio nadu o svojoj vjerskoj i nacionalnoj slobodi. Prepoznao je vrijeme kada je to trebalo izraziti zbog sebe i svoje djece, zbog budućnosti svoga naroda. Dao je svoj nemjerljivi doprinos usmjerenju društva i države. Rezultat toga bio je i Božićni ustav. Tako je ustav nazvan jer je donesen uoči Božića.

4. Izbori: neka se čuje glas današnjih „pastira“!

Ima li taj čovjek priliku danas reći što misli, kako bi društvo trebalo izgledati u vjerskom i nacionalnom smislu? Jedna mu se prilika nudi ovih dana. To su predsjednički izbori.

Valja reći da i danas takav čovjek ima najrazvijeniji osjećaj za istinu i pravdu. Toga čovjeka zove Bog i Crkva, zovu ga naši biskupi preko svoje poruke, zovem ga i ja noćas da iziđe na izbore i dade svoj glas jednome od dvanaestorice. Istina je da nijedan od te dvanaestorice nije ni Petar ni Juda, ali je istina da nisu svi jednaki. Ne smijemo prepustiti medijima da odrade mjesto naroda tu ulogu; ne smijemo prepustiti ni onima izvana da to učine, niti onima unutra koji spremno izvršavaju njihove naloge, bez obzira što naš „pastir“ misli.

Ponavljam, taj naš mali čovjek kao i u vrijeme Isusova rođenja, ima najjasniji osjećaj za istinu i pravdu. On danas, doduše, nije sa svojim stadima, kao betlehemski pastiri. On je na svojim radnim mjestima, nesiguran često za svoj kruh i za kruh svoje obitelji. On je na mjestima koje čuva jedino svojom radinošću i poštenjem a nipošto tek po političkoj podobnosti; on je u poduzećima, uredima, polunapuštenim selima, on je možda u bolesničkim krevetima, u domovima i bolnicama. Takav umije razlučiti što je stvarno potrebno a što se takvim lažno predstavlja, takav će najbolje procijeniti tko najbolje to razumije od predložene dvanaestorice. Neka taj svakako iziđe i rekne tko je više zaslužio povjerenje naroda. Takav je čovjek, nažalost, postao previše šutljiv i u zadnje vrijeme slabo koristi izbore kao način usmjeravanja našega društva i naše države. Stekao je dojam da se s njime ozbiljno i ne računa. Neka sada izrazi svoje mišljenje. Ne treba pri tom misliti da njegov glas treba ići onome tko ima mogućnost da pobijedi. Neka izabere za kojega misli da je najbolji. Pozivamo sve, a u prvom redu takve ljude, jer je to najbolja garancija da ćemo jednom dobiti pravu sliku našega stanja. Izbori su jedna od malobrojnih mogućnosti da izrazite svoje mišljenje koje se mora uvažavati.

Zato treba dati glas onome koji je okrenut ovom narodu, kojemu je daleko važnije što narod misli i želi, nego što misle i žele njegovi tužitelji. Imamo među kandidatima takvih koji svojim osjećajima i svojim uhom okrenuti prema narodu, prema vama. Na vama je da prosudite sami koji najviše odgovara ljudskim i kršćanskim kriterijima, kako smo mi biskupi naveli u svojoj poruci. Ne dopustite da o našoj sudbini odlučuju oni koji niti poznaju naše želje i potrebe, niti ih one zanimaju. Nemojte se utopiti u masu za koju neki drugi proizvodi mišljenje.

Društvo vam ne daje mnogo šanse, ali ovu vam daje i iskoristite je.

5. Na kraju valja dodati da smo ušli u desetu obljetnicu naše Biskupije.

Obećali smo jubilarne 2000. godine ići ovim našim ličkim, kordunskim, ogulinskim, senjskim prostorima u duhu koji je Isusa vodio, baviti se poslom kojim se on bavio: tj. pomagati ljudima da rastu u dobroti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Pritom smo računali da ima i na ovom prostoru ljudi koji su osjetljivi na istinu i pravdu, koji će prepoznati ljubav Božju u svijetu i povjerovati joj. I nismo se prevarili! Zahvaljujemo Bogu na tolikom povjerenju.

6. Zahvalni smo također Bogu što je ideja Crkve hrvatskih mučenika dobro prihvaćena u našem narodu, u domovini i inozemstvu.

Posebno nas veseli da ju je kao svoju potrebu osjetio naš mali čovjek, pastir naših dana, koji se iskreno raduje što je ta ideja krenula svuda gdje Hrvati žive. Potvrdu da smo na pravom putu vidimo i u tome što projekt CHM nisu prepoznali moćnici i bogataši; ona ista vrsta ljudi koji nisu prepoznali da je spasitelj u njihovoj sredini; oni kojima je Isus smetao. Crkva napreduje doprinosima milostinje i brojnih darova od malih ljudi. Mnogo ih je koji mjesečno odvajaju po 50 kuna i šalju nam. Rekli smo da ne želimo ugraditi u tu crkvu nijednu lipu oduzetu od zaslužene radničke plaće. Takvu lipu nemojte stavljati ni u ovogodišnje jaslice. Inače, iduće godine već će se u CHM redovno održavati bogoslužje.

Vjerujem da ste me slušali s osjećajem skromnih pastira i da ste razumjeli božićnu poruku. Svima vama u gospićkoj katedrali, svima koji me slušate i gledate zahvaljujući Hrvatskoj televiziji, pogotovo vama koji pratite ovu svetu misu iz svojih bolesničkih kreveta, iz domova i bolnica, također i vama Hrvatima u svim krajevima svijeta do kojih dopire slika i glas iz ove gospićke katedrale, želim da se ispunite onom radošću koju su pastiri osjetili kad su došli do jaslica.

Čestit Božić vama i svima ljudima dobre volje. Amen.

gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović