Mons. Ivan Šaško: Biskupi su dali suglasnost za prijevod Biblije kao „studijski“, bez naznake da bi mogao biti mjerodavno korišten u liturgiji, službenim crkvenim dokumentima, katehezi ili u pastoralu

Zagrebačka nadbiskupija objavila je 29. prosinca na mrežnim stranicama „Osvrt biskupa Šaška na predstavljanja prijevoda Biblije na govorni jezik“ (v. ovdje). Taj kritički osvrt nije imao neku posebnu recepciju u hrvatskom novinstvu, prije svega u glavnostrujaškim medijima. Istoga dana Informativna katolička agencija prenijela je u cijelosti spomenuti osvrt. Hrvatska izvještajna novinska agencija (Hina) izvijestila je 12. prosinca 2025. o predstavljanju novoga prijevoda Biblije, pod naslovom „Predstavljen novi hrvatski katolički prijevod Biblije“, u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali u svojem servisu nije donijela ni slova o prvom vrlo opširnom i, dodali bismo, kritičkom osvrtu zagrebačkoga pomoćnoga biskupa Ivana Šaška o prijevodu, koji su objavili Hrvatsko biblijsko društvo (HBD) iz Zagreba, splitski „Verbum“ i „Naša ognjišta“ iz Tomislavgrada. Urednici izdanja su prof. fra Božo Lujić (preminuo 2021.) i prof. Mato Zovkić.

Osvrt biskupa Šaška trebao bi potaknuti stručnu raspravu o novom prijevodu s raznih motrišta jer se u prijevodima Biblije kroz povijest zrcalio ne samo razvoj već i ljepota hrvatskoga jezika.

Biskup Šaško, recimo odmah na početku, završava svoj osvrt naglašavajući kako treba „uzeti ozbiljno činjenicu da predstavljanje toga prijevoda nije usklađeno s onim što je Hrvatska biskupska konferencija zaključila i na temelju čega je donijela odluku o danoj suglasnosti“. U početku osvrta, Šaško pita: zašto je prešućena jedna rečenica hrvatskih biskupa?!

O čemu je riječ? Biskup podsjeća kako u priopćenju sa zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije od 6. lipnja 2024., piše: „Na zasjedanju su biskupi izrazili suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo kao svoje izdanje objavi studijski ekumenski prijevod Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik na čijem su prijevodu radili katolički i bibličari drugih kršćanskih denominacija.“

Dakle, kako primjećuje biskup, nije riječ o tko zna kakvim i kolikim odobrenjima, nego tek o „suglasnosti“, jer bez neke vrste suglasnosti određene biskupske konferencije, prema Zakoniku kanonskoga prava, ništa se od prevedenih biblijskih tekstova ne bi moglo objaviti tako da objavljeno bude „prepoznato kao crkveno i katoličko“.

Prema njegovim riječima Hrvatska biskupska konferencija jasno govori o četirima odrednicama toga prijevoda, o kojima se nije moglo ništa čuti u raznim prigodama i oblicima predstavljanja. Napominje da su biskupi dali suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo objavi prijevod „kao svoje izdanje“, pri čemu se ne spominje suizdavanje ni suizdavači, a posebno ne privatne nakladničke kuće; suglasnost je dana za taj prijevod kao „studijski“ prijevod, bez ikakve naznake da bi on mogao biti mjerodavno korišten u liturgiji, službenim crkvenim dokumentima, katehezi ili u pastoralu općenito; taj je prijevod prepoznat kao plod prevoditelja raznih kršćanskih denominacija, te je kao takav do određene mjere „ekumenski“, a ne naglašeno „katolički“, kako mu se običava tepati, premda je sužena i odrednica „ekumenskoga“ jer u njemu nisu sudjelovali stručnjaci iz Istočnih Crkava; u suglasnosti Biskupske konferencije izrijekom je napisano da se radi o prijevodu na „govorni hrvatski jezik“ i nema spomena o „standardnom“ jeziku.

Biskup naglašava kako nije jasno zašto nigdje u predstavljanjima toga prijevoda nije spomenuta ta kratka odluka biskupa Hrvatske biskupske konferencije, nego je tek rubno umotana u interpretacije suglasnosti te ekumenskoga polazišta i naravi prijevoda, dok su obilježja studijskoga prijevoda i govorni jezik posvema prešućeni.

„Bilo kako bilo, to je dovelo do predstavljanja nečega što nije takvo kao što se predstavilo i predstavlja, pa je za očekivati da će se o tome očitovati i sama Biskupska konferencija, jer je ona jasno i javno objavila o kakvome se prijevodu radi i za što je dala suglasnost“, napominje biskup Ivan Šaško.

Gorki plodovi promidžbe predstavljenoga prijevoda – zbunjenost čitatelja i slušatelja, osobito vjernika katolika

Podsjeća kako se prošlih tjedana moglo puno slušati i čitati o „novome prijevodu Biblije“, štoviše „o novoj katoličkoj Bibliji“.

„U bujici slika i zvukova kojima se privlačilo pozornost, uvjeravalo i nastojalo stvoriti dojam dragocjenih otkrića i otvaranja do sada navodno neviđenih i neslućenih obzora, isticalo se: da se radi o prijevodu 'na suvremeni standardni hrvatski jezik'; da prijevod 'ima službena crkvena odobrenja'; da je to 'potpuno novi biblijski prijevod'; da je prijevod '(prvi put) načinjen izravno s izvornih biblijskih jezika – hebrejskoga, aramejskoga i grčkoga'; da su 'prevoditelji nastojali da svaki redak bude potpuno vjeran izvornom tekstu'; da su 'izbjegnute zastarjele riječi i jezične konstrukcije'; da je to prijevod 'koji će svi razumjeti'; da je u 'Zagrebačkoj Bibliji' jezik previše 'uzvišen' itd.“, te je tako, kako napominje Šaško, nastajao val za valom čudnih tvrdnja koje bi u nekome mogle usidriti mišljenje da sad konačno možemo doznati što piše u Bibliji i da smo do sada bili prilično zakinuti u razumijevanju i nedvojbeno „izgubljeni u prijevodu“.

Prema biskupovim riječima kao jedan od gorkih plodova takve promidžbe, bolje rečeno, propagande, jest zbunjenost čitatelja i slušatelja, osobito vjernika katolika.

Šaško se osvrće i na pokušaj zamjenjivanja prijevoda. Podsjeća kako se tijekom izradbe prijevoda, u pojedinim izjavama sudionika moglo osjetiti ambiciju da taj prijevod postane službenim prijevodom koji bi se rabio u liturgiji, u odgojnom i u obrazovnom radu, kako u poučavanju u župi (u katehezi) tako i u školi (u nastavi vjeronauka), te u širini pastoralnoga djelovanja Crkve.

No tijekom prijevoda koji trajao više od dvadeset godina ta se nakana ublažavala, tako da se najprije istupalo s naglaskom i na liturgijskoj uporabi, a zatim se predlagalo samo (!) „pastoralnu i katehetsku“ uporabu.

Poznati hrvatski liturgičar, biskup Šaško, smatra kako ne treba detaljno razglabati činjenicu da su ti vidici neodvojivi. „Nije moguće liturgiju gledati odvojeno od pastorala (kao da ona njemu ne pripada) ili kateheze. Nemoguće je zamisliti uporabu takvoga cjelovitog prijevoda bilo gdje u pastoralu bez suodnosa s liturgijom i duhovnošću, bez utjecaja na odgajanje vjernika“, ističe.

Prijevod Kršćanske sadašnjosti uistinu biser koji je brušen stoljećima

U pogledu predstavljenoga prijevoda, biskup ističe kako je pozornost privuklo, ostavljajući trag zbunjenosti, naglašavanje da je riječ o „standardnome hrvatskom jeziku“, što je pojačano podnaslovom prijevoda: Biblija. Hrvatski standardni prijevod.

Šaško to smatra „uistinu zbunjujućim“, jer nije uobičajeno neki prijevod zvati „standardnim“.

„S punim pravom može se pitati ne očituje li se jezični 'standard' upravo u sadašnjemu prijevodu Kršćanske sadašnjosti, znajući da je prijevod Biblije u nekome narodu temelj jezične kulture, a naš je sadašnji prijevod uistinu biser koji je brušen stoljećima (što ne znači da je brušenje završeno), s posebnom pozornošću na suvremenost u posljednjim desetljećima, i to znanjem i brigom ljudi čija imena jasno govore o visokome 'standardu'“, napominje u osvrtu, objašnjavajući što se (pod)razumijeva pod pojmom „standard“.

„Iz općega uvida je jasno da standard označava neku mjeru i pravilo koji služe kao uzor, jer jamči kakvoću i ulijeva povjerenje (...) To nipošto ne znači pojednostavljivanje i banalizaciju, nego posebnosti koje rese neki jezik. Stoga je upravo neugodno slušati kakvom se lakoćom u vezi s dotičnim prijevodom govori o hrvatskome 'standardnom' jeziku, hvaleći se da u njemu nema nekih jezičnih oblika, kao što su: aorist, imperfekt, pluskvamperfekt, futur drugi i sl. I još se netko nakon toga usudi ustvrditi da je to prijevod koji vjerno prenosi sadržaj i da će (svima) biti razumljiv. Svatko tko se imalo bavio prevođenjem zna koliko je dragocjeno imati jezične oblike kojima na hrvatski uspijevamo prevesti izričaje drugih jezika i koliko je teško kada nam neki oblici u hrvatskome nedostaju“, napominje biskup.

Prema njegovim riječima u Svetom pismu nalazi se raskoš jezičnih oblika; nekada su oni tanahni, iznimno razvedeni i složeni izričaji, a nekada prodorni u svojoj jednostavnosti i kratkoći. I jedni i drugi u hrvatskom prijevodu KS-a lijepo su prerečeni.

„Prevoditelji koji su nam u baštinu ostavili riznicu svojih rješenja bili su svjesni bogatstva hrvatskoga jezika i znali su da naš jezik ima mogućnosti izražavanja koje nekim jezicima nedostaju. Stoga je neshvatljivo da mi koji imamo, na primjer, dragocjenost aorista, kao dobroga sredstva za izražavanje tzv. teološkoga perfekta, taj oblik odbacujemo zbog navodne 'zastarjelosti', klizeći u jezičnu plošnost, u značenjsko osiromašenje i u netočnost prijevoda“, smatra Šaško.

Iznoseći u osvrtu više primjera što je točnije, razumljivije i ljepše, biskup pita u čemu je „nerazumljiviji i sadržajno siromašniji prijevod hvalospjeva anđela kako ga sada pjevamo: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovima“ (Lk 12, 14) i „novoga“ koji prema HBD-u kaže: „Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima koji su mu dragi“?

Neobičnosti predstavljenoga izdanja

U osvrtu upozorava kako je neobično da u izdanju toga prijevoda nema naznaka koji je prevoditelj prevodio koju biblijsku knjigu, odnosno koji dio Biblije. Ovako izgleda kao da su svi radili na cijelom tekstu te su svi i odgovorni za cjelokupni prijevod, što ipak ne odgovara istini.

Osim toga, kako piše u nastavku, nije jasno zašto se pri predstavljanju prijevoda u medijima pojavljuje tek poneki prevoditelj i zašto ta skupina prevoditelja nije bila dolično predstavljena na svečanom predstavljanju 12. prosinca 2025., barem ondje jasno ističući tko je što prevodio.

„Siguran sam da bi, osobito mladi ljudi, bili ponosni da im se navede ime uz onaj dio prijevoda u koji su uložili svoj trud i sa zadovoljstvom priveli završetku svoj rad“, smatra biskup, koji pritom primjećuje: „Koliko je prijevod 'načinjen cjelovito s izvornih biblijskih jezika i to iz pouzdanih izvornika, bez ikakvih posrednih prijevoda, kako se u prošlosti činilo' dobro znaju sami prevoditelji. U tome leži pojačavanje neobičnosti da nije istaknuto tko je što i iz kojih izvornika prevodio, kako s hebrejskoga i aramejskoga, tako i s grčkoga, bez potrebe.“

Šašku nije jasna među odgovornima za prijevod, osim urednikā, prevoditeljā, redaktorā, lektorā i korektorā, uloga osoba zaduženih za „hrvatsku stilizaciju“.

„Nije mi jasno što je bila njihova zadaća i doprinos te kada su se oni očitovali 'stilizacijom': prije prevođenja (kao dogovor kako bi trebalo nešto 'stilizirati') ili nakon što su prevoditelji dostavili svoje prijevode. O tome bi također bilo korisno čuti i prevoditelje, odnosno jesu li sami prevoditelji odobrili takvu 'stilizaciju'“, smatra.

Prema njegovim riječima neobično je i što je Predgovor na početku prijevoda „ostao nepotpisan“.

Neobično je i to, kako nastavlja, da se sadašnji prijevod u pojedinim predstavljanjima naziva „svehrvatskim“ dovodeći ga u neki čudan međuodnos s prijevodom koji se kolokvijalno naziva „Zagrebačkom Biblijom“, kao da on nije „svehrvatski“.

S time povezane, dodaje, neobične su pohvale izgleda korica s crtežima grančica s lišćem, kojima se kani ocrtati teritorijalni izgled Republike Hrvatske.

„Nije li to proturječno s pridjevom 'svehrvatski', kada znamo da pojam 'hrvatske domovine' i 'svehrvatskoga' ne svodimo samo na granice države Hrvatske, a osobito kada vidimo da je među suizdavačima jedan nakladnik iz Bosne i Hercegovine?“, pita se biskup. Smatra kako bi bilo vrijedno znati tko je i kako financirao projekt prevođenja od njegova pokretanja do danas i, jednako tako, tko su promicatelji i kakva ih motivacija pokreće, budući da se čuje kako je već u pripremi 'drugo izdanje', a nije jasno radi li se o promijenjenom ili dopunjenom izdanju ili tek o novoj nakladi.

„Bilo bi čudno, ali ne i nemoguće, da se odmah nakon objavljivanja prvoga izdanja i slušanja kritika, neki dijelovi prijevoda mijenjaju, onako, 'u hodu', dok se ne dođe do teksta bližega istinskomu 'standardu' koji bi se tada mogao predstaviti u nešto drukčijemu svjetlu, potvrđujući da je važno bilo tek dobiti suglasnost. Bit će zanimljivo pratiti taj razvoj“, navodi.

Ne radi se o perfekcioniranju službenoga prijevoda, nego poglavito o perfektizaciji prijevoda

Zagrebački pomoćni biskup napominje da bi za širu ocjenu prijevoda treba puno više uvida i raščlambe, ali ono što mu je bilo poznato iz razdoblja pripremanja, a osobito nakon što je objavljeno tiskano izdanje, u kojem se na svakoj stranici susreću plodovi izabranoga pristupa prevođenju, upućuje svakako na to da se ne radi o poboljšavanju ili usavršavanju, perfekcioniranju službenoga prijevoda, nego se radi poglavito o perfektizaciji prijevoda, to jest o procesu zamjenjivanja perfektom glagola u drugim oblicima izricanja prošlih događaja. Napominjući kako iznimno cijeni trud bibličara koji su sudjelovali u prijevodu jer mu je donekle poznato što znači prihvatiti se tako zahtjevnoga i odgovornoga posla, biskup Šaško izrazio je nadu kako plodovi toga dragocjenoga rada ne će ostati zatvoreni u ovakvo izdanje, unaprijed ograničeno nametnutim i upitnim „standardom“, koji ponegdje uvelike osiromašuje teološko, književno, jezično i kulturalno blago Svetoga pisma.

„Možda je nakana da se u nekim idućim izdanjima prijevod zbilja poboljšava, ali mislim da s kriterijima i metodologijom koja je predstavljena u ovom prijevodu to ne bi donijelo puno plodova“, piše u osvrtu biskupa Ivana Šaška, koji nosi nadnevak: „U Zagrebu, 27. prosinca 2025. na blagdan sv. Ivana, apostola i evanđelista“.

(mc, hkv)