"Klonovi nastupaju" - recenzija knjige Davora Domazeta – Loše
Vrlo opširna knjiga Davora Domazeta - Loše, "Klonovi nastupaju", sadržajno i logički se nastavlja na njegove knjige "Hrvatska i veliko ratište" i "Gospodari kaosa".
Može se s mnogo argumenata reći da se svojom trilogijom o gospodarima kaosa, u stvari, tajnim vladarima svijeta i razotkrivanjem uzroka burnih događanja u svjetskoj povijesti u posljednjih dvjesto godina Davor Domazet - Lošo, svrstava u vodeće ljude i autore, ne samo kod nas nego i u svijetu, koji pokušavaju utvrditi tajne institucije, organizacije, mehanizme i stvarne uzroke sukoba, ratova, kako prošlih i današnjih tako i budućih.
S puno argumenata se može reći da Hrvatska ima svojega Engdhala i svojega Collemana jer sjajne analize Davora Domazeta u njegovim knjigama ništa ne zaostaju za analizama čuvenih svjetskih publicista Engdhala i Collemana.
Mislim da je Davor Domazet - Lošo u ovoj knjizi koju danas predstavljamo, "Klonovi nastupaju", otišao dalje i od Engdhala i od Collemana i drugih autora koji se bave ovom problematikom.
Usudim se reći da je analiza i vizija Davora Domazeta više argumentirana, bolje obrazložena od analiza Engdhala, Collemana i drugih autora, koji su sa svojim knjigama postali poznati širom svijeta. Dakle, i Hrvatska ima i svojega Engdhala i svojega Collemana. Analizom događanja u posljednjih dvjesto godina, od Francuske revolucije do danas, analizom uzroka Oktobarske revolucije, Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, stogodišnjih ratova za naftu i aktualnih ratova te predviđanjem budućih događaja Davor Domazet - Lošo, gvozdenom logikom dokazuje da je u suvremenome svijetu na djelu dramatična i ogorčena bitka novoga poganstva protiv kršćanstva, odnosno, u simboličnome smislu bitka "posljednjih vremena između Antikrista i Krista".
Davor Domazet - Lošo pokazuje i dokazuje da su na djelu scenariji uspostavljanja novoga svjetskoga poretka, odnosno, vladavina "posvećenih" i da se na neki način pod firmom globalizma i borbe za liberalnu demokraciju, uspostavlja moderna Platonova država u kojoj će malobrojni upravljati ljudima i cijelim svijetom a cijeli svijet će pretvoriti u logore bez bodljikave žice, koje će građani dobrovoljno prihvaćati uvjereni da se ne radi o ropstvu i gubljenju slobode, nego proširivanju prava i sloboda.
Davor Domazet - Lošo razotkriva institucije i organizacije ali i načine kako se uništavaju ljudske slobode, obitelj, nacija i vjera, kako se želi stvoriti novi čovjek bez identiteta koji će biti mala ciglica u službi hijerarhije zavjerenika, odnosno, gospodara kaosa, a u stvari, malobrojne elite prije svega Sjedinjene Američke Države i Velike Britanije, koja, umjesto Boga, želi upravljati ljudskim sudbinama i čovječanstvom.
Evo karakterističnog ulomka iz knjige o tome: "Ali, kakav je taj "novi čovjek"? To je čovjek, bez Boga, bez nacije, bez duha, bez kulture i bez domovine. Ta magična riječ "novi" ili "nova", draga uhu hijerarhijskih urotnika, sustavno se ubrizgava u krv i dušu europskoga čovjeka još od kraja 18. stoljeća, prvo francuskim prosvjetiteljstvom, a zatim komunističkim bezboštvom, da bi krešendo bio dostignut liberalističkim nasrtajem na početku 21. stoljeća. To veliko urotničko ispiranje mozga čovjeku kršćaninu dovelo je do toga da u nekada kršćanskoj Kristovoj civilizaciji trijumfira kultura Sotone, čak i među onima koji sebe i dalje drže kršćanima."
Kako je knjiga vrlo opširna i vrlo slojevita s brojnim analizama i ocjenama, ja bih rekao cijele novije svjetske povijesti. Kako knjiga i predviđa, dosta konkretno, budućnost nije moguće govoriti o svim temama u relativno kratkome izlaganju, jer bi mojih deset minuta prošlo kada bi samo nabrojao teme koje Davor Domazet - Lošo, na vrlo zanimljiv način obrađuje u svojoj knjizi.
Zbog toga ću se osvrnuti na njegove analize koje obrazlažu poziciju Hrvatske u novom globalnom poretku koje nam otkrivaju uzroke onoga što se već petnaest godina s Hrvatskom događa.
Admiral Domazet dokazuje da je Hrvatska izabrana za poligon za testiranje novoga svjetskoga poretka i novoga oblika specijalnoga rata. Domazet piše da novi gospodari svijeta bit povijesti s kraja dvadesetoga i početka dvadeset prvoga stoljeća, što se tiče Hrvatske, žele svesti na dva proizvedena mita u laboratoriju instituta Tavistock. Jedan je o podjeli Bosne i navodnoj agresiji Hrvatske, a drugi o navodnom etničkom čišćenju Srba za i nakon oslobodilačke operacije "Oluja". Hrvatska je pretvorena u sudnicu, a na neki način i u ludnicu, u kojoj se sve izokreće: žrtva postaje agresor, a agresor postaje žrtva, istina postaje laž a laž postaje istina, krivokletnici postaju predsjednici a zaslužni domoljubi pretvaraju se u zločince i krivce. Nevinima se sudi a stvarni zločinci slobodno šeću.
Domazet navodi, i to argumentira neoborivim argumentima, da gospodari svijeta u kloniranom obliku nastavljaju versaillsku politiku prema Hrvatskoj. Na djelu je projekt ostvarivanja zapadnoga Balkana koji bi tobože bio Europska unija u malom. Hrvatska je izložena raznim diktatima i ultimatumima.
Domazet navodi da je Hrvatska paradigma takvoga novoga oblika ratovanja u kojemu je cilj uništiti sve vrijednosti, i čovjeka i nacije. Domazet piše: "Hrvatska su dobra nedvojbena i znana - more, šume, plodna zemlja i, prije svega, pitka voda.
Ta dobra, po naumu gospodara kaosa, moraju Hrvatima biti oduzeta. Nakon obrambenoga rata, zahvaljujući posttuđmanovskim političkim elitama, Hrvati su pretvoreni i u "žrtvenog jarca" i u "dežurnog krivca". Istodobno ih se zadužuje do tolike razine da taj dug ne će moći vratiti ni slijedećih pet naraštaja, a proglašava ih se i genetskim zločincima koji nisu kadri pružiti "kolektivna jamstva" da "zločinački pothvat" ne će ponoviti. Jedino jamstvo na koje Hrvati mogu računati, ako se ne dozovu pameti, jest to da će ih, nakon što im moćnici, uz pomoć domaćih poslušnika, oduzmu sva dobra i nakon što ih pretvore u "beskućnike" i "zločince", svatko moći gaziti, ustrijeliti ili naprosto zbrisati s lica zemlje, a za to nitko ne će biti pozvan na odgovornost. Naprotiv, ideolozi upravljanoga nereda to će držati dobrim djelom."
Daleko se već odmaknulo u nametanju krivotvorene hrvatske povijesti u kojoj, oni najzaslužniji za hrvatsku državu i njezinu obranu, krivotvorinama postaju najveći zločinci.
Domazet navodi brojne činjenice koje nedvojbeno dokazuju da je nužno obraniti temeljne vrednote koje čine Hrvata Hrvatom, odnosno, koje čine naš nacionalni, kulturni i vjerski identitet.
Domazet poziva baštinike kršćanske kulture, vjere i morala, domoljube i slobodoljubive ljude u boj za opstanak temeljnih vrednota, u obranu svoje Domovine od novoga kolonijalizma. Domazet navodi da je odnos prema Hrvatskoj dio jedne dugoročne anglosaksonske politike koja je u istočnoj Europi i Rusiji željela komunizmom uništiti kršćanstvo, a kada za to dođe vrijeme srušiti komunizam, te ga zamijeniti još razornijom ideologijom - militantnim liberalizmom.
Davor Domazet - Lošo piše: "Hijerarhijski urotnici, prije negoli su se upustili u osvajanje svijeta, morali su se obračunati s najopasnijim protivnicima u europskom dvorištu, a to su bili carska Rusija i carska Njemačka. To je značilo, prvo u Rusiji posijati revoluciju, kako bi se blokiralo njezine stvaralačke snage i uništilo njezin kršćanski pravoslavni identitet, a potom Njemačku dovesti u stanje bezuvjetne kapitulacije, temeljito je poraziti, a nakon toga spriječiti njezino širenje i spajanje s Rusijom. S poraženom Njemačkom, i s komunizmom u Rusiji, u zgodan čas, poslije učvršćenja Boljševičke revolucije, na vlast u Njemačkoj dovesti i učvrstiti Hitlera. Nakon što se Prvim svjetskim ratom postiglo urušavanje glavnih europskih suparnika, na ostatak svijeta treba krenuti upriličenjem novog i još većeg svjetskog rata. Budući da su Angloamerikanci jedini bili spremni za taj novi svjetski rat, oni će se na njegovom svršetku okititi oreolom "osloboditelja" Europe, ali i ostatka svijeta. Ne samo to, nego će Sjedinjene Američke Države, ovladavši oceanima, postati svjetska supervelesila i, kao takva, hijerarhijskim će urotnicima postati moćno oružje kojim će oni, u 21. stoljeću, nastaviti tući po glavi sve one koji budu pokušavali ukazivati na nepravednost tzv. "novog svjetskog poretka"."
U takvim globalnim ciljevima, nameće se Hrvatima opći kompleks krivnje. Hrvatska se iz dana u dan sve više pretvara u veliku sudnicu. Sudi se ne samo u Haagu i na sudovima u Hrvatskoj nego se optužuje i sudi u medijima, nevladinim udrugama, političkim strankama i na stotine drugih načina. Hrvatskoj i Hrvatima se nameće "krivnja" zbog uspostave i obrane vlastite suverene i nacionalne države jer je Hrvatska, kao nacionalna država, istodobno antiteza versaillskoj i titoističkoj Jugoslaviji a to je "crimen" koji se ne oprašta.
Nakon što su Hrvati srušili planove o obnovi nove Jugoslavije, vrlo sustavno se radi na provođenju pričuvnoga plana, na stvaranju zapadnoga Balkana.
Nedavno je upravo ovdje zasjedajući dva dana u Sheratonu, haaška paukova mreža demonstrirala svoju bahatost, uvjerena da su pobijedili i da su uspjeli krivotvorine nametnuti kao istinu. Uvjereni su da su političkim nasiljem i medijskim i političkim terorizmom uspjeli slomiti nacionalni i domoljubni duh hrvatskoga naroda, da su uspjeli uvjeriti Hrvate da je nužno sve žrtvovati, kako bi Hrvatska prešla tu novu željeznu zavjesu koja se naziva Schengenska granica.
Za dva mjeseca pred nama je novi događaj koji pokazuje da su gospodari svijeta i njihove produžene ruke u Hrvatskoj uvjerene kako je došlo vrijeme za realizaciju njihovih planova obnove balkanskoga zajedništva i na političkoj razini.
Predviđa se upravo u Zagrebu. formiranje političke koordinacije s glavnim tajnikom udruženih balkanskih država. To je logičan korak svega onoga što je već odrađeno u vidu nečuvene kampanje obnove idealističkih i krivotvorenih sjećanja na titoizam, Tita i nužnost novoga zajedništva balkanskih naroda. Uspostavlja se zona slobodne trgovine, državne granice postaju formalne, uspostavlja se jedinstveno medijsko, gospodarsko, kulturno, sportsko i drugo zajedništvo.
Istodobno se, za one koji se još tome opiru, predviđaju tri velika sudska procesa kao sredstvo zastrašivanja i lomljenje kralježnice i ponosa hrvatskim ljudima. Početi će proces Gotovini, Markaču i Čermaku, već je u tijeku proces Hrvatima iz Bosne i Hercegovine a početi će i proces generalima Ademiju i Norcu. Paralelno nakon procesa Glavašu radi se na pokretanju novih procesa u Sisku, Karlovcu, Pakračkoj poljani, kako bi se pomogle krivotvorene haaške optužnice i kako bi hrvatski junaci Domovinskoga rata, izgubili ne samo aureolu junaštva nego se pretvorili i u zločince. Ako se sudi cijelome državnome i vojnome vodstvu, ako se pokreću procesi u onim gradovima koje su Hrvati obranili od velikosrpske agresije, Osijek, Sisak, Split, Karlovac i drugi, dakle, ako se kriminalizira pravo na obranu i ako se pravo na obranu krivotvorinama pretvara u zločinački pothvat, onda i država koja je stvorena, postaje upitna.
Dakle, način na koji se ne samo u Haaškome sudu nego i u Hrvatskoj, postupa s hrvatskim generalima i braniteljima, dokazuje da nije cilj suditi samo pojedincima nego da je kroz to suđenje cilj suditi hrvatskoj državi, da je cilj srušiti ponos, dostojanstvo i samosvijest hrvatskoga naroda i rušiti same temelje hrvatske države.
Mora se reći da je to nešto što je nezabilježeno u povijesti. Nikada u povijesti se nije dogodilo da jedan častan obrambeni i uspješan rat snage u pobjedničkoj državi uspješno pretvaraju u zločinački rat - zločinački pothvat.
Zbog toga Hrvati moraju izvući pouke iz svoje povijesti. Moraju nakon što su stvorili svoju državu, braniti svoje nacionalne interese, svoje dostojanstvo, svoju kulturu, svoj identitet, moraju se suprotstaviti krivotvorenju svoje povijesti. Moraju prestati tražiti nove gospodare, moraju konačno istupiti iz tuđe jugoslavenske, srpske, mađarske, austrougarske, talijanske, turske, a danas briselske politike.
Davor Domazet - Lošo takvu politiku prema Hrvatskoj naziva čistim klonovskim situacijskim modelom. Evo njegove usporedbe između onoga što se događalo okupacijom Čehoslovačke i onoga što se događalo 1991. godine u Hrvatskoj. Domazet to na slijedeći slikoviti način uspoređuje: ono što je tada bio Treći Reich to je 1991. godine bil a Srbija, Čehoslovačka je bila Hrvatska, Sudeti su bili SAO Krajina, sudetski Nijemci, Srbi u Hrvatskoj, Stranka sudetskih Nijemaca, Srpska demokratska stranka. Slobodan Milošević je bio Adolf Hitler, a dr. Franjo Tuđman, Eduard Beneš, a Milan Babić, Konrad Henerlein.
Domazet piše da bi ta usporedba bila nepotpuna ako se ne bi reklo tko su 1991. godine bili europski Chamberlaini i Deladieri. Domazet kaže da su njih odglumili John Major i Francois Mitterrand a bilo je tu podosta njihovih klonova koji su se zvali: lord Peter Carrington, lord David Owen, Thorvald Stoltenberg, Carl Bildt, generali Jean Cot, Bertrand de Lapresl, Bernard Janvier, Michael Rose i Rupert Smith.
Nizom primjera Domazet u svojoj knjizi dokazuje da se sustavno Hrvatskoj želi nametnuti hipoteka zločinačkoga pothvata na čemu posebno radi Velika Britanija uz pomoć domaćih klonova.
Pročitati ću jedan ulomak iz knjige koji govori o neminovnom sukobu dvije Hrvatske. One podaničke bruxellske i one domoljubne. Evo toga ulomka:
"Deset godina poslije Domovinskoga rata, primjenjujući metodu "promjenjive slike", uspjeli su stvoriti dvije Hrvatske. Jedna je ona nacionalna i domovinsko-braniteljska, ali djelovanjem "meke sile" obespravljena i ušutkana. Druga je bučna, nametljiva i isključiva čiji postroj čine okorjeli jugoslaveni, orjunaši, neoliberalisti i bezbošci. Te dvije u temeljima oprečne Hrvatske ne mogu koegzistirati. Njihov je sraz neizbježan. Ne fizički, nego duhovno-vrijednosni i, pobijedi li ova druga, doći će do potpunog sloma morala, a posljedično tome do poništenja pa i nestanke Hrvatske države. A, upravo to jest cilj britanskih i bruxellskih upravitelja nadziranog nereda."
Domazet u knjizi pokazuje da većina današnjih hrvatskih stranačkih elita, ne samom da ne brani nego i ne zna što su stvarni nacionalni interesi Hrvatske. Njima je važniji Haag nego čast i dostojanstvo hrvatskih branitelja. Njima je važnija izjava trećerazrednoga svjetskog birokrata nego očuvanje vlastitoga digniteta. Njima je važnija neka europska nedefinirana utopijska koncepcija, nego sudbina vlastitoga naroda u susjednoj Bosni i Hercegovini, itd. Domazet se zalaže da Hrvati moraju osvijestiti svoj identitet i da se moraju suprotstaviti planovima gospodara svijeta i ponovnom vraćanju Hrvatske na zapadni Balkan.
Zbog toga Domazet sa strašću poručuje: "Da se to ne dogodi, izgleda da ne preostaje ništa drugo nego uskliknuti: Mesiću, Račane, Sanaderu, poslušajte napokon riječi Michaela O"Briena! Naime, taj kanadski pisac i slikar, autor svjetske uspješnice Posljednja vremena, poručio je "narodu nade" koji se naziva Hrvatima: "Još možete sačuvati snagu koju smo mi na Zapadu, bit ću izravan - prodali vragu. Kao stranac u stranoj zemlji, molim vas: ne budite slični nama na Zapadu! Budite ono što jeste jer tako nam možete pomoći da se i sami vratimo u život!"".
Što nam preostaje raditi ključno je pitanje nakon čitanja ove knjige? Domazet je dokazao da zapadni Balkan nije ništa drugo nego klon velike Srbije. Dokazao je da je na djelu velika prijevara, da se Hrvatskoj lažno obećava individualni ulazak u Europsku uniju a da se, u stvari, radi na stvaranju mini Europske unije zapadnoga Balkana, odnosno, isključivanje prostora zvanoga bivša Jugoslavija, bez Slovenije plus Albanija, iz punopravnoga članstva Europske unije, što bitno pogađa Republiku Hrvatsku.
Dovršiti ću kratki prikaz ove opširne knjige s još jednim ulomkom u kojem Domazet jezgrovito opisuje plan koji bi trebao dovesti do sloma suverene hrvatske države.
Domazet navodi pet ciljeva toga plana.
"Prvi je, poslije zatvaranja Haškoga sudišta, 2010., proglašenje pobjedničke Oluje "zločinačkim pothvatom".
Drugi cilj toga urotničkoga projekta protiv Hrvata podrazumijeva relativizaciju geostrateške važnosti prostora na kojemu Hrvati obitavaju, kako bi im se što lakše oduzeli ključna bogatstva - more, pitku vodu, šume i plodnu zemlju.
Otvoreni talijanski apetiti prema istočnoj obali Jadrana jest treći cilj urotničkog projekta protiv Hrvata.
Četvrti je onaj koji predviđa operacionalizaciju projekta "države u državi" na nekada okupiranim područjima Republike Hrvatske pod nadzorom UNPROFOR-a.
I, konačno, peti cilj, koji je za "hijerarhijske urotnike" i najteže ostvariv, jest - kako postići da Katolička crkva u Hrvata ne bude Crkva toga naroda.
Ostvarivanje ovih pet ciljeva, prema zamisli upravitelja "nadziranog nerEda", jest moguće ako se Hrvatsku prethodno oslabi iznutra, tj. ako joj se rastroji vojsku, uništi obavještajni sigurnosni sustav, obespravi policiju, ako svemoćni mediji završe u rukama klonova "hijerarhije urotnika" i proizvode političke i ine svađe, ako se Hrvatskoj nametne golemo zaduženje, ako se rasproda njezin bitak i ako korupcionaške afere postanu svakodnevica. Poslije toga Hrvatima slijedi "zapadni Balkan", a ne Europska unija."
Dokle su u svome naumu stigli upravitelji "nadziranog nereda", logično je pitanje. Poprilično daleko, može se reći. Stvorili su dvije Hrvatske. Jednu onu nacionalnu i domovinsko-braniteljsku, ali djelovanjem "meke sile" obespravljenu i ušutkanu. Drugu bučnu, nametljivu i isključivu, čiji postroj čine nepopravljivi jugoslaveni, orjunaši, neoliberalisti i bezbošci. Te dvije u temeljima oprečne Hrvatske programirano se sukobljavaju ne u sadašnjosti ni u budućnosti, nego u prošlosti. Posljedica toga sukoba pomno isplaniranoga u laboratoriju Instituta Tavistock jest ta da su Hrvati postali slični vojniku koji je usred bitke zaspao. Naprosto, prepustili su se malodušju kao posljedici stanja koje je nastalo svakodnevnim "tepih bombardiranjem" jurišnika "meke sile".
U takvim uvjetima hrvatski čovjek nije ni svjestan da je nad njim učinjen psihološki zahvat o tzv. "promjenjivoj slici čovjeka" pa on postaje nesposoban identificirati i boriti se protiv društvenih, moralnih, gospodarskih i političkih promjena koje drži nepoželjnima i koje ne želi, ali koje na svakom koraku postaju sve brojnije i snažnije, budući da se klonirani medijski ratnici, tj., razni merlići, latini, stankovići, ladišići, jurdane, kuljiši, dežulovići, butkovići, čičkići, klauškovići, krušeljići, ali i lovričke, kasapovićke, babićke i rakićke ne namjeravaju odreći svoga janjičarenja u službi stožernika "upravljanog nereda"."
Vizije Domazeta nisu optimističke, dapače. On najavljuje skori dolazak apokalipse, te piše: "Zapravo, čovječanstvo nepovratno ide ususret sveopćem ratu, ovoga puta ne samo europskom, tihooceanskom mili svjetskom, nego doista onom planetarnom. Nije posrijedi nikakav "sukob civilizacija", što god pritom/pod tim mislili Samuel Huntington ili Francis Fukuyama te njihovi vatreni sljedbenici s malo mašte i još manje kritičke svijesti. Bit će to rat u kojemu će se bitke u tvarnoj protežnosti voditi za energiju, hranu i pitku vodu, a u duhovnoj za vrjednote i identitet."
Iako knjiga završava kao pesimistička i apokaliptička, potrebno je reći da namjera Domazeta nije bila plašiti ljude. On smatra da se moramo upoznati s istinom jer da prešućivanje istine znači, mirenje sa zlom i nadolazećom apokalipsom. Dakle, on govori o mogućnosti apokalipse i pobjede zla da b i nas mobilizirao, da bi svakoga čovjeka mobilizirao, da se suprotstavi zlu i mogućoj pobjedi zla, kako u nas u Hrvatskoj i ovdje na Balkanu tako i u svjetskoj povijesti.
I za nas u Hrvatskoj, bitka nije izgubljena, usprkos svemu što se događa, većina naroda šutljiva, bolje rečeno ušutkana Hrvatska, želi se suprotstaviti, želi obraniti svoj identitet, svoju obitelj, svoj narod i svoju vjeru. Pred nama su parlamentarni izbori. Najbolji način obrane je, ponuditi alternativu sadašnjoj hrvatskoj politici koja se miri s nametnutim terorom hrvatskome narodu i koja poslušno provodi ultimatume suprotno našim nacionalnim interesima.
prof. dr. Zdravko Tomac
{mxc}