Objavljujemo pismo voditeljice Odbora za ravnopravnost spolova Nade Balen u kojem se reagira na novinske napise u svezi zahtjeva Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava da Vladin Ured za ravnopravnost spolova zabrani daljnje prikazivanje „Kino Lika!“ režisera Dalibora Matanića. Film nismo i nemamo planova gledati, a iz komentara čitatelja koji su nam poslani u prilogu s nekih portala jasno je kako ima puno onih koji umjetničke domete filma ne doživljavaju ni približno kao njegov režiser i novinari koji ga promiču u medijima. Vjerojatno u nemogućnosti da svoje argumente izloži tamo gdje je prozvana, Nada Balen nam se obratila izravno s molbom da "Hrvatsko kulturno vijeće na svom portalu, koji se čita u zemlji, a, srećom, i među našim ljudima širom svijeta, objavi sljedeće ispravke Matanićevih neistina/laži vezano uz naš ovaj naš zahtjev za zabranom daljnjeg prikazivanja ovoga njegovog sramotnog filma".(mm)

Pismo voditeljice Odbora za ravnopravnost spolova Nade Balen

Budući da je režiser filma „Kino Lika!“ Dalibor Matanić u članku g. Denisa Derka „Zabranite prikazivanje filma „Kino Lika“, objavljenom u „Večernjem listu“ od 29.9.2008.; u članku g. Janka Heidla „Dalibor Matanić: 'Oš me jebat?' znači 'volim te'“, objavljenom u „Večernjem listu“ od 4.10.2008., kao i u niz drugih hrvatskih medija bezočno dezinformirao svekoliku hrvatsku javnost vezano uz zahtjev Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava da Vladin Ured za ravnopravnost spolova zabrani daljnje prikazivanje ovoga, držimo, za hrvatsku kinematografiju, kulturu, narod i državu sramotnog i iznimno štetnog filma (u kojem je Matanić prikazao, prema vlastitim riječima, „višeminutni 'uspješni' seksualni odnos svinja sa ženama“, a cijelu Liku i sve Ličane, kao krajnje primitivce), molim Vas da Hrvatsko kulturno vijeće na svom portalu, koji se čita u zemlji, a, srećom, i među našim ljudima širom svijeta, objavi sljedeće ispravke Matanićevih neistina/laži vezano uz naš ovaj naš zahtjev za zabranom daljnjeg prikazivanja ovoga njegovog sramotnog filma:

1. Glede u ovim i drugim člancima i izjavama iskazane „nevjerice“ režisera filma „Kino Lika“ Dalibora Matanića kako je „ovo zemlja u kojoj se još uvijek pokušava zabranjivati umjetnost, a on je mislio da su takva vremena prošlost“, očigledno ga moram upozoriti/podučiti kako se već čuveni prizor u kojem se, kako je to opisao Vaš novinar g. Heidl, „jedna od glavnih glumica obnažena valja u blatu svinjca i poziva nerasta da s njom spolno opći“, tj. u kojem se odvija, kako je to definirao sam Matanić, „višeminutni 'uspješni' seks svinja sa ženama“ NE MOŽE podvesti ni pod kakvu, pa ni pod filmsku umjetnost – budući da je naprosto riječ o (u nas, a možda i šire/uopće, dosad nezabilježenoj) ekraniziranoj diskriminaciji žena (svedenih doslovce na životinje); o očiglednom ignoriranju/gaženju elementarne etike i estetike; o vrijeđanju javnog morala i, uopće, o nepodnošljivoj vulgarnosti kojom - bio Matanić toga svjestan toga ili ne – on i ovaj njegov film vrijeđaju i ponižavaju (diskriminiraju) žene i ujedno, s obzirom na „mjesto radnje“, ne samo Lici i Ličanima, već i ugledu cjelokupne Republike Hrvatske, hrvatskog naroda u cjelini i, uopće, svih (pristojnih, dakle većine) građana Republike Hrvatske gdje god je - ne samo prikazan, već i („samo“) reklamiran, nanose neizmjernu štetu! Ako, naime, Matanić drži kako su i reklamni plakati za ovaj film, na kojima (u cijelosti) doslovce piše „Oš me j...?“, „umjetničko djelo“, onda je on, očigledno, (u dubokoj zabludi) „pobrkao lončiće“ u kojima se „nalaze“ filmska umjetnost i najprimitivnije prostačenje ili, da budem još jasnija, umjetnost i njeno najstrašnije vulgariziranje, a time i njena – negacija! Kao voditeljica sam Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, ja, dakle, zatražila od mjerodavnih institucija zabranu daljnjeg prikazivanja ovog filma - ne zato da bih „umjetnost zabranila“, već, upravo suprotno, da bih je zaštitila (!) od Matanićeve najprimitivnije vulgarizacije i, u konačnici, - negacije. Ako Matanić drži, a vidimo da drži, kako je prostački plakat za ovaj njegov prostački film, „u svakom slučaju obavio svoju funkciju jer je primjećen,“ onda bi se, prema tako (matanićevski) pojednostvaljenim marketinškim i umjetničkim kriterijima, još uspješnijim od ovog plakata i od svih Matanićevih (i ne samo Matanićevih) filmova zajedno morao proglasiti (i) zamišljeni reklamni plakat za najprepričavaniji privatni video-uradak jedne naše popularne pjevačice („lakih nota“) i sam taj njen uradak, koji, navodno, nije ni bio namijenjen javnom prikazivanju, što će reći da je i osmišljavan i režiran bez ikakvih marketinških, a možda i bez ikakvih umjetničkih ambicija.

2. Glede Matanićeva „(samo)zaštitiničkog“ (u)stajanja u obranu gospođe Arete Ćurković od moje (sporedne!) napomene kako ona nije školovana glumica, podsjećam ga da sam ja u obrazloženju svojeg zahtjeva za zabranom daljnjeg prikazivanja ovog filma izrijekom obrazložila kako bih „višeminutni 'uspješni' seksualni odnos svinja sa ženama“ (Matanić) smatrala skandaloznim i da je Matanić za tu scenu angažirao svoju majku, sestru, suprugu ili kćer, a kamoli ovako kada je tu ulogu dodijelio osobi prema kojoj je emotivno ravnodušan. Pri tome sam SVU krivnju za snimanje, odnosno za sve štetne učinke od reklamiranja i prikazivanja ovoga filma pripisala isključivo Mataniću kao njegovu „idejnom autoru“, dok sam sve ostale sudionike u stvaranju ovoga filma držala i držim tek pukim profesionalcima koji nekako moraju zarađivati svoj kruh, a koje bi – da su (s gnušanem) odbili sudjelovati u stvaranju ovoga Matanićevog /ne/djela – zamijenio netko drugi – (ne)djelo bi, dakle, nastalo i bez njihova sudjelovanja. U tom sam pogledu od svake krivnje potpuno „abolirala“ i gospođu Aretu Ćurković, koju je, uvjerena sam, život (svojim najprozaičnijim sredstvima) naprosto prisilio prihvatiti ovu ulogu. Spomenula sam da ona nije školovana glumica isključivo vezano uz svoju pretpostavku, odnosno nadu da nijedna školovana glumica ovakvu ulogu - ne bi ili i nije prihvatila. Matanić se, naravno, nemajući za što drugo, „kao pijan plota“ uhvatio za to moje (ponavljam, sporedno) spominjanje imena gospođe Ćurković i njene (ne)školovanosti, te je „brže-bolje“ (u)stao u njenu obranu“ – kao da bi gospođu Ćurković trebalo braniti od Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava i od mene osobno, a ne od njega koji ju je ovako javno ponizio – bez obzira je li ona ovu ulogu u njegovu filmu prihvatila dragovoljno ili pod pritiskom životnih neprilika. Trebam li ovdje (općenito) podsjetiti kako društva za zaštitu ljudskih prava – vrlo rijetko, ali ipak - ponekad moraju (!) stati i u zaštitu ljudskih prava pojedinih osoba i članova njihovih obitelji - od njih samih, što, vjerujem, da u ovome slučaju, barem kada je riječ o gospođi Ćurković, nije bila riječ. Gospođu Ćurković, dakle, ja nikada i nigdje nisam omalovažila ni kao osobu ni kao glumicu! Ni svojom napomenom da ona nije školovana glumica ja nisam omalovažila njenu glumačku vještinu jer mi je poznato da iznimno nadarenim umjetnicima formalno školovanje uistinu nije potrebno, a ja nikada i nigdje nisam ustvrdila kako gospođu Ćurković takvom - ne držim! Da je, uostalom, i gospođa Ćurković odbila odglumiti ovu ulogu, ne sumnjam da bi uporni Matanić glumicu za ovaj svoj film ipak pronašao – ako nigdje drugdje, među najvećim nesretnicama pred nekom od hrvatskih pučkih kuhinja.

3. Glede Matanićeve, u prvom članku, izrečene samohvale kako „iza njih“ (?!) „stoje i selektori svjetskih festivala (...), i to od Sarajeva do Montpellierea“, slobodna sam (mu), uz molbu da mi ne zamjeri, iskreno reći kako se, još od „uvida“ u njegov prvi film („Blagajnica hoće ići na more“), kod svakog susreta s njegovim imenom, likom i djelom, htjela-ne htjela, prisjetim jednog intervjua našega uglednog i od aktivnih, držim, ponajboljeg režisera gospodina Vinka Brešana, u kojem je on, deprimiran nevjerojatnom nekvalitetom pojedinih – štoviše, od države sufinanciranih - hrvatskih igranih filmova zgranuo nad činjenicom da oni i takvi (ili, dodala bih, upravo takvi, tko zna na koje sve načine i uz čiju sve pomoć) dobivaju pozivnice za „nastupe“ na filmskim festivalima širom svijeta, izazivajući ondje doslovce nevjericu da takvo što uopće može postojati i time, dakle tom svojom, sramotnom nekvalitetom, nanose ugledu naše kinematografije, a, neformalno je predstavljajući, i države, neizmjernu svakovrsnu štetu: od kulturne i (vanjsko)političke do gospodarske!

4. I na kraju, glede Matanićeva „oduševljenja reakcijama gledatelja na ovaj njegov film“, mogu se pročitati reakcije „nekih drugih“ gledatelja tog istog flma, objavljenih primjerice na portalima Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije i Hrvatske altrenative. Sve one druge koji – ne poričem da ima i takvih – podupiru i Matanića kao režisera i kreatora hrvatskoga javnog mnijenja i ovaj njegov film, predlažem da Matanić prikupi i pošaje svojoj majci koja ga, kao što je ovih dana negdje naveo, kao režisera oduvijek najviše podupire, ali koja na promociju ovog filma, navodno, nije došla.

voditeljica Odbora za ravnopravnost spolova Nada Balen, v.r.
Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava
U Zagrebu, 6. listopada 2008.

{mxc}