Radi potpune informacije, čitateljima donosimo reagiranje, odnosno demanti Ine koja je opovrgla računice objavljene i na našem Portalu o cijeni po kojoj se plin u hrvatskom dijelu Jadrana ustupa Italiji. Dakle, po tvrdnjama iz Ine, u ugovoru s ENI-jem utvrđeno je kako će mjerodavna cijena biti ona tržišna u aktualnom obračunskom razdoblju. Drugim riječima, raste li cijena plina, talijanski udio u hrvatskom plinu biti će u konačnici manji. U nastavku priopćenje Ine objavljeno u Novom listu prenosimo u cijelosti.(mmb)

Plin za ENI određuje se temeljem visine ulaganja

U tekstu se kroz razgovor s dr. Molakom tvrdi kako »Hrvatska izvozi naš plin iz Jadrana u Italiju«, te navodi da se navodni izvoz obavlja po cijeni od 0,063 – 0,08 USD po metru kubičnom. Obje informacije su netočne. Istraživanje, razrada i privođenje u proizvodnju otkrivenih komercijalnih ležišta plina na poljima u Sjevernom Jadranu regulirani su međunarodnim ugovorima o zajedničkom ulaganju, uobičajenim u naftnom biznisu, potpisanim između Ine i talijanskog partnera (tada Agip, danas ENI) 1996. i 1997. godine na razdoblje od 25 godina. Ugovorima je predviđeno da se sav Enijev kapital uložen u istraživanje, razradu i privođenje u proizvodnju otkrivenih komercijalnih ležišta plina talijanskom partneru vraća kroz proizvedenu robu, odnosno plin.

Dakle, svaki mjesec se temeljem visine ulaganja i ugovorne cijene određuje količina plina koja pripada ENI-ju. Pritom se vrijednost tog plina računa po tržišnoj cijeni u razdoblju obračuna, odnosno ako je tržišna cijena viša, Talijanima pripada manje plina i obratno. Ostatak plina odlazi u Hrvatsku. Procjena je da će na kraju projekta Ini pripasti preko 70 posto ukupno proizvedenog plina. Tržišna cijena proizvedenog plina se određuje prema formuli koja je sastavni dio ugovora i kao takva je poslovna tajna te se ne može iznositi u javnost. Međutim, s obzirom na to da se konstantno u medijima spominje partnerski odnos Ine i ENI-ja na projektu Sjeverni Jadran, te se iznose netočne informacije, reći ćemo vam da je 2006. godine, koju spominje dr. Molak, prosječna cijena uvoznog plina iz Rusije bila 0,259 USD po kubičnom metru, dok je istovremeno prosječna cijena po kojoj je plin isporučivan Talijanima iznosila 0,26 USD po kubičnom metru. Razvidno je, dakle, da INA ne prodaje plin Talijanima, kao i to da se talijanskom partneru obavlja povrat uloženog kapitala po tržišnim cijenama plina, sukladno spomenutoj formuli iz Ugovora.

Ta cijena je bitno drukčija od one koju navodi dr. Molak (0,063-0,08 USD). Potrebno je također još jednom naglasiti nekoliko drugih činjenica: INA u trenutku sklapanja ovih ugovora, odnosno u poslijeratno vrijeme, nije imala niti financijskih sredstava, a niti tehnologije za proizvodnju plina na ovom području, a rizik je bio prevelik da samostalno uđe u jedan tako značajan i zahtjevan projekt. Tadašnji Agip je na svome dijelu Jadrana već proizvodio plin i imao proizvodni i transportni sustav kojim se plin s hrvatskog dijela Jadrana mogao dopremiti u naš sustav. Talijanski je partner dakle imao znanje, iskustvo i tehnologiju potrebnu za realizaciju ovog projekta. Slijedeći uobičajenu praksu u naftnom biznisu, donesena je odluka o zajedničkom ulaganju. Pozivanjem na »energetske stručnjake« i navođenjem njihovih pogrešnih informacija, štetite ugledu naše kompanije, ali i rušite vjerodostojnost vašeg lista, reagira Žana Goić, direktorica Sektora korporativnih komunikacija Ine.

Novi list

{mxc}