Nema sumnje kako je posjet predsjednika Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupa Marina Srakića Spomen-području Jasenovac u petak, na Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika, povijestan. To je uostalom potvrdio i sam nadbiskup, ali je i podsjetio kako je prije nekoliko godina biskup Antun Škvorčević posjetio Jasenovac i Spomen područje te u crkvi vodio pokornički čin. U nastavku donosimo jasenovačku propovijed nadbiskupa Marina Srakića, u kojoj su između ostaloga istaknute riječi blaženog Alojzija Stepinca iz davne 1943. godine da je logor Jasenovac "sramotna ljaga", a ubojice u njemu "najveća nesreća Hrvatske". Ono što je ostalo ipak pomalo nejasno je zašto je Katolička Crkva čekala gotovo dvadeset godina nakon osamostaljenja za ovaj posjet, što će u nekim krugovima zasigurno biti protumačeno kao da su kritike izbjegavanja posjeta Jasenovcu na najvišoj razini bile opravdane. Naime, dublje razloge ovakvom postupanju propovijed nadbiskupa Marina Srakića nije objasnila, dok je teško očekivati da će se svi sjetiti objašnjenja primjerice iznesenih u prošlogodišnjem pismu hrvatskih redovničkih poglavara. Ostaje činjenica da je i ovaj puta crkveni posjet organiziran izvan službene ceremonije, jer ova provlači apoteozu komunizma, a ne uravnoteženo odavanje počasti stvarno utvrđenim žrtvama Jasenovca, gdje mislimo na one prije i poslije 1945. godine.(mm)

Jasenovac – Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika 

Sabrali smo se danas, na "žalosni petak", mi biskupi Đakovačko-osječke crkvene pokrajine zajedno sa svećenicima i vjernicima, da po želji i preporuci sluge Božjega pape Ivana Pavla II., a na poziv domaćeg biskupa mons. Antuna Škvorčevića, ovim hodočašćem, pokorom i molitvom odamo duhovnu zadovoljštinu za sve zločine počinjene tijekom dvadesetog stoljeća na našim prostorima. Kajemo se zbog zla nanesenog nedužnim ljudima i iskazujemo svoju solidarnost sa svakom žrtvom, s pripadnicima svih naroda, svih vjera i svjetonazora ubijenih, prije svega ovdje u jasenovačkom logoru, ali i širom naše domovine Hrvatske te izvan nje, na svim brojnim mjestima gdje su učinjeni zločini u ime pripadnosti nekom narodu, ideologiji ili vjeroispovijesti. Okupili smo se ovdje u Jasenovcu na Obnovu čišćenja i spomena mučenika i svjedoka vjere.

1. Vjerujte djelima!

U svom razmišljanju razmotrimo prije svega riječi današnjeg evanđelja. U pročitanom odlomku čuli smo da su Židovi odlučili Isusa uhvatiti i kamenovati. Isusova tvrdnja da je on jedno s Bogom bila je za njih sablažnjiva i vrijeđala je njihove uši. Isus je ustvrdio da je Sin Božji i Židove je podsjetio da to dokazuju i Sveto pismo i izvanredna djela što ih je učinio u ime Oca: "Ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu". Na nasilnički čin svojih protivnika Isus mirno reagira: "Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?" (Iv 10, 31).

Židovi nisu prihvatili Isusovu riječ, nego su odlučili ubiti ga. Tako je s njihove strane Isusova sudbina bila zapečaćena. Zato se on povukao na drugu stranu Jordana, na ono mjesto koje je još uvijek snažno podsjećalo na Ivanovu prisutnost. Ondje je Ivan krstio, ondje je on Isusa pokazao svijetu riječima: "Evo Jaganjca Božjega". To je mjesto na kojem je Isus započeo svoje javno djelovanje i na kojem ga je Očev glas s neba javno i svečano proglasio "ljubljenim Sinom". Neki od prisutnih pošli su za Isusom i evanđelist je naveo činjenicu: "Mnogi ondje povjerovaše u njega". Zaključak je jasan: da bismo shvatili i prihvatili Isusova djela, nije dovoljno vlastitim očima nešto vidjeti ili samom ljudskom inteligencijom htjeti zaključiti. Potrebna je vjera koja se rađa iz prihvaćanja u svjetlu proročanske mudrosti, iz djelovanja samoga Isusa. I mi smo pozvani razmatrati Isusova djela u vjeri koja se rađa iz Svetoga pisma.

Hodočašće u Jasenovac

Jasenovac! Želeći izreći svoje osjećaje poslužit ću se riječima što ih je papa Benedikt XVI. izgovorio prigodom posjeta koncentracijskom logoru u Auschwitzu: "Govoriti na ovom mjestu strave, gomile zločina protiv Boga i čovjeka, gotovo je nemoguće, napose je teško i mučno za jednoga biskupa koji pripada narodu iz čijih su redova došli oni koji su te zločine počinili" (usp. Benedikt XVI.). Sabrali smo se ovdje u Jasenovcu, na mjestu na kojem su ubijeni brojni nevini, muževi i žene, na mjestu zatora, na mjestu gdje je vladalo bezumlje, još više, "zvjersko" bezumlje (usp. Ivan Pavao II. za Auschwitz). Što je Jasenovac za hrvatski narod, izrekao je davne 1943. godine, bl. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije, kad je tadašnjim vlastodršcima poručio da je jasenovački logor "sramotna ljaga", a ubojice u njemu "najveća nesreća Hrvatske". Taj su sud ponovili i biskupi Hrvatske biskupske konferencije o 50.-toj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata. Nažalost, nisu se ozbiljno shvatile ni riječi nadbiskupa mučenika ni poruka hrvatskih biskupa. Bez obzira na to, mi taj sud ponavljamo i danas!

Jasenovac! Nije riječ o jednome činu, o jednome događaju, nego o mjestu neopisiva zločina koje je postalo paradigma (obrazac) drugih mjesta zločina. Zato se danas ne spominjemo samo nepravdi i zala koja su se dogodila u Jasenovcu, nego i na drugim mjestima, o čemu svjedoče jame, znane i neznane, rasute po cijeloj našoj Domovini Hrvatskoj i izvan nje. No, Jasenovac je za sebe stvarnost koja se ne može i ne smije zaobići i pred kojom se nikoga ne može ušutkati. Budući da danas ovamo nismo došli ni kao eksperti za povijest, ni kao suci, ne želimo manipulirati ni brojem žrtava, ni težinom zločina ovoga logora. Sabrali smo se kao vjernici koji s ovim hodočašćem želimo dati duhovnu zadovoljštinu za učinjeno zlo i "obnoviti čišćenje pamćenja". Zato nam prva misao i molitva ide prema onim nevinim ljudima, muževima i ženama, koji su stradali na ovome mjestu i molimo Gospodina da žrtvu njihova života pridruži žrtvi Svoga Sina. Ovim hodočašćem žrtvama iskazujemo pijetet i za njih upravljamo molitvu Gospodaru života i smrti, upravljamo molitvu za oproštenje i dajemo duhovnu zadovoljštinu.

U ovom trenutku mislimo i na one koji su prouzročili toliku bol, na zločince. Što da kažemo o njima? Oni su se na strašan način ogriješili o Božju zapovijed da se treba poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka koji je "slika Božja" i da se ne smije oduzeti život koji je Božji dar svakome čovjeku. Stoga, jasno i nedvosmisleno kao kršćani moramo reći da je njihov čin protiv brata čovjeka za svaku osudu i da se takvo nešto više nikad ne smije ponoviti ovdje u našoj Domovini niti na bilo kojem drugom mjestu. No, ne očekujte od mene biskupa, svećenika i kršćanina riječi mržnje i osvete. Ni s čisto ljudskog stanovišta to ne biste mogli očekivati, jer biste tada tražili nastavak lavine zla. Gledajući Krista na križu i za njih ponizno molimo Božje milosrđe i praštanje. Budući da svaki zločinac ima svoje ime i prezime i nipošto ne smijemo generalizirati zločin, mi danas otvorena i skrušena srca molimo Gospodina da nam pomogne u tako plemenitom činu praštanja. Molimo nevine žrtve za oproštenje zbog nasilja koje su počinili neki zavedeni sinovi našega naroda. Isto tako molimo milosrđe od Gospodina i za one koji su našem narodu nanijeli zlo. Molimo Gospodina da spirala zla koja je donijela toliko zla nevinima u našoj Domovini u prošlom stoljeću, a čije posljedice i mi danas osjećamo, konačno prestane i da u ljudskim srcima konačno zavlada mir i ljubav. Molimo da se svima otvore oči te da drugoga promatramo Kristovim očima u svijetlu evanđelja. A Krist nas poučava da je presudno u našem životu kako na ovoj zemlji tako i u vječnosti da "što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće meni učiniste" (Mt 25, 40).

Kršćanin nije nikad tako velik, nikad tako blizak svome Učitelju kao kad iz svog bolnog srca uspijeva izreći riječ oproštenja. Nemojmo se obeshrabriti ako ta riječ milosrđa i oproštenja mučno izlazi iz našeg srca, ako se čini da je krik mržnje i osvete snažniji. Gospodin zna dobro od čega smo sazdani.

"Ako se sjećamo drame žrtava, ne činimo to zato da otvorimo bolne rane, niti da probudimo osjećaje mržnje i odluke osvete, nego da odamo poštovanje prema tim osobama, da na svjetlo dana stavimo povijesnu istinu, a napose da svi postanu svjesni da ti mračni događaji budu za ljude današnjice poziv na odgovornost u izgradnji naše povijesti… Neka se više nikada ni na kojem uglu zemlje ne ponovi ono što su iskusili muževi i žene kojih se već preko šezdeset godina sjećamo i koje oplakujemo". (Papa Ivan Pavao II. 2005.)

Mi se ne želimo zaustaviti na zbivanjima iz vremena ovoga logora ni na osjećajima ovoga trenutka kako nam osjećaji ne bi prerasli u mržnju i osvetu. Tada bismo ovo mjesto, a isto tako i svoj život pretvorili u prokleti začarani krug kojemu bismo i mi sami postali jadne žrtve. Htjeli bismo da spomen na te tragične događaje osigura što više mira u istini i slobodi. Spomen na tragičnu smrt nevinih žrtava nije poziv na osvetu i nasilje koje se u ljudskom srcu razbuktalo još od čovjekova praiskona i koje se vlastitom težinom širi bez granica. Biblija je na prvim stranicama zabilježila Lamekovu pjesmu, prauzor svih ratničkih pjesama:

"Čovjeka sam ubio jer me ranio,

i dijete jer me udarilo.

Ako će Kain biti osvećen sedmerostruko,

Lamek će sedamdeset i sedam puta!" (Post 4, 23-24).

Krist, živa Božja Riječ, tu je ratničku pjesmu preinačio u pjesmu mira. On je razbio dinamiku nasilja i zahtijevao oproštenje: "A ja vam kažem: Ne opirite se Zlome... A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje..." (Mt 3, 39.44-45). U duhu tog mirotvorstva sv. Pavao je pozvao: "Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladaj zlo" (Rim 12, 21). Skeptici postavljaju pitanje, da li je to promijenilo lice zemlje? Sigurno ne, ali se s nasiljem nešto dogodilo: nitko ga otada neće jednostavno proglasiti nevinim i dobrim. Otada ono dobiva svoje pravo ime, otkriva svoje pravo lice: ono je bolest, to je rak rana na licu čovječanstva.

Istina će vas osloboditi

Spomen na jasenovački logor je poziv na izgradnju mira koji počiva na čvrstim temeljima, a jedan je od njih istina. I upravo na tom stupnju razmišljanja počinju poteškoće. Zbog manipulacije s istinom o Jasenovcu postoje mnoge nedorečenosti i stvaraju se napetosti. Naše društvo mora smoći snage i reći do kraja istinu o toj gorkoj činjenici svoje povijesti, ali i o drugim zločinima koji su učinjeni u ime druge ideologije, tada će i hrvatski narod zaliječiti ljagu što su joj nanijeli neki iz njegovih redova.

"Istina će vas osloboditi" (Iv 8,32), rekao je Isus, ali to je "istina koja se ne prilagođuje nama, nego se mi moramo njoj prilagoditi!" (usp. Matthias Claudius). Samo istina razotkriva stvarnost, bez obzira kakva je. Dakako, nju nije lako podnijeti, kao što pjeva pjesnik: "Istina bode k`o drač, istina siječe k`o mač. Istinu podnijeti nije lako, istinu ne podnosi svatko"(M. Škvorc). Upravo zato je istina o Jasenovcu bila prešućivana ili se ona iznosila jednostrano. K tome istina zahtijeva ozračje slobode, a i ona je bila uvjetovana. Doista, budući da istina i sloboda jedna drugu uvjetuju, jer je "bit istine sloboda" (Heidegger), ni nakon šezdeset godina još uvijek nemamo potpunu istinu o Jasenovcu i o drugim mjestima zločina.

Jasenovac se zbio "u vrijeme i u stoljeću kada su na pozornicu stupili određeni povijesni i ideološki procesi koji su pokrenuti u smjeru velike "provale" zla (Ivan Pavao II.). Najdrastičniji od njih bili su nacizam i komunizam. Iako na suprotnoj strani, u pitanju istine i slobode imali su iste stavove i postupke, kao što su to na svoj način izrazila dvojica njihovih predstavnika. Na Istoku je Andrej Višinski, Staljinov prokurator, - u vezi s onima koji su govorili istinu - naredio: "Zatvorite mu usta!", a zloglasni je Heinrich Himmler, kad su ga pitali za tolike zločine, odgovorio: "To ćemo raditi tako da ti ljudi budu zaboravljeni!" U ozračju: "zatvorite im usta" i "to ćemo raditi tako da ti ljudi budu zaboravljeni", s jedne strane, stvarala se "istina o Jasenovcu", a zločini s druge strane počinjeni nakon rata trebali su pasti u zaborav. O jasenovačkom logoru kroz desetljeća su mogli govoriti samo neki, a ono što je činila druga strana činila je tako da se to ne sazna ili da se što prije zaboravi. Nad Isusovom izjavom da je pravi Bog - koju je potkrijepio proročkim riječima Svetoga pisma - Židovi su se zgražali. Tada ih je podsjetio na izvanredna djela što ih je činio Očevo u ime: "Ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu". Tako, ako se Crkvi ne vjeruje da je bila na Božjoj crti poštivanja dostojanstva i temeljnih ljudskih prava, tada – kao što kaže Isus za sebe – valja vjerovati njezinim djelima. Nisu se vrednovali postupci, riječi i intervencije kardinala Stepinca, nisu se vrednovali herojski postupci tolikih drugih crkvenih osoba i redovničkih zajednica, kao npr. postupci sestara sv. Križa u Đakovu prema židovskim zatočenicama u sabirnom logoru u Đakovu, ni herojski postupak s. Amadeje Pavlović, koja je tek nedavno uvrštena "u red pravednika među narodima".

Pokorničko hodočašće u Jasenovac i čišćenje pamćenja neka pomogne da se dođe do istine u slobodi, jer se pamćenjem ili spomenom štiti istina i sloboda! Molimo danas da što prije dođe onaj trenutak kada će biti istražena cjelovita istina ne samo jasenovačkoga logora, nego i drugih mjesta zločina te će tako biti skinut teret ljage sa savjesti i sramota s povijesti našega i svakog drugog naroda.

Đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Marin Srakić
IKA

POVEZNICA

Hrvatski redovnički poglavari i poglavarice o Jasenovcu i komunističkim zločinima

{mxc}