Kakvo je trenutačno stanje svijesti i razmišljanja ljudi koji danas u Hrvatskoj obnašaju dužnosničke funkcije, pa makar i na najnižim lokalnim razinama, najbolje pokazuje najsvježiji primjer iz općineVratišinec . Naime, još 1997. godine Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih stradalnika zatražilo je odobrenje i pomoć Općine za podizanje spomenika žrtvama komunizma, kao i za poginule hrvatske branitelje u Domovinskome ratu, kojih je sa tamošnjeg područja bio nemali broj. Iako je suglasnost po tom pitanju dobivena još prije 11 godina, spomenik do današnjega dana ne samo da nije podignut, već je prije dva tjedna iz Općine pristigla i odbijenica za pružanje bilo kakve financijske pomoći za izgradnju. O odbijanju pružanja novčane pomoći ne treba previše lamentirati, jer svatko ima svoje kriterije po kojima će ili ne će pomoć dodijeliti. Valjda ratne i poratne žrtve komunizma i poginuli branitelji u Domovinskom ratu za odgovorne u općini Vratišinec nisu vrijedni pažnje, ili ih treba skrivati.

Ono što je u ovom cijelom slučaju presedan kakav do sada ni u Hrvatskoj nismo zabilježili jest odredba Zaključka Poglavarstva općine Vratišinec kojom se nalaže rušenje već sagrađenih temelja spomenika! Pri tome, treba još uzeti u obzir i činjenicu kako je u tu svrhu namijenjeno privatno zemljište, budući da Općina od svoga pozitivnog mišljenja za gradnju spomenika 1997. nije cijelo ovo vrijeme našla komadić zemlje koji bi poslužio u tu svrhu. Nije jasno na kojim se to odredbama i kojem to zakonu temelje najnovije odluke Općine Vratišinec za traženje rušenja već sagrađenih temelja spomenika. No, to je pravni aspekt cijelog slučaja - koji je ovdje ipak u drugom planu. Ono što zaista nije jasno je kako se netko uopće osudi s moralnog i etičkog stajališta tako nešto zatražiti. Tko si ti ljudi, i kome oni odgovaraju? Svojim sugrađanima, odnosno hrvatskom narodu sigurno ne.(mmb)

 Priopćenje Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

Poznato je kako je svršetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine vlast u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) preuzela komunistička partija Jugoslavije pod čijim upravljanjem su izvršena brojna masovna i pojedinačna ubojstva, a po uzoru na Sovjetsku komunističku partiju vlast se nastojala učvrstiti, progonima i terorom nad drugačije mislećim stanovništvom. Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine stekli su se uvjeti za ostvarivanje potpune hrvatske samostalnosti, a osamostaljenjem Hrvatske na civiliziran i ljudskom rodu primjeren način počinje se govoriti i o ratnim i poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata stradalim i ubijenima u progonima vlasti i u komunističkom razdoblju.

Kako bi se podsjetilo na vrijeme stradanja i dao dostojan spomen i na žrtve komunističkog razdoblja župe Vratišinec žitelji razmišljaju o podizanju spomen obilježja likvidiranima, a pozitivno mišljenje toj nakani dala je i Općina Vratišinec, (zaključak Poglavarstva općine sa sjednice održane 19. rujna 1997. godine – op F. T:). Kako se spomen obilježja ne podižu prečesto, a znajući za velike žrtve koje su u obrani domovine u Domovinskom ratu dali hrvatski branitelji nastoji se podići zajedničko spomen obilježje žrtvama komunističkog terora i hrvatskim braniteljima, svima koji su sudjelovali u obrani Domovine (dakako da su tu uključeni i branitelji s područja župe i općine Vratišinec, op. F. T:). Pošto je mjesto Vratišinec sjedište župe i općine spomen obilježje nastojalo se podići u središnjem mjestu i tražila se podesna lokacija za spomen obilježje koje se željelo postaviti na općinskom zemljištu.

Kako se deset godina nije mogla dobiti lokacija na općinskom zemljištu zalaganjem gospođe Barbare Turk, dobiveno je, zahvaljujući razumijevanju vlasnika Mije Matoša potrebno zemljište, nasuprot groblja, a za podizanje spomen obilježja vlasnik se trajno i dobrovoljno odrekao dijela zemljišta i bez ikakve naknade. Znajući da je u obrani Domovine u Domovinskom ratu sudjelovao i veći broj mještana općine i župe, u kojem su neki za slobodu Hrvatske dali i svoje živote, a u želji da se u realizaciju projekta uključi i Općina Vratišinec dopisom od 30. svibnja 2008. godine zamoljena je financijska pomoć. Ostali smo iznenađeni zaključkom Općinskog poglavarstva općine Vratišinec napisanim 7. kolovoza, u kojem nas se obavještava da se pomoć za izgradnju odbija, a u dopisu se traži da se postavljeni temelji za postav spomen obilježja sruše, (kao da se postavljaju za žrtve „Tunguzije“, op F. T.).

Kako je suglasnost za podizanje spomen obilježja dobivena još 1997. godine, a zemljište za trajno postavljanje spomen obilježja vlasnik je odobrio vlastitom voljom, poštujući Rezoluciju Vijeća Europe i Sabora Republike Hrvatske„ O osudi zločina počinjenih za totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990. godine, u kojoj se u točki sedam izričito kaže Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje, smatramo da je podizanje spomen obilježja postavljeno u skladu sa hrvatskim Zakonom i da su poštivane sve rezolucije i deklaracije o ljudskim pravima. Također smo u uvjerenju da će podignuto spomen obilježje biti na ponos vjernika župe i stanovnika Općine Vratišinec i ostati trajan spomen znak na doprinos i herojsku borbu hrvatskih branitelja i doprinos koji su mještani naselja, župe i općine Vratišinec ugradili u ostvarivanje hrvatske slobode i samostalnosti koju svi mi danas nadasve cijenimo i poštujemo.

U Varaždinu, 25. kolovoza 2008. godine

Za Društvo za obilježavanje grobišta
Franjo Talan, predsjednik Društva

Zaslužuju li žrtve komunističkog terora i Hrvatski branitelji spomen obilježje?

Predmet: Očitovanje na Zaključak Poglavarstva Općine Vratišinec (7. kolovoza 2008.) i odbijanje zamolbe Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava za financijsku pomoć izgradnji spomen obilježja žrtvama jugo-komunističkog terora i hrvatskim braniteljima župe Vratišinec

Poštovani!

U cilju obilježavanja grobišta i stratišta Drugog svjetskog rata i poraće te utvrđivanja identiteta stradalih na području sjeverne Hrvatske u rujnu 2000- te godine, 22. rujna, osnovano je Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a kasnije je osnovano Povjerenstvo Društva za Republiku Sloveniju (adresa je http://www, safaric-safaric. si) i podružnica Virovitica. Zalaganjem članova Društva u proteklom razdoblju podignuti su spomen križevi na grobištima u Štrigovi, Hrašćanu i Šenkovcu, u Dravskoj šumi u Varaždinu, najvećem grobištu ovog područja, te u Čukovcu, Kućanu Ludbreškome i Strmcu Podravskome. U suradnji s udrugom Hrvatski domobran ogranak Varaždinske Toplice održan je blagoslov spomen križa na grobištu u Leskovcu i izvršeno postavljanje spomenika civilnim žrtvama ratnog i poratnog razdoblju poginulim i poubijanim na području naselja V. Toplice.

Uz obljetnice stradanja polažu se vijenci, pale svijeće i održavaju komemoracije i sjećanja na žrtve i stradale, a članovi Društva, samostalno i u suradnji sa ostalim sličnim udrugama organiziraju, povodom godišnjica stradanja sjećanja na žrtve pojedinih grobišta u Hrvatskoj i inozemstvu , svud gdje su stradali i s područja sjeverozapadne Hrvatske i susjednih područja Bjelovar, Macelj, Jazovka, Bleiburg …. Maribor, Barbarin rov, Kočevski rog, Virje Otok, Varaždin, Hrašćan, Tužno … Lanjske godine u spomen na šezdesetu obljetnicu poratnih stradanja žitelja gornjeg Međimurja održana je u Štrigovi, 25. ožujka, komemoracija, a okupljenima su se obratili čelnici općine, predstavnici Društva, gost iz Slovenije i izaslanik Vlade Republike Hrvatske dok je misu zadušnicu predvodio biskup mons. Juraj Jezerinac. Na poziv Počasnog bleiburškog voda sudjelovali smo u Mariboru na predstavljanju rezultata Komisije za utvrđivanje grobišta u Sloveniji, a sudjelovali smo i u radu Četvrtog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa.

Smatramo da svaki čovjek ima pravo na život, a samim time i pravo na dostojan pokop i grob, bez obzira na njegovo političko, vjersko i nacionalno opredjeljenje, bez obzira na sustav vlasti koji na određenom području vlada. Zbog toga nam je svima dužnost poraditi na tome da uredimo grobišta i stratišta bez suda poubijanih nevinih žrtava ratnog i poratnog razdoblja kako bi se grobovi svih žrtava na dostojan i ljudski način obilježili. Dužnost nam je sačuvati i dostojnim spomen znakom podsjetiti i na one kojima su u prošlosti totalitarni sustavi pravo na grob uskratili i grobove im preorali. Ljubav prema Domovini i rodnom kraju nalaže nam da se tijela svih pokojnih i nestalih hrvatskih branitelja pronađu i s dužnim poštovanjem pokopaju. U rad Društva uključile su se brojne osobe koje s posebnim pijetetom vode brigu upravo o ovom vidu uskraćenih ljudskih prava i rade na očuvanju dostojanstvu ljudske osobe i žrtava. Povijest ljudskog roda puna je ratnih sukoba i razaranja koja nisu mimoišla ni prostore Hrvatske, pa ni Međimurja ni Zagorja, a stanovništvo ovog područja stoljećima je ginulo po raznim ratištima i bojištima prolijevajući krv za tuđe vladare i braneći interese moćnijih, danas susjednih država svijeta.

Smatra se da je najveća stradanja ljudska vrsta doživjela u dvadesetom stoljeću, a masovnošću, brutalnošću i bezobzirnošću prednjačili su vođe u totalitarnim sistemima. Na održanom trećem Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu, prof Zvonimir Šeparović, u uvodnom izlaganju je iznio podatak da je u dvadesetom stoljeću u svijetu od raznih sukoba i ratova kao i od terora totalitarnih sistema prošlog stoljeća poginulo i poubijano 180 milijuna ljudi, 100 milijuna od komunizma, 50 milijuna od fašizma (nacizma) i 30 milijuna od raznih diktatorskih režima. Prema dostupnoj literaturi, (prof. Dr. Gunnar Heinsohn) dvojica vođa najvećih diktatorskih sila, Sovjetskog Saveza, koji je nastao iz carske Rusije i Njemačke pod Hitlerom, zaslužna su za smrt preko 63 milijuna ljudi. Iz povijesnih knjiga i udžbenika učili smo da je Drugi svjetski rat započeo 1. rujna 1939. godine napadom Njemačke na Poljsku, a poljska vojska ubrzo je pod silinom napada bolje opremljene Hitlerove vojske i kapitulirala.

Ono što povijesne knjige rijetko spominju, a ni učitelji povijesti nisu godinama smatrali za potrebnim istaknuti jest činjenica da su istodobno s istoka u Poljsku ušle i jedinice Crvene armije, kojoj je na čelu stajao drug Staljin. „Složna“ braća bratski podijeliše susjednu zemlju koja ubrzo nestane sa zemljopisnih karata, a progoni stanovništva ubrzo nastupiše. I dok su nacisti za progone i likvidacije koristili rasne zakone, komuniste se na zakonsku regulativu i prihvaćene međunarodne konvencije i sporazume nisu previše ni osvrtali, a o poštivanju ljudskih prava rijetko je tko vodio brigu. Prvo su poubijali zarobljene časnike poljske vojske. U doba zajedničkog prijateljstva, Hitlera i Staljina, to se ni spominjalo nije, a kad su „prijatelji“ zaratili zločini su stalno pripisivani poraženoj strani. U to doba na sudbinu baltičkih država rijetko se tko osvrtao, kao i za napad Sovjetskog Saveza na susjednu Finsku koji je uslijedio već 30. studenoga 1939. godine.

Ako danas, sa malo veće povijesne distance, s protekom sedamdeset godine, promatramo napad na Poljsku u rujnu 1939. godine, a znajući za ugovor o nenapadanju, što su ga Njemačka i Sovjetski Savez, nacisti i komunisti, sklopili 23. kolovoza 1939. godine, osam dana prije napada na susjednu državu, ostaje nam za razmišljanje nisu li se dvije najveće totalitarne sile unaprijed dogovorile o slijedu događaja i raspodjeli zaposjednutog područja? Do razmimoilaženja dvojice „velikih“ došlo je relativno brzo, a idejni začetnici milijunskih likvidacija i klanja, kada su valjda upotpunili svoja saznanja o vladanju, kada su spoznali i uvidjeli da su dovoljno savladali tehnike terora i ubijanja, krenuli su sami, svaki za sebe. Tako se i savez raspao i prestao postojati 22. lipnja 1941. godine napadom Njemačke na do tada „prijateljski“ Sovjetski Savez. Vjerojatno ni Hitler, ni Staljin nisu mogli predvidjeti ni slutiti da će se taj datum, desetljećima još slaviti kao državni praznik u nekoj suverenoj državi svijeta. Zanimljivo zar ne?

Ratni sukob svjetskih razmjera završio je 1945. godine. Ratne rane dugo godina su liječene, a nad tijelima milijuna mrtvih svijet je nastojao izgraditi bolji i humaniji društveni poredak. Jedni su to nastojali učiniti razvojem demokracije, a drugi su bolji život temeljili na diktatu i poslušnosti partiji koja je desetljećima bila nositelj vlasti u brojnim državama svijeta. Koliko se u tim promjenama i nasilnom uvođenju komunističkog društvenog poretka, izgubilo ljudskih života danas je teško utvrditi. Prema zapisima objavljenima u djelu „Crna knjiga komunizma – zločin, teror represija“, objavljenoj u Parizu 1997. godine – izdavač Robert Laffont, govori se o 95 milijuna žrtava. U istoj knjizi navodi se da je za tri i pol godine u Kambodži na najužasniji način, od opće gladi i torture ubijena četvrtina populacije. Koliko je ljudi od ideološke zaslijepljenosti ubijeno nakon Drugog svjetskog rata, a koliko u samom ratu? Desetljećima smo živjeli u istini koja nam je „filtrirana“, servirana i podastirana. Mlađi za drugu nisu znali, a stariji su zbog straha za svoj život i sigurnost djece i vlastitih obitelji službenu verziju podnosili i lažima se odupirali nisu. Za masovna ubojstva i klanja, za planirane i izvedene likvidacije nije se javno smjelo znati ni o njima govoriti (Macelj, Tezno kod Maribora, Kočevski rog, Barbarin rov… Dravsku šumu Varaždin, Ksajpu, Štrigovu…), , a oni koji su za njih znali morali su ih prešutjeti, kao i za leševe koji su plivali rijekom Dravom u proljeće i ljeto 45. Jedni da bi se očuvali od većeg progona i same likvidacije, a drugi kako bi na temeljima tih strahota kreirali bolju budućnost i dalje na lažima koje su branjene silom oružja represivnog aparata, vojske, milicije i tajnih službi o čemu se odlučivalo na partijskim sastancima svih nivoa.

Običaj je da pobjednici pišu povijest, kod toga se često činjenice izvrću, a od nositelja vlasti pojedine ideologije i prešućuju, prekrajaju te nam se ponekad zločini kao uzor ponašanja za istinu serviraju. Kako bi se poslušnost obespravljenog puka osigurala stvoren je državni aparat koji terorom i različitim oblicima pritiska i nasilja na ljubav prema vođi i vlasti usađuje i potkrjepljuje. U doba komunizma slavili smo dane u kojima su nevini bili ubijani, a zločinci i organizatori klanja slavljeni kao pobjednici i nuđeni nam za uzor koji poštenje i zdrav razum prihvatiti nisu mogli. Oni koji su za istinu znali zašutjeli su, a oni koji je nisu poznavali slavili su je zajedno s pobjednicima zla prenoseći tako laž kao istinu na mlađe generacije. (Npr. Dan ustanka u BiH i Socijalističkoj Republici Hrvatskoj slavio se 27. srpnja). I Hrvatska, i Međimurje, i župa Vratišinec i područje današnje općine Vratišinec nije bilo izuzeto od djelovanja totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, a o teroru i maltretiranju vlastitog naroda od poratne vlasti u zajedničkoj državi govori i izvješće Aleksandra Rankovića, (jugoslavenski ministar unutarnjih poslova. op ft) na održanoj komunističkoj skupštini u Beogradu, gdje navodi: Kroz naše zatvore prošlo od 1945. do 1951. godine 3.777.776 (tri milijuna i sedamsto sedamdeset sedam tisuća sedamsto sedamdeset i šest ) osoba, a likvidirali smo 568 tisuća narodnih neprijatelja.” (http://www.blog.hr/)

Tijekom višestoljetne prošlosti Hrvati su živjeli u zajednici s drugim narodima, a nakon održanih prvih demokratskih izbora 1990. godine stekli su se uvjeti za ostvarivanje potpune hrvatske samostalnosti koja je potvrđena na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine kada se preko 94 posto žitelja opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu (HKK 2005 – Kako se rađala, branila i obranila neovisna Hrvatska dr. Zvonimir Bartolić - strana 34 ). Temeljem rezultata referenduma Sabor Republike Hrvatske donio je 25. lipnja 1991. Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojom se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država ostvaruje se vjekovni san hrvatskog čovjeka za slobodnom državom bez tuđinskog podjarmljivanja i poslušnosti tuđinskim centrima moći, u Beču, Budmipešti i Beogradu, te Rimu i Berlinu, i na kraju Moskvi i Beogradu. Ta Odluka nije se svidjela jugo-komunistima i predstavnicima većinskog naroda u bivšoj državi te je pod vodstvom bivše vojske (JNA), koja je izdvajanjem zapadnih republika ostala bez svoje države, „Jugoslavije“ krenuo napad na demokratski izabranu vlast Hrvatske, a oružanom pobunom, dijela srpskog stanovništva koje je poticano na pobunu i naoružavano od strane iste vojske započinje jedno od najvećih krvoprolića u Europi potkraj dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj poznatiji kao Domovinski rat. Za podsjetiti je da je tada već srpska JNA napala Sloveniju. Bili smo zgroženi nasrtajima pomahnitalih generala na susjednu državu, koja je iako mlada i nedovoljno opremljen uspjela zaustaviti napad i ulazak tenkova preko mosta kod Ormoža koji su onda preusmjereni prema Murskom Središću te su nastavili pohod prema Gornjoj Radgoni.

Zajedničkim snagama pobunjenih Srba, naoružanih uglavnom oružjem kupljenim iz hrvatskih fondova i skladišta nekad zajedničke vojske, i raznih dobrovoljačkih odreda i grupa regrutiranih i financiranih u Srbiji i Crnoj Gori te snagama JNA, tenkovima, topovima, avionima i svima vrstama naoružanja razaraju se hrvatski gradovi i sela, protjeruje se nesrpsko stanovništvo. Ostaci jugo-komunističkog poretka i srpski pobunjenici i dobrovoljci razaraju hrvatske gradove i sela. Ruše se crkve i povijesni spomenici, odnose dragocjenosti, pljačka se imovina hrvatskih poduzeća i prognanog stanovništva. Bombardiraju se hrvatski gradovi, Zagreb, Karlovac, Bjelovar…., a neviđena razaranja pretrpjeli su područja i gradovi koje su rušitelji hrvatske samostalnosti ucrtali u karte novog viđenja svijeta, u karte velike Srbije. Razaraju se Split i Dubrovnik, a rušilački stampedo nije poštedio ni Pakrac, Lipik, Vinkovce, Osijek i Vukovar na kojeg se svom silinom obrušio. U obrani Domovine sudjeluju žitelji iz svih dijelova Hrvatske, iz Istre, Zagorja i Međimurja…, a u obranu Domovine i demokracije uključuju se sva hrvatska područja i iseljenici koji su desetljećima sanjali hrvatsku samostalnost i neovisnost. Kao područje koje nije bilo direktno ugroženo od srpske agresije žitelji Međimurja prihvatili su preko 5 tisuća prognanika i izbjeglica i na druge načine pomagali ratom postradalo stanovništvo, a s područja med Murom i Dravom, u obrani Domovine stradao je i nestao 71 branitelj (HKK- 2002 – Damir Marcijuš – Međimurje u ratu za slobodnu Hrvatsku i HKK – 2003 - Marijan Baloban – Doprinos Međimurske županije u Domovinskom ratu i ostale knjige i publikacije)...

Već duže vrijeme mnogi pojedinci s područja župe Vratišinec nastoje u spomen na stradale i likvidirane od strane komunističkog poretka koji je 45 godina vladao ovim prostorima podići spomen obilježje. Kako je sjedište župe ujedno i sjedište općine Vratišinec za lokaciju se kao najprimjerenije smatralo središnje naselje. O lokaciji postavljanja spomen obilježja žrtvama više puta se razgovaralo i s čelnicima općine Vratišinec, a o temi podizanja spomen obilježja žrtvama komunističkog terora, pred više od deset godina, raspravljalo je Poglavarstvo općine Vratišinec, koje je donijelo slijedeći zaključak: Općina Vratišinec ne protivi se Vašoj inicijativi postavljanja spomen obilježja žrtvama poslijeratnog komunističkog terora sa područja Župe Vratišinec, ali ne može na sebe preuzeti obvezu osnivanja inicijativnog odbora na nivou Općine Vratišinec, budući da Župi Uzvišenja Svetog križa pripadaju naselja koja teritorijalno pripadaju Gradovima Čakovec i Murso Središće te se stoga dovodi u pitanje kompetentnost općine odnosno gradova. Obzirom da je Općina Vratišinec u specifičnoj situaciji zbog sukcesije sa Gradovima Čakovec i Mursko Središće ,morali smo iz proračuna izbaciti veći broj planiranih izdataka, pa tako sve neplanirane izdatke ma kako mali bili nismo u mogućnosti preuzeti.

Preporučujemo Vam da se za realizaciju ove Vaše inicijative obratite nekim političkim strankama u Županiji, te donatorima i drugim vidovima pokroviteljstva. Kako smatramo da je briga o žrtvama stradalim od posljedica vlasti totalitarnih ideologija civilizacijski čin i kao takav od univerzalne vrijednosti za ljudski rod prijedlog smo kao Društvo prihvatili i uvrstili u plan naših aktivnosti. O potrebi dostojanstvenog odnosa prema žrtvama komunističkih zločina govori i kasnije donesena rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o Potrebnoj međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, donesenoj na sjednici 25. siječnja 2006. godine, a u petak 3. lipnja 2006 godine Hrvatski sabor donio je deklaraciji o osudi zločina počinjenih za totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990. godine. U kojoj se između ostalog, u točki 7. ističe - Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje, a u točci 11 se ističe: „Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj Europi i svijetu“.

Kako se proteklih godina podesna lokacija na općinskom posjedu nije mogla pronaći, a uvažavajući gore spomenuti Zaključak općine Vratišinec i donesene Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i rezolucije Sabora Republike Hrvatske, zalaganjem gospođe Barbare Turk, dobiveno je zahvaljujući razumijevanju vlasnika Mije Matoša, koji je za podizanje spomen obilježja žrtvama komunističkog terora II svjetskog rata i poraća te braniteljima Domovinskog rata, ustupio zemljište za podizanje trajnog spomen obilježja. (dokument je kod javnog bilježnika ovjeren 30. svibnja 2007. godine op). Kako su žrtve jugo-komunističkog terora s područja župe Vratišinec, djelomično i žrtve općine Vratišinec, a znajući da su u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu sudjelovali i stanovnici župe i općine od kojih su neki i život položili na oltar Domovine zamolili smo Poglavarstvo općine Vratišinec i za financijsku pomoć i potporu. Dopis zamolbu za pomoć zaprimljen je od strane općine Vratišinec 9. lipnja 2008. godine, a na pošti u Varaždinu, dana 13. kolovoza 2008. godine preuzimamo preporučenu pošiljku poslanu od strane općine Vratišinec u kojoj stoji: „Poštovani, Poglavarstvo Općine Vratišinec razmotrilo je Vašu zamolbu za financijsku pomoć ur. br. 290 za izgradnju spomen obilježja žrtvama jugokomunističkog terora i hrvatskim braniteljima s područja župe Vratišinec. Poglavarstvo Općine Vratišinec donijelo je zaključak o negativnom rješenju Vaše zamolbe, te utvrdilo da je Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava započelo gradnju spomen obilježja bez suglasnosti Općine Vratišinec te je stoga dužno srušiti započete temelje u roku od 15 dana od primitka ove obavijesti.

Malo nas je iznenadio odgovor i zaključak Poglavarstva općine Vratišinec, koje po našem uvjerenju bez samostalne Hrvatske države ne bi ni postojalo, za koju su se borili i branitelji s područja župe Vratišinec, a prihvatom prognanika i pomoći stradalom stanovništvu s tada okupiranog području Hrvatske doprinos su dali i župljani župe. Kako je suglasnost za podizanje spomen obilježja dobivena već ranije, 1997. godine, a zemljište za trajno postavljanje spomen obilježja vlasnik je odobrio vlastitom voljom, poštujući Rezoluciju Vijeća Europe, Sabora Republike Hrvatske i Zaključak Poglavarstva općine Vratišinec smatramo da je podizanje spomen obilježja postavljeno u skladu sa hrvatskim Zakonom i da su poštivane sve rezolucije i deklaracije o ljudskim pravima. Vjerujemo da će spomen obilježje hrvatskim braniteljima biti na ponos stanovnika Općine Vratišinec i vjernika župe i ostati kao trajan spomen znak na doprinos i herojsku borbu hrvatskih branitelja i doprinos svih mještana župe Vratišinec koji su pomoć dali za ostvarivanje hrvatske slobode i hrvatske samostalnosti koju svi mi danas nadasve cijenimo i poštujemo. Članovima Vijeća i Poglavarstva općine Vratišinec zahvaljujemo na razumijevanju i brizi za žrtve jugo-komunističkog terora i očuvanje uspomene na hrvatske branitelje Domovinskog rata!

U Varaždinu, 25. kolovoza 2008. godine (na dan sveopćeg napada JNA, četnika i ostalih paravojnih postrojbi na Vukovar kojeg je branilo oko 1.800 ljudi, Vukovaraca i hrvatskih branitelja i iz Međimurja…, i iz ostalih dijelova Hrvatske i dijaspore)

Za Društvo za obilježavanje grobišta
Franjo Talan, predsjednik Društva

{mxc}