Sjetimo se naših hrvatskih mučenika!

Jugoslavenska ideologija kriva je za hrvatocid koji je počeo na Bleiburgu, prvoj postaji velikoga hrvatskoga Križnog puta u svibnju godine 1945., nakon što je Drugi svjetski rat završen, i nastavio se na različite načine sve do danas. Počinili su ga jugoslavenski komunisti i srpski nacionalisti udruženi pod zvijezdom petokrakom i pod vodstvom Josipa Broza Tita, a uz odobrenje Zapada. Na tom genocidu hrvatskoga naroda nastala je komunistička Jugoslavija.

Nakon hrvatocida hrvatski je narod bolno spoznao da ga nitko ne će zaštititi u ime proklamiranih uzvišenih univerzalnih ideala, da se mora zaštititi sam, da nam pobjednici Drugoga svjetskog rata ne će nikada oprostiti slučajno savezništvo sa silama Osovine, ali i da političku naivnost treba zamijeniti političkim realizmom ako želimo uspješno ostvarivati naše ideale.

Moramo se pitati kako to da se na ljudskom sudu pravde u ovih osamdeset godina nije pojavio nijedan zločinac odgovoran ili kriv za taj hrvatocid? Kako to da su još uvijek nepoznati nalogodavci i izvršitelji tih djela? Kako to da se još uvijek ne može čuti jasna osuda svega što je učinjeno protiv hrvatskoga naroda? Kako to da još nemamo popis žrtava i da nisu obilježena grobišta u kojima leže neidentificirane žrtve komunističkih silnika i nasilnika?

Porazna je činjenica da su ubojice desetljećima živjeli među nama, a još je poraznija činjenica da i danas njihovi baštinici institucionalno drže pod okupacijom Hrvatsku, slave i opravdavaju hrvatocid, sprječavaju istrage tih zločina i odbijaju ili ignoriraju zahtjeve da se jasno imenuju odgovorni, promiču jugoslavenske komunističke i velikosrpske mitove i krivotvorine, oskvrnjuju žrtve hrvatocida i slave počinitelje, svrstavaju se uz hrvatoubojice.

Porazna je i činjenica da mnogi među baštinicima bleiburškog naraštaja odustaju od daljnje borbe za povijesnu istinu – zbog malodušnosti, kukavištva, ravnodušnosti ili oportunizma, i da tako prepuštaju našim neprijateljima odgoj novih naraštaja i dopuštaju da naša prošlost ostane teret i okov za pojedince i za cijeli narod. Njima prof. Ivan Oršanić poručuje:

„Zbog toga su najgori oni Hrvati, koji sami sebe ubijaju, sami sebe vješaju, sami sebe zatvaraju, sami sebe ukidaju samouvjeravanjima da oni ništa ne mogu, da su nevažni, da sudbina Hrvatske ne ovisi o njima, da je neprijatelj tobože dobro organiziran, da ima međunarodnu pomoć, i time upravljaju savjest na neodgovornost, neaktivnost i pasivno čekanje. Tko na svom mjestu, za svoje mjesto i sa svog mjesta, ma gdje bio, ne može ni nakon nekoliko mjeseci ili godina izgraditi mogućnost makar i najskromnijeg djelovanja ili sudjelovanja u uništenju hrvatskog nacionalnog neprijatelja ili je budala ili je toliko komotan, da njegova komotnost sama po sebi definira izdaju i neprijateljstvo prema vlastitom narodu. “ (prof. Ivan Oršanić, Vizija slobode).

Oni koji su unatoč zabrani došli na Bleiburško polje odati počast žrtvama u osamdesetoj godišnjici hrvatocida vidjeli su kako su devastirani spomenik i oltar, kako su poniženi i hrvatske žrtve i hrvatski narod. Ta tužna slika, koja uistinu izaziva gorčinu i raspara dušu, sažimlje stvarni položaj u kojemu se nalazimo kao narod. No neka nam posluži kao poticaj za obnavljanje borbe za istinu – a tako da sve gledamo isključivo s hrvatskog stajališta – ova spoznaja: „Povijest se ne briše – ni u svojim strahotama ni u svojim veličinama, ničija pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist.“ (prof. Ivan Oršanić, Vizija slobode)

Živo, emotivno i zahvalno sjetimo se naših hrvatskih mučenika! Neka žive u našem pamćenju i u našim molitvama!

(hkv)