Čudna je ova naša sudbina i samo dragi Bog zna što budućnost u svojoj torbi nosi nama i našem narodu. To, ti odlaziš na dalek put i pred tobom je teška zadaća, a ja ću sutra torbu na rame i put na noge. Znaš da mi rade o glavi i da mi nije lako, ali uzmicanja nema, pa taman se sama nebesa srušila. Idem naprijed dok me snage ne izdaju, dok me bude služilo zdravlje i sreća junačka. Ako se meni nešto dogodi, znaju te naši ljudi o kojima sam ti često govorio, neće te zaboraviti.

Vrlo je važno da u ovoj našoj borbi nikada ne izgubimo vjeru u naš narod, ali je od toga još važnije ne izgubiti svoju ljudskost, ostati čovjek. Uvijek imaj na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš narod, pa naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u nebo diže, a ponekad ih se odriče i pod noge ih baca. Ako se i s tobom tako bude događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne izgubiš iz vida stvarnu sliku ili, pak, u drugom slučaju ne podlegneš očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj narod.

Ipak, u toj tegobnoj povijesti hrvatskog naroda i vrlo napornim našim životima ima i velikih prednosti. Naime, sve te patnje i stradanja učvrstili su nas, naučili pameti i produbili naše spoznaje o nama samima i o životu - tako da smo danas sposobni i spremni na sve. Na nama je da činimo svoju dužnost kako najbolje znamo i možemo, a ostalo će odlučiti sudbina. Zbogom, i neka te Bog uvijek pazi i čuva...

Bruno

Večernji list, inozemno izdanje, 25.lipnja 2009.

{mxc}