Dr. Franjo Tuđman: "Zauzimam se za utvrđivanje povijesne istine!"

Pismo hrvatskoga povjesničara i državotvorca dr. Franje Tuđmana upućeno komunističkim vlastodršcima u Zagrebu 30. srpnja 1981., objelodanjeno u Hrvatskoj reviji u Barceloni 1982. u godini kada je Vrhovni sud SR Hrvatske potvrdio kaznu na tri godine robije dr. Tuđmanu zbog njegove borbe za istinu. Pismo je adresirano na Dr. Dušana Dragosavca, člana Predsjedništva CK SKJ i Marinka Gruića, člana Predsjedništva RK SSRNH i CK SKH.

U svom govoru na Plitvicama (5. ov. mj.) u prigodi središnje proslave Dana borca u SR Hrvatskoj, Vi ste druže Dragosavac, govoreći o potrebi neprestane borbe „protiv nacionalizma koji se izražava kroz mržnju, brutalnost i fanatizam u odnosu na druge narode, protiv razvijanja crne mitološke svijesti“ a koja „i u suvremenom svijetu ima uvjeta da se reproducira“ – doslovce izrekli: „I kad danas netko u našoj zemlji prebrojava žrtve drugog svjetskog rata s ciljem da umanji zlodjela okupatora, onda je to u suštini aktivnost na razvijanju kontrarevolucije“ (Vjesnik, Borba i dr. listovi od 6. VII. 1981.).

Budući se ta izjava odnosi na mene, jer sam ja zbog tobože takvog čina izvrgnut čak i sudskom gonjenju prisiljen sam odgovoriti Vam, kako radi današnje javnosti u kojoj se istina, unatoč svemu, ne može posve onemogućiti, tako i radi povijesne javnosti, prosudbi koje ne može izbjeći nitko, pa ni Vi kao ni ja, jer ona će osjećati posljedice javnog djelovanja svakog od nas. Druže Dragosavac, ja sam potpuno suglasan s Vama o potrebi neprekidne borbe protiv mračnjačkog nacionalizma, ili točnije – protiv svakog šovinizma, a isto tako i s time da se „aktivnost“ onih što „prebrojavaju žrtve“ da bi „umanjili zlodjela okupatora“ – a radi jasnoće dodao bih: i njihovih (u ovom slučaju) ustaških pomagača – može u biti svrstati u „razvijanje kontrarevolucije“. Jer, to zaista može značiti da su takvi:

a) protiv ravnopravnosti naroda SFRJ, i to zato što je to glavni preduvjet opstanka ove zajednice;
b) protiv socijalističkog, samoupravnog poretka, jer on svojim ustavom proklamira slobodu čovjeka i naroda od svakog tlačenja, i ekonomskog i nacionalnog, i
c) protiv nesvrstane SFRJ, i to baš zato što se ona u međunarodnim odnosima načelno izjašnjava za slobodu i prava malih naroda i za demokratske odnose među narodima i državama, bez obzira na njihovu veličinu i na sve (društvene i ideološko-političke) razlike u blokovski podijeljenom svijetu, - pa onda logično i protiv temeljnih stečevina revolucije, proklamiranih u ustavnom poretku u SFRJ i SRH!

Izjavljujući, eto, iz navedenih razloga – i potpisujući to s punom osobnom odgovornošću – da se takvi slučajevi mogu opravdano svrstati u tabor kontrarevolucije, čak i onakav kako ga Vi shvaćate i olako oblikujete – upućujem, druže Dragosavac, Vama i svima onima u ime kojih govorite, slijedeća pitanja na koja ste dužni odgovor i meni i javnosti, i ovoj današnjoj i onoj sutrašnjoj, i domaćoj i svjetskoj:
 
1. Ako oni što prebrojavaju žrtve da bi ih umanjili, spadaju među nacionalističko-šovinističke mračnjake, fašistoidne elemente i u kontrarevoluciju, - kamo spadaju oni što te zločine u Hrvatskoj prikazuju u tako monstruoznoj hiperbolici da bi ih uvećali do srazmjera većih i od onih „najvećih“ u drugom svjetskom ratu, u nacističkoj Njemačkoj?!
 
2. Zašto se moje zauzimanje za utvrđivanje povijesne istine – kako rekoh – o golemim i užasnim zločinima ustaša kvalificira kao namjera „umanjivanja zlodjela okupatora“ i „aktivnost na razvijanju kontrarevolucije“, pa me se zbog toga i sudski goni, - a zašto politički i pedagoški (da ne spominjem – znanstveno) ispravno i svrsishodno podržavati zastrašujući mit kojim se ionako goleme žrtve u Jasenovcu više no udesetorostručuju (a mogao sam reći i: upetnaestorostručuju!)?!
 
3. Kako se i zašto dopustilo da zastupnici takvih „povijesnih“ prikaza uspiju svijetu predstaviti tako izobličenu povijesnu sliku, da je ne samo dio domaće i međunarodne javnosti, nego i jedan od najvećih (filozofskih) umova svoga vremena (Ernest Bloch) stekao predodžbu o hrvatskom narodu kao o fašističkom i kontrarevolucionarnom, a neki srpski intelektualci o Jasenovcu kao drugom po veličini srpskom gradu, - a zašto se mene proskribira i sudi zato što sam se suprotstavio – i kao sudionik revolucije i kao povjesničar s argumentima u ruci – takvoj neznanstvenoj a politički štetnoj i povijesno pogubnoj raboti?!
 
4. Kome je i zašto potrebno da se oni što se zauzimaju za objektivnu prosudbu svih povijesnih (što će reći i suvremenih) zbivanja, da bi se izbjeglo bilo kakvo unižavanje jednog a favoriziranje drugog naroda – što jedino može biti čvrstim osloncem zajedništva – optužuju kao branitelji „fašističkog“ tj. ustaškog „genocida“ i kao branitelji „crne mitološke svijesti prošlosti“?! A zašto se, i u koju svrhu, Vi danas i u službenim nastupima stavljate na stranu onih što su – očevidnim raspirivanjem zastrašujućeg mita o ratnim zločinima – pokušavaju da čudovišnim uvećavanjem groznih zlodjela ustaške manjine prebace krivicu na cjelinu hrvatskog naroda i da tako održe u javnosti (i domaćoj i međunarodnoj) crnu legendu o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda?! I ne čini li se to zato, što tako orisani mit o monstruoznoj veličini ustaških zločina služi kao jedan od glavnih dokaznih oslonaca poznatih povijesnih teza: o odgovornosti Hrvatske za slom Jugoslavije 1941., o jednakosti fašističkog ustaštva i domobranstva i našeg hrvatskog pučanstva u NDH, da u hrvatskim krajevima nije bilo „ustanka“ i MOB (itd.)?!
 
5. Zašto je samo u slučaju Jasenovca, tj. na tlu Hrvatske, došlo do takvog – u suvremenoj povijesti gotovo nepoznatog – dvoznamenkastog umnogostručenja ratnih žrtava, - a ne u drugim zemljama Jugoslavije, gdje je u drugom svjetskom ratu također bio velikih logora i groznih gubilišta, ali su slična uveličavanja nepoznata, najviše dva do tri puta (prema podacima koji su mi - kao povjesničaru – do sada poznati)?!
 
6. Zašto se pitanje ratnih žrtava poteže kao jedna od glavnih optužbi protiv mene, što je poprimila dimenzije nakaznih kleveta, a zašto se odbija dokaz da svoje tvrdnje temeljim: (a) na službenim statističkim podacima – ispisanih rukom jednog drugog revolucionara i generala (u svojstvu mog pomoćnika za dokumentaciju, dok sam bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske – i (b) na znanstvenim procjenama o demografskim gubicima u ratu, koje su u skladu s rezultatima drugih znanstvenika! Zar to ne upućuje na zaključak, da „povijesni“ mit o umnogostručenim jasenovačkim žrtvama nije nastao stjecanjem slučajnih okolnosti, već da je imao i ima nekome služiti: i jučer, i danas, i sutra?!
 
7. Zašto je pitanje ratnih žrtava uzeto kao povod za moj sudski progon u „prvom velikom političkom procesu poslije Tita“ (kako je on zabilježen svijetu), a ne za njegova života?! Nije li odgovor u „povijesnoj pozadini“, u kojoj je Tito stavio potpis suglasnosti na moje prosudbe u sporu oko ocjena prilika i NOR u Hrvatskoj?8. Sve ovo svodi se na bitno pitanje: zašto bi afirmacija povijesne istine, čak i poslije četiri desetljeća, o stanju u Hrvatskoj u drugom svjetskom ratu, uključujući i pitanje veličine žrtava i veličine revolucije – bilo ništa drugo nego kontrarevolucija, a zašto bi održavanje iskonstruiranih mitova i povijesno neodrživih ocjena – bilo u interesu revolucije, samoupravnog socijalističkog poretka i zajedništva naroda SFRJ?!

U svezi s ovim pitanjima moram navesti i to, da Vi, druže Dragosavac, ne govorite javnosti pravu istinu. Naime, nisam to bio ja, koji je prvi „danas“ pokrenuo pitanje ratnih žrtava, nego Vi, dotično oni koji su pokrenuli protiv mene političku hajku i sudski postupak. Ja sam to pitanje pokrenuo prije punih šesnaest godina (1965.) u internim raspravama s najodgovornijim ljudima u CK SKH i u Glavnom odboru SUBNOR Hrvatske; pa sam zatim o njemu govorio prije šest (1975.) i prije tri godine (1978.), pobijajući u svijetu rasprostranjene crne legende o hrvatima, zasnovanim na tim mitskim žrtvama.

Poslije toga, tj. danas, ili ove (1981.) godine, „prebrojavao“ sam ratne žrtve tek na sudu, u odgovoru na optužbu, iznijevši cio historijat tog delikatnog pitanja. No, vi i neki drugi ipak, i poslije toga nastavljate kampanju protiv mene po receptu kineske ... „kulturne revolucije“: „Udari psa dok je u vodi“, tj. slomi čovjeka dok se ne može braniti, za Vas – čini se – kao da ne postoje i neka druga iskustva iz novijih kineskih ili recimo bližih poljskih pa i drugih događaja. No, postavljena i druga pitanja što su uzrok vaše hajke a moje nesuglasnosti s Vama, ostaju otvorena i netko će morati na njih odgovarati. ne bi li nam trebala biti dužnost da te odgovore barem ne otežavamo, ako ih već ne znamo dati ili olakšati?!

Prikazavši problem u iskrenutom obliku, u punoj suprotnosti s istinom (da netko, danas, prebrojava žrtve radi umanjenja zlodjela), i hoteći još više zaplašiti javnost (da bi „genocid bio potpun“, da nije bilo revolucije), Vi ste, druže Dragosavac – jamačno i kao opravdanje difamiranja i progona moje sobe – doslovno izjavili: „I zato, u interesu slobode, demokracije, bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, ne smijemo dozvoliti da pojedini fašistoidni elementi zloupotrebe našu demokraciju, jer za fašističku i šovinističku aktivnost u našoj zemlji ne može biti mjesta“ (Vjesnik, Borba, 6. VII. 1981. – podcrtao F. T.)!

Posve u tom duhu, koji ste Vi navijestili još pred godinu dana, apelirajući na inozemne prijatelje da shvate potrebu čak i takvih progona, govorio je i Marinko Gruić na „svečanosti slobode“ u Trogiru:

„Kako bijedno izgledaju i djeluju oni neprijateljski raspoloženi pojedinci i grupice, odnosno njihovi gospodari, koji lansiraju teze o „Hrvatskoj kao slaboj karici u SFRJ“ i koji pokušavaju „internacionalizirati“ tobožnje hrvatsko pitanje. Tko su i u ime koga zapravo govore te mizerije? Naši narodi su ih davno odbacili kao izdajnike na smetište historije. Svejedno, bili to ustaški ili drugi fašistički ... emigranti, zvali se Tuđmani, Veselice, Gotovci, Parage i sl. U tom brlogu djeluju i pojedini klerikalci iz dijela crkvene hijerarhije“... (Vjesnik, 19. VII.; Politika, 20. VII. 1981.; podcrtao – F. T.).

U sklopu takve „političke“ aktivnosti javio se i Mirko Mećava, koji je kao primjer onih, što „drsko svojim lažima nastoje umanjiti i obezvrijediti naše žrtve“ (Vjesnik, 27. VII. 1981.), moje ime spomenuo (pored Veselice i ˆˆosića) i uz Colu Dragojčevu!! Tako je od fašistoidne strane prebačen most i k informbirovskoj! Pitam se zašto je iz tog vrzinog kruga izostao trenutačno čini se ipak aktualniji Enver Hoxha?! A sve vas, drugovi, koji niste mogli pronaći ništa drugo nego baš ratne žrtve da bi razobličili moju „fašistoidnu“ i „neprijateljsku“ djelatnost, pitam: tko vam daje pravo i na osnovi kakvih to revolucionarnih i inih zasluga za ovaj narod i za ovu zajednicu dopuštate sebi ovakve blasfemije protiv mene?

U svom infamnom ustrajanju da me onemogućite, vi zapravo izražavate nastavak onih tendencija što su se još 1941. očitovale u nepovjerenju prema komunistima – Hrvatima u „ustaničkim“ redovima. Zaboravljate da za to nemate nikakva opravdanja,osim gole sile, i da proganjajući mene vi zapravo istupate i protiv pokreta kome sam pripadao, i protiv povijesti kao znanosti, jer ja – i kao sudionik antifašističke borbe i kao povjesnik – imam ne samo pravo, nego i dužnost (među fašističkim žrtvama nalaze se i životi mojih najbližih!), da iznosim znanstvenu istinu, jer sam u svom humanističkom osvjedočenju duboko uvjeren da se samo na zbiljskom poznavanju uzroka i posljedica svih povijesnih zbivanja, na punoj istini ma kakva ona bila, mogu stvarati pretpostavke da se zlodjela i nesreće prošlosti ne ponove u budućnosti.

A povijest je ne jednom posvjedočila da su svi oni vlastodršci što se opredijele za preziranje povijesne istine, za terorističko gaženje ljudi i opsjenu javnosti – srozavaju u totalitaristički avanturizam sa svim kobnim posljedicama: takva „politika“ kompromitira se u očima čitavog svijeta, a njezini su plodovi uvijek trpki ako ne i otrovni... Metoda kojom se služite u raspirivanju hajke protiv mene (ovdje sam izostavio „bisere“ iz topoglednog piskaranja \. Mihailovića i ‰. Ličine) – i po formalnom obliku (rječniku) i po sadržini (cilju koji želite postići) – spada u red poznatih povijesnih (goebbelsovsko-ždanovskih) uzora.

U nas ona ne samo podsjeća na znana aleksandovska vremena, nego ih, očito, i potiče. Od primjera navest ću samo onaj koji je za mene, kao povjesničara, najznakovitiji, a osim toga „izronio“ je iz pozadine problema „obračuna sa mnom“ i to baš – danas. Zar to, naime, ne govori činjenica, ako se u takvom glasilu kao što je Borba, i još k tome u tako važnom prilogu (u nastavcima) kao što je U čemu je smisao parole „Kosovo Republika“, objavi tabela o „Nacionalnom sastavu SR Srbije“ s podacima za 1948., 1955., 1961. i 1971., pa među 15 (i slovima petnaest) navedenih nacionalnosti nama – Hrvata?! Tu, među inim, doznajemo da je npr. između popisa 1948. i onog 1971. broj Turaka porastao od 1.914 na 18.200, a broj Talijana opao od 865 na 566 (Borba, Zagreb, br. 205, 28. VII. 1981., str. 4), ali da nije bilo i da uopće nema – Hrvata!!

A nisu se mogli „zagubiti“ ni u rubrikama „ostali“, „neopredijeljeni“, „nepoznati“ ili „Jugoslaveni“, jer je njihov broj svake popisane godine bio daleko veći od broja navedenih u spomenutim – nacionalno neodređenim: 1948. bilo je Hrvata (zaokruženo) 170.000; 1953. – 173.000, 1961. – 196.000, i 1971. 185.000, pa su prema tome po broju bili četvrta nacionalnost u SR Srbiji, a nema im spomena ni među petnaest nabrojenih! (Za popis ove godine još ne znamo podatke, ali dakako još nisu iščeznuli, što bi moglo pridonijeti njihovu zaboravu, jer ih u Vojvodini – iako oko 30.000 manje – ima još uvijek 108.630.)

Vaši napadaji protiv mene dobivaju, naravno, na specifičnoj težini zbog okolnosti da ih iznosite u sklopu iskustva s „nacionalizmom i kontrarevolucijom“ na Kosovu i grozbe sa „specijalnim ratom“. Što se tiče iskustva s Kosovom, ono zaista ima veliko ali i višeznačno značenje. Da bi se u svom jednostranom tumačenju zapretenom u bezizglednosti uvjerili da nisu dostatna čak ni ona sveobuhvatnija, ako su u stvarnosti demantirana – pročitajte ono što je o međunacionalnim odnosima na tom području govorio vodeći srpski marksista Dimitrije Tucović, na osnovi događaja iz 1912/3. (o čemu sam i sâm pisao u knjizi „Rat protiv rata“), a koja se pogibeljno reproduciraju sve do danas, usprkos svim proklamiranim načelima naše socijalističke i samoupravne zajednice...

Uzroke događajima na Kosovu ili bio gdje drugdje, ne treba tražiti prvenstveno u vanjskim neprijateljima; bio sam jedan od prvih proučavalaca, u okviru vojno-teoretske literature, različitih oblika „specijalnog ratovanja“, pa sam i pisao o tome (u spomenutoj knjizi) da izgledi za njegov uspjeh ovise isključivo o stanju tla – razumije se prije svega duhovnom ili moralno-političkom – na kojemu se želi primijeniti... A kad se danas moje ime povlači i u sklopu takvih strašila, s kojima sam se davno bavio iz osobnog osvjedočenja i društvene potrebe, onda to nije samo – tragično, nego i – smiješno!!

Bilo bi krajnje vrijeme da posluhnemo glasove onih (među kojima sam i sâm), koji nam odavno, kao ovih dana i Tolja Crnobrnja (a neće valjda nitko poreći da i on nema ponešto iskustva: iz revolucije, pa iz diplomacije, pa iz društveno-ekonomskih i savezno-federalnih odnosa) poručuju: da smo stigli do prekretnice, na kojoj „nam predstoji odlučna politička akcija i suočavanje s vlastitim propustima i greškama“, o čemu „treba da govorimo više, a manje o neprijateljima“ (NIN, 1593, 12. VII. 1981.): osobito onim izmišljenim. Ne postupimo li tako, onda ćemo sâmi ubrzati nova „iznenađenja“, i pripremati tlo za nove „slabe karike“, što M. Gruić, iz nimalo bezazlenih razloga, želi također prikačiti uz moje ime.

Ako pak netko pokušava opravdavati takvu „pragmatičnu politiku“ kao nužno zlo iz nekih viših razloga, onda ga moram podsjetiti da ona u današnje vrijeme postiže izravno suprotan učinak željenome. Dok se Gruić, na opisani način, „potvrđuje“ u jatu onih što se u svrhu difamiranja mog (i dr.) imena služe takvim etiketama kao što su „fašistoidni elementi“, „fašistička i šovinistička aktivnost“, zastupnici „genocidno manijačke ideje“, „falsifikatori povijesti“, povisujući bezumnost etiketa na „mizerije“, i „izdajnike“ odbačene „na smetište historije“ „svejedno, bili to ustaški ili drugi fašistoidni emigranti“, ili „Tuđmani...“ prozvavši „u tom brlogu“ i „crkvenu hijerarhiju“;

- dotle istog tog dana kad je Gruić tako mudroslovio, u jednom od listova Gruićeva SOUR „Vjesnik“, jedna od urednica objavljuje ovaj tekst: „Etiketiranje... Postalo je metoda diskvalifikacije, eliminiranja protivnika kratkim postupkom. Etiketa je kao nož u leđa; nije to metoda borbe prsa u prsa, oči u oči, argumentom protiv argumenta. Na sreću, etiketa više govori o onome tko je lijepi nego o onome kome je prikačena, pa raskrinkavanje tobožnjih sumnjivih osoba dovodi u sumnju same sumnjičavce“ (Jelena Lovrić, Start, 326, 18. 7. 1981. str. 10)! Kako u svjetlu ovakvih spoznaja i političke kulture današnje javnosti možemo očekivati, drugovi Dragosavac i Gruić, da vaše proskripcijske tirade mogu imati bilo kakav povoljan odjek, kod iole mislećeg čovjeka, unatoč svemu vašemu pozivanju na revoluciju, slobodu i ravnopravnost naroda a protiv svakog hegemonizma, pa čak i na samoupravnu demokraciju?!

Uz ovo dopustite da vam još skrenem pozornost, jer je u svezi s namjerom vaše hajke protiv mene, da je u nedavnoj raspravi u Saveznoj skupštini, savezni javni tužitelj, dr. Vuko Goce Gučetić izjavio: da kao „stari kadar u pravosudnim organima“ zna „da smo 1971. krivično gonili za koncept – devize republikama“, jer se smatralo „da je to bio nacionalizam“, a „sada je to postalo sistemski zakon“, danas imamo platno-devizne bilanse republika, podsjećajući da su problemi u sistemu i u provedbi politike najviših političkih tijela (NIN, 1593, 12. 7. 1981., str. 17). Osnovni problemi samoupravnog društva i socijalističke zajednice naroda SFRJ jesu prema tome u razotkrivanju i otklanjanju uzroka kriznih – političkih i ekonomskih – situacija, i u pronalaženju takvih metoda koje će voditi njihovu najbezbolnijem optimalnom razrješavanju, što se može postići jedino afirmacijom istinsko demokratskih i samoupravnih načela. Da sam se za te ciljeve zauzimao u svoj svojoj djelatnosti, izložio sam u svom odgovoru na optužbu i u pismima najodgovornijim ljudima u SFRJ i SRH (4. ožujka i 12. lipnja ov. g.), pa bi bilo uputno da se s njima upoznate, kad ste već toliko zaokupljeni s mojim slučajem, očito sa željom da utječete i na konačno rješenje suda.

Što se tiče mjesta što mi ga namjenjujete u povijesti – bilo bi bolje da brinete o svojem; ja vam mogu mirno pa i gordo odpisati da sam dosada na častan način ispunio svoj dug prema svome narodu; u revoluciji i kao povjesničar i pisac; moje knjige nalaze se i nalazit će u domovinskim i svjetskim sveučilišnim i inim bibliotekama, a učinkovitost mojih rukopisa bit će još djelotvornija budem li ovakvom vašom hajkom do kraja onemogućen. A što se tiče vas i drugih, koji sudjelujete u njoj, pokušajte sami odgovoriti pred svojom savješću i pred društvom o njezinoj opravdanosti i svrsishodnosti, prije no što vam povijest nametne svoj odgovor.

U Zagrebu, 30. srpnja 1981.
Dr. Franjo Tuđman, v.r.

Osim naslovnicima dostavljeno i:
1. Predsjedniku Predsjedništva CK SKJ
2. Predsjednici Predsjedništva CK SKH
3. Predsjedniku CK SSRN Jugoslavije
4. Predsjedniku CK SSRN Hrvatske
5. Gl. i odgovornom uredniku Borbe, organa SSRNJ
6. Gl. i odgovornom uredniku Vjesnika
7. Gl. i odgovornom uredniku Politike
(Iz knjige Franjo Tuđman: Nacionalno pitanje u suvremenoj EuropiI – Dodatak: Pisac knjige pred sudom, drugo izdanje, ispravljeno i dopunjeno (str. 432), knjižnica Hrvatske revije, urednik Vinko Nikolić, München – Barcelona, 1982.)

Priredio: Mile Pešorda
Hrvatsko slovo

{mxc}


Sri, 21-10-2020, 04:28:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.