Nakon reforme osnovnog i srednjoškolskog  obrazovanja u prvom nastavku, u ovom drugom nastavku teksta "Ima li Hrvatska budućnost?" ćemo govoriti o reformi studija, tj. o bolonjskom procesu. Ovaj proces se prikazuje kao čarobni štapić za postizanje svetog cilja, “društva znanja”, u ostvarenju kojeg će, sudeći prema ministru Draganu Primorcu,  od ključne važnosti biti odgovarajuće politički korektne fraze: “mreža mobilnosti”, “studij za svakoga”, itd.  

Podsjetimo, cijeli ovaj napis potaknut je katastrofalnim rezultatima testiranja znanja završenih studenata studija ekonomskog usmjerenja. Odmah treba naglasiti da se na tom testiranju uglavnom propitivalo osnovnoškolsko (!) i srednjoškolsko gradivo, što, međutim, ne amnestira niti fakultete. Smatramo da osobe koje posjeduju takvu opću (ne)kulturu, tj. neznanje, nisu uopće smjele doći u priliku studirati. Sada se studij upisuje na temelju srednjoškolskih ocjena (koje doživljavaju stalnu inflaciju, kao i osnovnoškolske, iako u nešto manjoj mjeri) i prijamnih ispita. Ti ispiti u pravilu ne sadrže testiranje opće kulture (s izuzetkom Filozofskog fakulteta, koji međutim miješa znanje i obaviještenost, pa za uspješno svladavanje njihovog testa “opće kulture” morate gledati televiziju, i to emisije tipa “Red carpet”, “Exkluziv” i slično, kako biste mogli saznati, primjerice, kojeg kućnog ljubimca ima pojedina “zvijezda”, i pravilno odgovoriti na odgovarajuće pitanje), već testiraju obaviještenost, ne testiraju načitanost, nego “pročitanost”. Ministarstvo rješenje vidi u državnoj maturi na temelju koje bi se učenici upisivali na fakultete. Podržavamo zamisao o državnoj maturi, koja je dobro rješenje ako se provede na pravilan način. Postoji međutim bojazan da će učenici u srednjim školama učiti samo ono gradivo koje će ulaziti u državnu maturu, što će rezultirati još poraznijim općim znanjem učenika. Osim toga, kako Ministarstvo “izlazi u susret” učenicima pojednostavljujući im gradivo koje bi trebali savladati, bojimo se da će pojednostaviti i državnu maturu, koja bi u tom slučaju izgubila svaki smisao. Odnosno, bojimo se da će upravo tako i biti zbog Primorčevog stava “svi na fakultete”.

Samo studiranje pojednostavljuje se i olakšava pak uvođenjem bolonjskog procesa. Više nema ocjena na fakultetima u tom sustavu, postoje bodovi koji se skupljaju na kolokvijima koji zamjenjuju ispite, i koji obuhvaćaju daleko manje gradiva. Želi se, naime, potaknuti i prisiliti studente na svakodnevni, a ne kampanjski rad. To je naravno sjajna stvar, ali se to tako ne radi. Naime, polaganje jednog kolegija kroz, primjerice, 6 ili 10 kolokvija znači da studenti niti u jednom trenutku ne moraju imati u glavi sliku cijelog kolegija, što je, smatramo, od ogromnog značenja na mnogim studijima. Osim toga, dio gradiva se može “nabiflati” napamet, a za savladavanje cijelog kolegija ključno je razumijevanje, razlučivanje bitnog od nebitnog, što su ključne stvari za formiranje fakultetski obrazovanog čovjeka.

Posebice je to važno danas, u svijetu u kojem smo svi jednostavno zasuti mnoštvom svakojakih informacija – ako se ne nauči razlučivati bitno od nebitnog, onda sve postaje važno (ili nevažno, kako hoćete), pa je jednako vrijedno znati kojeg pjevača je prevarila koja manekenka kao i, primjerice, u kojem gradu se nalazi Stradun, ili tvrđava Nehaj, itd. Osim toga, u samoj shemi reforme školstva je veliko proturječje. Naime, učenici se tijekom obveznog školovanja, osnovnog i srednjoškolskog, nauče učiti kampanjski, budući da se u osnovnim školama mora najaviti svako pismeno ispitivanje znanja, da ih smije biti dva u jednom tjednu, itd. Sada fakulteti (s pravom) nastoje ispravljati ono kako reformirane škole pripremaju djecu za nastavak školovanja! Samo što obje «reforme» dolaze s istog mjesta. Rekli bismo, ne zna ljevica što radi desnica. Zapravo bi, da se ne misli kako mislimo na političku ljevicu i desnicu (i to se izjednačilo!) bolje pristajala ona naša inačica te poslovice o ludom i zbunjenom.

Bolonjski proces uvodi i vrjednovanje rada profesora. Opet je zamisao hvalevrijedna, ali pohvale tu prestaju. Naime, kriterij uspješnosti profesora je prolaznost učenika. Dakle, puštajte studente bez obzira na njihovo (ne)znanje, i bit ćete dobar profesor. Što će u tom slučaju biti s onim mnogim časnim fakultetskim profesorima koji radi očuvanja vlastitog integriteta i integriteta fakulteta i sveučilišta, ne će puštati studente koji, recimo, ne znaju osnovnoškolsku matematiku? Bit će proglašeni lošim predavačima, jer, da parafraziramo Staljina, “nema loših studenata, već samo loših profesora”.

Pravi je problem u tome što malo onih koji upišu fakultete diplomiraju, pogotovo je malo onih koji to učine u razumnom roku. Zašto je tako? Glavni je razlog u tome što im je fakultetsko gradivo preteško. A preteško im je zbog razine znanja stečenog u srednjoj školi i zbog toga što ne nauče kako pravilno učiti. Da je tome tako možemo se uvjeriti u mnoštvu oglasa kojima se traže i nude instrukcije za fakultet. Nezamislivo nam je da netko, tko studira zato što to želi, treba poduku. Ne samo nezamislivo, već i porazno!

Da zaključimo, da je bolonjski proces tako sjajno rješenje za sveučilišta zasigurno bi ga najbolja europska sveučilišta prigrlila. To se, međutim, ne događa, zapravo događa se obrnuto, najbolja britanska sveučilišta, primjerice, produljuju dodiplomski studij s tri na četiri godine!

Na kraju da spomenemo još jedan čimbenik koji je izuzetno važan za kvalitetno obrazovanje, a koji nije u domeni samo odgovarajućeg ministarstva. Radi se o motiviranosti učenika i studenata za učenje, za stjecanje znanja. U sadašnjoj situaciji na taj čimbenik pozitivno utječu tek roditelji, i to, naravno, ne svi. Sve ostalo, dakle društvo djeluje u posve suprotnom smjeru. Ministar Primorac tako samo sipa fraze o «društvu znanja», a djelovanje mu je takvo da bi bilo bolje da samo priča. Doprinos ostalih političara je jednak doprinosu ministra. Sjetimo se, primjerice, prepisanog magisterija Ante Đapića, laganja Ivice Mudrinića o svom magistriranju, javnog hvaljenja Radimira Čačića i Vesne Pusić prije izbora o ukorima koje su dobivali u srednjoj školi kako bi pridobili mlade glasače (da nisu imali zaleđe očeva, letjeli bi iz škole), da ne nabrajamo dalje. Da ne spominjemo korupciju u školama i na fakultetima. Mediji, naravno, i javni i privatni, «odgajaju» mladež na svoj način, isticanjem bogatih «zvijezda» (čak nije važno ni da li netko zna nešto otpjevati ili kako, da budemo krajnje banalni, igra rukomet, već koliko zarađuje), emitiranjem priglupih serija u kojima su svi mladi, lijepi, bogati, a da ne rade ništa, primitivizmom i vulgarnošću kojima se može zaraditi (Big Brother, itd.), prikazivanjem «svjetskih filmskih hitova», tj. američkih filmova koji su u ogromnoj većini danas samo slijed slika, dakle intelektualno potpuno nezahtjevnih programa.

Dodajmo još sveprisutnu korupciju u Hrvatskoj, pa možemo sa sigurnosti zaključiti da današnja hrvatska politička i društvena «krema», kako ona na vlasti, tako i ona u oporbi, tj. oni koji vode Hrvatsku u svim sferama života ne će ništa u obrazovanju promijeniti na bolje - jer to ne mogu, budući da je upitno da li to znaju, a sigurno je da to ne žele. Ima u Hrvatskoj visokoobrazovanih (ne samo formalno, već stvarno) izuzetno stručnih i sposobnih ljudi, i bit će ih. Možda ih ima i dovoljno za državu kao što je Hrvatska. No, problem je u tome što velika većina njih u društvu kao što je hrvatsko društvo 21. stoljeća ne će dobiti priliku pokazati svoje znanje i sposobnosti u vođenje države, budući da su svojim znanjem, sposobnostima i integritetom u prvom redu opasni onima na vlasti.