Uspravljanje Hrvatske

Držali smo kako smo obnovili Državu kojoj Duh nipošto ne će biti tuđ, kako će u toj novoj naravi nacionalnoga bivstva, u „toj realnosti stvorenoj po konceptu Duha“ (Hegel), hrvatski čovjek živjeti sebe kao neoskvrnjiva subjekta slobode u ovom tijeku univerzalne povijesti. Vjeru u to da smo postigli cilj, da smo krenuli stabilnim putom općega dobra i da je Croatia učvršćena na temeljnoj šimunpetrovskoj stijeni, pokušavaju pomutiti neki „državni“ i paradržavni prireditelji nereda, koji postaju to mahnitiji u samodostatnostima svojim što je veći mir u narodu koji s povjerenjem prihvaća svoje poslanje na polju slobode.

Oslobođena od triju društvenih totalitarnih zala, Europa se sve više otvara istini sebe same i, s dojmljivom naklonošću iz Washingtona, otkriću Hrvatske (dojučer zanemarene i u srbobranskom ključu komfašizma do krajnosti oklevetane i prezrene) kao bitnoga i, za vjerodostojnu sliku Zapada, nezaobilaznoga državnog individualiteta. Rad Duha ne poznaje državnih međa i nova će se europska sinteza dogoditi, po mjeri resursirane Europae, po volji Tvorca svega stvorenoga, a sve na tragu svetofranciskanskoga pobratimstva i posestrimstva, nesebičnoga sebedarja, prijateljskoga poštovanja cjeline svemira te radosnoga prihvaćanja života i smrti, janjeta i vuka.

Oni koji se ne mire s djelovanjem Duha u stvari hrvatske Države i njezina rasta u naravni oblik sebe same, njezina živoga pokroviteljstva nad svime što ju povijesno strukturira i budućnostno uspravlja i znamenuje, vode neke svoje ratove protiv Duha i, nesposrednije, spasiteljskoga znaka križa kao Puta, Istine i Života, nesvjestni da izrugujući se simbolu vrhunske ljubavi sramote sami sebe, jer vlastitim nedostojnim činima daju hrane onome kolovođi iz mraka koji im ovaj bogomdani dom, tojest državu, hoće opustošiti, ocrniti i zlima napučiti. Pod prozirnom krinkom „demokracije“ i „antifašizma“, tako nam poneki pripadnici obnovljene nomenklature i pod demokraciju i pod državu podmeću idejne „nagazne mine“ prema konceptu baštinjenu od tzv. „Jugoslovenske levice“ iz Srbije koja je presudno mobilizirala ne samo nacivožda Miloševića, nego i desetke tisuća svjestnih sudionika istragaškoga, tek osloboditeljskim „Olujom“ zaustavljenoga, projekta ubijanja hrvatstva i postavljanja, na takvim razvalinama, jedne od „sjedinjenih država Srbije“. U kontekstu takvih, i njima komplementarnih, suprotstavljanja djelima Duha i vrijednosti Istine, povremeno se priređuju prizori medijskoga ponižavanja i blaćenja časnoga imena Hrvatske kao žrtve ratne agresije, ovdašnje igre bezgraničnoga nepoštovanja etičkoga i profesionalnoga kodeksa, u kojima se netom istaknu jedan novinarski egzekutor, nekoć visoko postavljeni državni službenik MVP RH, koji je ovih dana nama i svijetu lažno predstavio vođu agresorske Srbije, S. Miloševića, i predsjednika napadnute Republike Hrvatske, akademika dr. Franju Tuđmana, kao „velike prijatelje, izrekavši također notornu neistinu da „prvi se hrvatski predsjednik najbolje osjećao u društvu“ toga balkanskog mini-Führera.

Kada bi u nas pravna država postupala na način kako je to zazivao, u svibnju prošle godine, hrvatski biskup Štambuk, i prozborila jezikom istine i pravednosti o svojoj djeci pobijenoj, zauzeto zaštićujući čast i dostojanstvo ljudske osobe, onda bi bez odgode odgovorila na biskupski vox populi, vox Dei. Poštovatelji istine i pravde i hrvatski prijatelji, kojih je svijet pun (jedino se s njima ovaj narod treba što žurnije u slobodi susresti), cijene dostojanstvo, pravednost i veličajnost hrvatske osloboditeljske borbe na život i smrt, predvođene demokratski izabranim predjednikom Tuđmanom, protiv okupatora kojima je ravnao Milošević, kasniji optuženik i zatvorenik Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu, i dobro znadu kako, nedokazana i nedokaziva, difamatorska tvrdnja o srpskom agresoru i hrvatskoj žrtvi osvajačke agresije kao „velikim prijateljima“ krivotvori istinu, sramoti našu domovinu, vrijeđa čast i dostojanstvo ne samo umrloga Predsjednika, kao borca za vrijednosti europske uljudbe i demokracije, već i Hrvatsku Republiku, hrvatske branitelje i domoljube, danas žive ili mrtve, koje je on poveo u slobodu, u pobjedu nad „Srpskim Reichom“. I sve naše prijatelje, i bezbrojne ljude dobre volje, koji su humanitarno i na druge načine pomogli Hrvatskoj i BiH preživjeti strahote rata i okupacije.

Glede Savudrijskoga rta i vale: najugledniji slovenski dnevnik „Delo“ objavio je 13. 9. tvrdnju premijera B. Pahora da „Slovenija je dobila tisto, česar doslej ni imela“, da oni sada „imaju mogućnost dobiti ono što misle da im i povijesno pripada“ (sukladno, valjda, „Memorandumu o celovitosti Piranskega zaliva“ iz 1993., ali i „Resoluciji o meji med RS in RH“ iz 2008. Državnoga zbora RS, gdje u prvome članku stoji da „Piranski zaliv in naselja ob Dragonji so slovenski“), a stranački nasljednik Račana „s parafom od Pirana“ i glavni oporbenjak čak izjavi, 14. rujna na prvome programu Hrvatskoga radija, da „Slovenija je potpuno prihvatila hrvatske zahtjeve“(!) Programirani nered u nas se i dalje podgrijava, rad Duha usporava, veličanstvo Ustava i demokratskoga sustava ponižava, put do istine onemogućuje, a samu zemlju i more, prekrivene maglovitim obećanjima puku raspršenom, neovlašteno „rasprodaje“. Oni koji opraštaju iz ljubavi Njegove, sve to strpljivo podnose, jer govore i rade u vjeri da svojim osobnim sve-mirom primjereno sudjeluju u životvornosti riječi, u domovinskoj službi spasenja svijeta, uspravljeni na oduhovljeni odgovor kad za to bude čas.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo

{mxc}