Predsjednički predizborni poliptih (3) - Miroslav Tuđman

Pokušavajući iz objavljenog programa izvući karakteristične dijelove (kao što smo napravili s prethodnim kandidatima) u slučaju programa Miroslava Tuđmana to je gotovo nemoguće učiniti. Program Miroslava Tuđmana neobičan je za ovu predizbornu kampanju po svojoj razrađenosti i argumentiranosti; iza svake ideje stoji njezina argumentacija, racionalna i svrsishodna pa je izvlačenje pojedinosti iz dijelova programa zapravo destruktivno. Za primjer dovoljno je pogledati prvu točku programa koja sama za sebe stoji i u programima nekih drugih kandidata: "Vrijeme je da Hrvatska postane zemlja u kojoj će se dobro i dostojanstveno živjeti". Razlika je međutim u tome što kod Tuđmana slijedi argumentacija i objašnjenje kojima se odgovara na pitanja zašto i kako. Evo dakle tog dijela: Da bismo to ostvarili moramo prvo svima jasno poručiti da smo odlučni u ostvarivanju svojih ciljeva, da poštujemo sebe i cijenimo druge.

Zato moramo prestati sa međusobnim podjelama i svađama, ideološkim isključivostima i netolerancijom, te novim/starim podjelama na fašiste i antifašiste, podjelama koje nam nameću nesposobni političari i zarobljenici prošlih vremena. Postavlja se pitanje zbog čega samo Tuđman govori na ovaj način našoj žalosnoj sadašnjosti? Zašto samo on na ovaj način spominje podjele i to bez uvijanja i to upravo one podjele koje nam nanose najviše štete dok drugi o njima samo gromoglasno šute? Ili drugi primjer: "Iseljena Hrvatska" javlja se u nekoliko predizbornih programa. Budući bi komparativna analiza svih slučajeva premašila podnošljiv obujam teksta predlažemo zainteresiranima da pročitaju osmi paragraf Vidoševićevog te jedan od ‘ostalih prioriteta' u djelovanju Milana Bandića ("Povratak korijenima hrvatskih iseljenika") te usporede ove tekstove s drugom točkom Tuđmanova programa "(Vrijeme je da obnovimo zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske").

Čitajući na taj načim Tuđmanov i ostale programe u kojima se spominje iseljena Hrvatska (posebno Vidoševićev i Bandićev) dobija se utisak da njegovi konkurenti ne znaju o čemu govore. Čak i kad govori o ‘obnovi moralnih vrijednosti' (četvrta točka programa) što zvuči kao uobičajena i otrcana predizborna tema svakog političara između Ognjene zemlje i Vladivostoka u posljednjih stotinu godina Tuđmanov program je analitičan, razložan i sveobuhvatan; nema mu se što dodati ni oduzeti.

Jedan od najboljih primjera razlika u programima i smisla različitosti i pravih namjera kandidata nalazimo uspoređivanjem nečega o čemu je bilo riječi kad je analiziran ‘slučaj' Vesne Pusić. Tuđman se u svom programu bavi ‘obnavljanjem demokratskih institucija kao garancije zaštite osobnih i kolektivnih prava svih hrvatskih državljana' što je u dobroj mjeri tematski slično Pusićkinoj brizi za slobodu i pristojan život svakog pojedinca... pitanje ljudskih i građanskih prava svake osobe u ovoj zemlji... Vlada ih samo "prima na znanje", ali ne poduzima potrebne akcije, a Sabor ih mjesecima prebacuje sa sjednice na sjednicu... Ako se dozvoli da se ta tema potpuno izgubi iz politike i nadomjesti je cinizam prema svakom pravu i autonomiji pojedinca, sve reforme i sve promjene bit će uzaludne. Zato će moja prva zadaća kao nove predsjednice Republike Hrvatske biti glavnom zagovornicom slobode osobe u hrvatskom društvu i biti kritičarkom svake diskriminacije, društvene isključivosti i nametanja svjetonazora...

Pusićku dakle zanima samo pojedinac; nema govora o zajednici, društvu, zajedničkom interesu. Kod Tuđmana stvari su obrnute; ono govori o zajednici i njezinim demokratskim institucijama koje garantiraju zaštitu osobnih i kolektivnih prava. ... Ako želimo stabilnost i demokratsko društvo onda moramo obnoviti ukinute i ustanoviti nove demokratske institucije. Uvjeren sam da treba promijeniti izborni zakon za hrvatski Sabor, tako da se izbori organiziraju u sto izbornih jedinica u kojima se bira po jedan zastupnik. Cilj je omogućiti građanima da neposredno biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor. Time bi se spriječilo da velike stranke na liste stavljaju ljude koji inače nikada u direktnim izborima ne bi prošli u hrvatski državni Sabor. Svakih 40 000 hrvatskih građana biralo bi prema ovom modelu izravno svoga predstavnika u jednoj od stotinu jedinica. Ta praksa iz razvijenog zapadnog svijeta uči nas da tako najkvalitetniji ljudi mogu biti birani u Sabor... Potrebno je ponovo vratiti drugi dom u Hrvatski sabor. Županijski dom ima zadaću voditi računa o ravnomjernom regionalnom razvoju Hrvatske... Izbornim zakonom trebalo bi omogućiti svim hrvatskim državljanima, ma gdje živjeli u svijetu, dopisno glasovanje kako za parlamentarne tako i za predsjedničke izbore...Referendum kao osnovnu demokratsku formu odlučivanja treba primjenjivati pri donošenju odluka o svim bitnim pitanjima po budućnost Hrvatske. ...Imenovanje glavnog državnog odvjetnika treba ustanoviti kao nadležnost predsjednika države, kako bi tužiteljstvo bilo neovisno od utjecaja političkih i drugih centara moći.

Kako vidimo, Tuđman se u svojem programu bavi i potrebom reforme izbornog sistema - teme kojom se potrebno početi baviti ovog trenutka jer uz sadašnji izborni sistem nije moguće naći ljude sposobne izvesti državu iz slijepe ulice kojom se krećemo. Nitko od ostalih kandidata nije se bavio ovom temom.

U cjelini, programi ostalih kandidata ne mogu se usporediti s Tuđmanovim programom. Za sve programe karakteristična je naglašena ‘politička korektnost'; gotovo se čini kako je sveukupna hrvatska politika talac potrebe da se bude korektan (‘umiven') prema svemu i svakome, da se ne ‘talasa', da sve bude na ekvidistanci od svega drugoga. Rezultat je da su uz izuzetak Tuđmanovog programa svi ostali na razini jeftinih predizbornih dokumenata koji ne vrijede više od papira na kojima su tiskani; u mnogih je očito da im ne vjeruju ni njihovi autori osim ako se ne radi o tome da ni oni sami ne raspoznaju posljedice vlastitih planova.

Drugim riječima, program kojeg je Miroslav Tuđman predstavio kao svoj ‘predsjednički program' daleko je superioran svemu što su njegovi konkurenti uspjeli predstaviti javnosti.

U stvarnosti: Na ovome mjestu trebala bi uslijediti ‘reinterpretacija kandidata' kao i u slučaju ostalih sudionika u izbornoj utrci. Međutim, u Tuđmanovom slučaju to je neizvedivo; u njega naime nema ničega što bi se moglo reinterpretirati kao u slučaju Vidoševićeve ‘uspješne' poduzetničke karijere, Bandićeve gradonačelničke uspješnosti, Pusićkina ‘liberalizma' i borbe za prava pojedinca, Hebrangove odlučnosti i inicijativa koje su dosad nisu mogle doći do izražaja ili Primorčeve super-uspješne znanstvene karijere (a o onoj ministarskoj da i ne govorimo). Postavljati pitanje ‘Tko je zapravo Miroslav Tuđman' posve je besmisleno nasuprot posvemašnjoj smislenosti postavljanja tog istog pitanja za npr Dragana Primorca ili Nadana Vidoševića. Čini se dakle da s ulaženjem u detalje životopisa, karijere, društvenih položaja koje su zauzimali i rezultata koje su pri tom postizali razlika između Tuđmana i ostalih kandidata postaje sve veća. Svi njegovi konkurenti pokušavajući se predstaviti kao svemogući moderatori stvarnosti (ali još više budućnosti) zapravo se uspijevaju prikazati kao scenski zabavljači čije se riječi zaboravljaju nakon predstave jer sve je to ipak samo - kazalište.

Miroslav Tuđman je zauzimao važne položaje u vladi svog oca i iako su se na tu činjenicu mrštili svi, od britanskih i američkih tajnih službi do domaćih dušebrižnika zaduženih za demokraciju nitko i nikada nije njegovu obavljanju posla našao ni najmanje zamjerke. Tuđmanovo ime ne veže se ni za kakve afere, osobe iz polusvijeta (kao što je to slučaj s današnjim predsjednikom), neobjašnjivu imovinu i tome slično. Miroslav Tuđman jedini je od kandidata bio na političkim funkcijama u vrijeme kad nije bilo zabune niti diskusija oko toga što je hrvatski interes i kako raditi na njegovu realiziranju. U sadašnje vrijeme kad su razumne diskusije zamijenili jalovi kompromisi te kakofonija ‘razmjene mišljenja' u kojoj nitko ne sluša nikoga drugog osim vlastitih interesa a vrlo često i interesa koji su za Hrvatsku pogubni, nema kandidata osim Miroslava Tuđmana koji s pozicije ‘hrvatskog interesa' bolje može razumjeti potrebe vremena koja nailaze.

Zbog svega ovoga čini nam se da unatoč skepsi s kojom mediji pišu o Tuđmanu (nedovoljno energičan) ili pojedinim mišljenjima o tome da u usporedbi s kandidatima koji imaju veće izborne fondove Tuđman nema šansi, među kandidatima za predsjednički položaj nema kandidata s više integriteta i iskustva potrebnog za ovaj posao. Jedini način da ga se dovede to toga jest izaći na izbore i glasovati bez obzira što mislimo da će učiniti netko drugi.

Umjesto uobičajenog pitanja i sugestije odgovora - glasovati ‘za' ili ne glasovati ovdje slijedi samo jednostavna tvrdnja: na predstojećim izborima nema racionalnijeg izbora od Dr Miroslava Tuđmana.

Portal Hrvati Amac