Očito se radi o još jednom primjeru, naravno "transparentnog", privilegiranja, i što je posebno značajno, materijalnog ojačavanja određene skupine ljudi (u ovom slučaju glazbenih i audiovizualnih djelatnika), izabrane prema (ne)jasnim kriterijima. Dakle, štovani Hrvati, tko vam je kriv što najviše volite slušati i gledati ognjištarske uratke (vjerojatno će u skupinu zaobiđenih dospjeti i filmski autori kao što je primjerice Antun Vrdoljak), platit ćete to onima koje ne želite slušati ili čije uratke ne želite gledati. Zanimljiva je i uloga strukovnog sindikata glazbenika koji podržava takav "elitizam". 

Članak iz Večernjeg lista prenosimo u cijelosti, a kako namet u obliku ZAMP-a komentira dio tiska vezan uz računalnu industriju može se pročitati ovdje . 

D. J. L.

Hribar: Novac od MP3 playera i CD-a Rundeku i Pogoreliću, a ne Škori i Thompsonu

Aktualna tema oko uvođenja naknade na svaki uvezeni ili proizvedeni CD, DVD, memorijsku karticu, MP3 player, tvrdi disk i slično ovih dana dobiva novu dimenziju, a peticija protiv tog "harača" koja kruži e-mail sandučićima za neke je hrvatske kulturnjake velika prijevara i glas protiv njihove struke.

U svoj e-mail sandučić peticiju je primio i hrvatski redatelj i predsjednik Hrvatskog društva filmskih radnika Hrvoje Hribar koji je odmah ošto pismeno reagirao nazvavši cijelu akciju "Magarećom peticijom" jer se bori protiv prinosa na nosače slike i zvuka koja je, prema njegovo mišljenju, prvi kulturni namet što su ga kod nas umjetnici uspjeli nametnuti profitu. On peticiju smatra prijevarom trgovaca koji žele što više zaraditi ne mareći za kulturne vrijednosti.

Cijela poanta leži u prijedlogu da novac od nameta ne dobivaju izvođači koji se najviše piratiziraju (Škoro, Thompson, Oliver, Mladen Grdović...) nego svekolika zajednica glazbenih i audiovizualnih stvaralaca poput Babaje, Berkovića, Bjelinskoh i Matišia, Rundeka, Pogorelića, Francija Blaškovića i Lidije Bajuk. Drugim riječima, novac od naknade na prazne nosače zvuka ne bi dobili oni koji su najviše pogođeni piratstvom, jer su i inače najprodavaniji, nego bi naknada išla u džepove manje tiražnih izvođača. Njegov je tekst podržan od strane sindikata glazbenika, što je, blago rečeno, pomalo čudno budući da je riječ o strukovnoj organizaciji koja bi trebala štititi upravo interese glazbenika.

Hribar navodi da su najnoviji namet izborili upravo hrvatski kulturnjaci kroz tijela civilnog društva, boreći se protiv domaćeg promaeričkog lobija. Radi se navodno o mjeri koja je još 60-ih uvedena kao standard u sve europske države, a u nas je izborena zahvaljujući podršci EU.

Iako bi se za sve što Hribar navodi zapravo trebalo brinuti Ministarstvo kulture, a ne HGU i ZAMP, on iznosi podatke da se svi važniji europski redatelji i glumci poput Almodovara, Formana, Wendersa, Liv Ulmann zalažu za očuvanje nameta kakav je nedavno uveden i u Hrvatskoj. Hribar je mišljenja da namet remeti globalni interes, prema kojem ne postoji razlika između kulture i druge robe, između kulturne i druge industrije. On remeti globalno shvaćanje da mali narodi ne trebaju proizvoditi glazbu i film, na isti način, na koji ne proizvode tenisice ili avione, već ih uvoze.

"U zemlji u kojoj su na vlasti trgovci kulturnim područjem vladaju sapunice i turbo folk, ostalo se uvozi. Pokušajte se sjetiti hrvatske glazbene i filmsko/televizijske scene sedamdesetih i osamdesetih i usporedite je s oskudnom današnjicom. Namet na nosače slike i zvuka, prva je stvarna antikolonijalna odredba donesena u Hrvatskoj", zaključuje Hribar u svom pismu kojim brani ZAMP-ov namet na prodaju CD-, DVD-a, memorijskih kartica i svega na što se može pohraniti glazba.

I dok su neki kulturnjaci zadovoljni najnovijim odredbama jer u njima vide svoju korist, veći dio javnosti prinose smatra besmislenima te naglašava da bi uskoro naknada na prazni CD mogla iznositi čak 1.44 kune što je svakako zamjetno poskupljenje najpopularnijeg medija za pohranu podataka, bila to glazba, film, slike ili - tekst dokumenti.

(A.Be.)
Večernji list

{mxc}