U sjećanje na akademika Slavena Barišića (1942. – 2015.)

Prošlo je sedam godina otkako je preminuo jedan od utemeljitelja Hrvatskoga kulturnog vijeća, Slaven Barišićdugogodišnji član predsjedništva HKV-a te član uredništva i autor na Portalu HKV-a – akademik Slaven Barišić (26. siječnja 1942. – 4. travnja 2015.).

Uz godišnjicu smrti, prisjetili smo se nekih njegovih tekstova, i danas aktualnih i poticajnih. (hkv)

F. Tuđman: Ostaje narod

Kako su protjecali posljednji mjeseci 1999. postajalo je sve jasnije da je predsjednik Tuđman teško bolestan. Iako sam na Pantovčaku bio jedna od samo nekoliko osoba u rangu savjetnika Predsjednika, onog za znanost i strategiju razvitka Hrvatske, rijetko sam ga viđao. Bilo je to dijelom zbog smanjenja njegovih djelatnosti, a dijelom i zato što su ograničavali naše susrete, možda zato što sam bio poznat kao oštar kritičar nekih vidova hrvatske unutarnje politike. Ipak, ostao mi je nepisani minimum što me po protokolu išao, jedan ručak tjedno za njegovim stolom.

Toga je dana za stolom sjedilo samo nekoliko njegovih bliskih suradnika, posluživala se uobičajeno jednostavna hrana, i pilo, gotovo simbolički, vino. Ozračje za stolom bilo je teško. Predsjednik je jedva nešto jeo, samo je on znao kuda mu blude misli, a pogled mu je bio okrenut prema gore, kao da već izravno komunicira s Bogom. Ostali su šutke prebirali po tanjurima, tek ponekad bi se začuo zvuk pribora za jelo ili neka tiha riječ upućena susjedu.

Možda zato što sam bio rijedak gost, a možda i zato što spadam među ljude koji vjeruju da nikada ne treba odustati, odlučio sam prekinuti tišinu, otjerati oblak, pobuditi nadu, pa sam, da pokrenem razgovor, izrekao rečenicu:
- Predsjedniče, čini mi se da Hrvatska sve ozbiljnije klizi prema južnoameričkom gospodarskom modelu!

Bila je to naša šifra iz prethodnih rasprava, još od početka 1991., kojom sam označavao neke države čija FTintelektualna elita, umjesto da se brine za nacionalne interese naroda koji ju je izdigao, u svojoj stvaralačkoj nemoći i ispraznoj želji za položajima i probitcima, služi kao zastupnik i fasada tuđih interesa, da ne kažem kao njihov obični prevodilac na nacionalni jezik. Među suprotne primjere znao sam navoditi de Gaulleovu Francusku i Izrael, kojima sam se divio, ne toliko zbog svih političkih poteza njihovih vođa, koliko zbog upravo suprotnog ponašanja njihovih elita uma, srca i mača.

Nakon moje je rečenice oko stola zavladao potpuni tajac. Predsjednikov se pogled počeo polako odvajati od stropa, izgledalo je kao da se spušta zajedno s njegovim mislima. Konačno me pogledao, a iz njegovih je očiju na časak ponovo provirila ona neopisiva intenzivnost i oštrina, koja ga je svojedobno učinila vođom. Rekao je međutim tihim, ravnim glasom:

- Pa to je već gotova stvar.

Učinilo mi se da je to rekao kao da ga se to ne tiče, kao da nije baš on desetak godina vodio hrvatsku vlast, kao da je to nešto izvan i iznad njega. Rekao je to gotovo nevoljko u naš tajac, i zatim su mu se oči ponovo odvojile od nas i počele dizati prema njegovoj izravnoj komunikaciji s Bogom.

Bio sam potpuno zaprepašten. Ne samo da su mi stale riječi nego i misli, pa je prošla mala vječnost dok nisam uspio, još uvijek u tajcu, izustiti:

- Predsjedniče, pa što ostaje?

Ne spuštajući više pogled iz svojih visina, već udaljen, samo je ovlaš odgovorio:

- Ostaje narod.

Na mah me njegov odgovor duboko razočarao. Prvo sam pomislio da se radi o konvencionalnoj pristojnosti kojom prekida naš neželjeni mu ili dosadni razgovor. Zatim sam se zabrinuo da to nije samo slabašna floskula koju je bolest izvukla iz njegove partizanske prošlosti. Konačno, dok smo još svi sjedili za stolom, sjetio sam se da je za njega sve politika, da je politici uvijek davao prednost pred svime i da je duboko vjerovao u njenu gotovo neograničenu moć, odnosno u neograničenu moć naroda. Ručak je završio u istom ozračju u kojem je i počeo, u prebiranju po svojim vlastitim mislima, te po tanjuru bez apetita. Na kraju je ustao i, iako izmučen bolešću, vojnički nam kimnuo i odsječnim korakom otišao iz blagovaonice, na svoj put. To je bio moj zadnji pozdrav s njim očima u oči.

Od onda je prošlo šest godina i često sam mislio na taj razgovor od četiri rečenice. Hrvatska je u međuvremenu otklizala prema mom južnoameričkom modelu u mjeri koju si onda nisam mogao ni zamisliti. No vjerujem da sam konačno do kraja razumio cijelu neizrečenu i izrečenu poruku koju je F. Tuđman uputio na kraju života. S te svoje dvije rečenice zatvorio je puni krug i vratio se na svoj početak, pozvao na novi početak. Ta zar nije bio najjači na početku, kada između naroda i njega nije stajao nitko i ništa. Znao je da se narod ne će otklizati. Mali narod, ugroženi narod, narod koji će opstati jedino ako prepozna svoje ljude uma i srca. A ti ljudi mogu postojati samo ako ostanu uz svoj narod, ako zajedno s njime stvore nadu, a iz nje i budućnost, u koju je on tvrdo vjerovao.

(21. siječnja 2006.)

O visokom školstvu

Svi želimo da nas liječe najbolji mogući liječnici, da nam djecu i unuke podučavaju najbolji mogući nastavnici i učitelji, da nam sude najpravedniji sudci, da nam gospodarstvo vode najbolji inženjeri i ekonomisti i da nam se državne odluke donose na temelju najboljih stručnih i političkih procjena. Kada to postignemo sasjeći ćemo u korijenu korupciju u gospodarstvu, sudstvu, zdravstvu, školstvu, politici i svugdje drugdje, jer kvaliteta je uz etičnost najveći neprijatelj korupcije, kao što je i korupcija najveći neprijatelj kvalitete i etičnosti. A dok to ne postignemo, ne će nam biti dovoljni akcijski i ostali planovi za reforme zdravstva, školstva, sudstva i svega ostaloga, bili ti planovi uvezeni ili ne iz Europe, sa ili bez uskog grla u Saboru. Na primjer, nigdje u svijetu, pa ni u Hrvatskoj, ne pomaže zasipanje državnih službenika i dužnosnika visokim antikorupcijskim plaćama, ako to nisu ljudi od znanja i integriteta.

(17. veljače 2008.)

Prvo i osnovno pitanje je međutim koliko je zaista visoko hrvatsko visoko školstvo, odnosno kakva je njegova Obrsazovanjekvaliteta. Svakom bi trebalo biti jasno da će se mladi ljudi moći nositi s unutarnjim i vanjskim problemima Hrvatske ako budu vladali znanjima koja su usporediva znanjima njihovih vršnjaka iz drugih zemalja. Nasuprot tome, u Hrvatskoj prevladava dojam da je za uspjeh u životu potrebna dobra veza i bilo kakva diploma, pa o kvaliteti visokog školstva gotovo nitko ne razmišlja ozbiljno. Zato je uspostava visokoškolskog sustava jasno definirane kvalitete i dometa te usklađenog s društvenim potrebama primarni državni problem.

Drugo važno pitanje je kako uspostaviti vezu između vrsnih učilišta i izvrsnih studenata. U mnogim uspješnim zemljama to je već davno riješeno državnim ili privatnim, izravnim ili neizravnim subvencioniranjem studenata po dva temeljna kriterija. Prvi kriterij je prethodni uspjeh studenta, a drugi društvena potreba za određenim tipom kadrova. Pri tome se obuhvat subvencionirane studentske populacije nikako ne smije ograničiti na najuspješnije studente, koji se upisuju na najelitnija visoka učilišta, nego mora biti najšire mogući što si ga zemlja može dopustiti. Prvi je razlog da se bez široko obrazovane populacije ne može ni identificirati, a kamoli obrazovati vrhunske talente. Drugi je da prethodni uspjeh studenta ne jamči i njegov konačni uspjeh. I obratno, prvotno posrtanje studenta mora se moći pretvoriti u njegov konačni uspjeh. Zato je važno da se studentima prizna pravo na mladenačku grješku u izboru studija ili u pristupu studiranju, te ostavi razumna mogućnost njenog ispravljanja, oštro pri tome lučeći ispravljanje grješke od studentske lijenosti ili parazitiranja.

(26. travnja 2009.)

O vjeri i znanosti

Umjesto da se vjera i znanost razluče i svakom čovjeku ostavi slobodni izbor da u Boga vjeruje ili ne, a onima koji ssvjeruju da se dopusti u redu i ljepoti prirode prepoznati Stvoritelja i širiti svoje veselje, u modernom društvu prevladava suprotno ponašanje. Naime, neki su si ljudi, ponajprije u ekonomskim, humanističkim i političkim područjima, a u novije vrijeme također u biološkim i medicinskim znanostima, prisvojili božanska svojstva i podržani medijima krenuli u stvaranje novog, po njima boljeg čovjeka. Već sada su rezultati početnih napora takvih modernizatora vrlo zabrinjavajući. Prijete da ljudske mase razvijenog svijeta, rađane i odgajane bez obiteljske i međusobne ljubavi i topline, počnu sličiti hordama bioloških robota s izmjenjivim rezervnim dijelovima, koji tumaraju svijetom vođeni TV-programima.

(22. studenoga 2008.)

O izboru najboljih

U trenutku kada se javljaju brojni samoproglašeni tumači lika i djela Franje Tuđmana osobno mogu svjedočiti da takav nije bio njegov san o slobodnoj Hrvatskoj. Suprotno tome, prva stvar koju je on učinio bilo je okupljanje najboljih što ih je Hrvatska tada imala u diplomaciji, vojnoj vještini, kulturi, znanosti, športu i u ostalim područjima koja je poznavao. Bio je potpuno svjestan koliko je važno da javne poslove vode zreli i već afirmirani ljudi, a da glavni kriterij javnog uspjeha bude stvarno postignuće, a ne samopromocija.

Nije ovdje riječ o nekoj posebnoj mudrosti. Ta koji i najmanji poduzimač već stoljećima ne zna da je prvi uvjet uspjeha svakog pothvata u izboru sposobnih, složnih i marljivih suradnika. Nisu li poslije rata Njemačku iz pepela digli jednooki, jednoruki ili jednonogi inženjeri oboružani samo znanjem i nisu li ju njihova intelektualna djeca do danas održala pri vrhu svijeta. Nije li Kina postala gospodarska, politička i vojna sila približno u istom razdoblju u kojem je naš politički jet-set doputovao do kategorije svjetskog financijskog smeća.

No kada se kod nas, kroz ritualnu kakofoniju raznih financijskih i ekonomskih mjera za „povećanje izvoza“, uopće čulo pitanje što znaju i mogu napraviti hrvatski inženjeri i znanstvenici, što to Hrvatska može izvoziti osim mora, sunca i mladih talenata. Na tom mjestu zapinje glasnost našeg političkog jet-seta i počinje muk ili prijetvornost medija, jer osjećaju ispravno, iako možda samo djelomično svjesno, da dolazak drugačije odabranih mladih i snažnih ljudi predstavlja duboku ugrozu struktura izraslih iz komunizma.

Stoga prolaze već desetljeća promjena koje ništa ne mijenjaju. Zato se Hrvatska ne će pomaknuti iz svoje sadašnje inferiorne pozicije sve dok demokratskim sredstvima ne promijeni srž svog političkog vodstva, od „poklonika percepcije“ koji narod duboko preziru do „stvaralaca“ koji čine sve da ga, kao i same sebe, što bolje obrazuju i razviju.

(25. ožujka 2013.)

O primitivizaciji Hrvatske

Nakon Tuđmanove smrti su ponajprije razjureni ili pozatvarani gotovo svi hrvatski ratni generali kao vjesnici ssmirnodopske športske, kulturne, tehničke i znanstvene prepoznatljivosti zemlje. Ujedno su uklonjene i sve ostale moderne komponente sigurnosnog sustava zemlje.

Paralelno spomenutim udarima Račanova vlada je sustavno provela smjenjivanje nacionalnih vijeća, upravnih vijeća te mnogih stručnih pojedinaca u znanosti, visokom školstvu i zdravstvu. Posebice se ponovno oštrica okrenula protiv domoljubnih intelektualaca. U visokom školstvu je u stvari prevagnulo rješenje koje je sedamdesetih godina utemeljio Bakarić. (Podsjetimo da je on intelektualnu srž hrvatskog proljeća odmah prepoznao i sasjekao, javno se zaklinjući da će u Hrvatskoj razbiti sveučilišni monopol gospode iz Zagreba. Makar se, rekao je, u Osijeku, Rijeci i Splitu od dobrih gimnazijskih stvaralo loše sveučilišne profesore).

Zatim su se na javnoj sceni razmahali političari svih etiketa kojima visoko školstvo nije trebalo. Trebala im je potpora medija gdje su pak mnogi „PR-stručnjaci“ već postali spin-doktori i bez sveučilišnih doktorata. Njima je glavni zadatak bio smišljati i u javnost plasirati naručene im percepcije. Time je laž postala moćnija od istine. Srž takvog političko-medijskog obrasca očito je u prijeziru puka, a ne u njegovoj pripremi za uspješno natjecanje u nadolazećem svijetu. Glavni arhitekti tog ponašanja ni danas nisu sasvim poznati, no ipak se može zapaziti sukladnost s onim svjetskim interesima koji su Hrvatsku smještali u sluganske uloge. Kako god, stvaranje snažnih i kreativnih autohtonih elita nije se dogodilo, zato što su domaće političke strukture sebično osjećale istinu kao opasnost za svoje pozicije.

(11. studenoga 2014.)

 

Pon, 20-05-2024, 23:16:09

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.