Dr. Mato Artuković: Robert Schuman o sibinjskim žrtvama[1]

U zborniku radova (8-9) s Dana dr. Franje Tuđmana, manifestacije koja će se u petak 12. svibnja održati po deseti put u Velikom Trgovišću, objavljen je, među ostalima, rad dr. Mate Artukovića o arhivskoj građi o sibinjskim žrtvama (veljača, 1935.), koji ukazuje na to da su francuski katolički intelektualci dobro poznavali prilike u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga rada prenosimo u cijelosti kratko poglavlje „Robert Schuman o sibinjskim žrtvama“. Robert Schuman već je u ožujku 1935. reagirao autorskim člankom i stao u obranu Hrvata od velikosrpske tiranije. Kasnije je bio jedan od utemeljitelja današnje Europske unije, koja danas obilježava Dan Europe. (np)

+++

U pismu kojeg je pisao prijatelju Iliji Jukiću, Robert Schuman, jedan od velikih tvoraca buduće Europske Unije, najavio je članak o Sibinjskim žrtvama, koji će objaviti u listu Sept, kojega čitaju katolički intelektualci u Francuskoj. Izlazio je nakladi od 15.000 primjeraka. U članku Schuman kritizira pogrešan stav francuskog novinstva o pravom stanju u Kraljevini Jugoslaviji, napose u Hrvatskoj. Opisuje mučenja seljaka uhićenih zbog skinutih školskih ploča, koje su bile ispisane ćirilicom, i prosvjede seljaka koji su tražili njihovo oslobađanje, te ubojstvo seljaka u Sibinju. Predstavlja ogorčenost hrvatskog naroda zbog takve surovosti nositelja službene vlasti. Ističe da je izborna kampanja u okolnostima koje stvara režim, nemoguća i pita se „koliko će vrijediti tako provedeni izbori“. Članak je objavljen u spomenutom listu 15. ožujka 1935. Donosimo ga ovdje u cijelosti.

UJEDINJENJE STRAHOVLADOM I KRVLJU U JUGOSLAVIJI[2]

Francuz koji ne čita člančiće o stanju u Jugoslaviji u našim novinama misli da je to stanje obilježeno vidljivim popuštanjem napetosti i da se smiruje, olakšano postupnim povratkom u režim slobode. To je mišljenje, nažalost, pogrešno. Ne samo čitanje stranog tiska, nego i naše vlastite informacije, koje smo dobili iz vrlo sigurnih izvora, otkrivaju nam da se diktatorske mjere pooštravaju, osobito prema hrvatskom narodu. Izbori se pripremaju u znaku strahovlade.

Kratko se spominju iznenadni događaji u Sibinju i Brodu koji su, prema našim dopisnicima, navodno bili izolirani čin pučanstva koje je jedan fanatični svećenik[3] podigao na bunu. Istina je drugačija. Dana 9. veljače s jedne školske zgrade skinut je natpis pisan ćirilicom (srpsko pismo). Žandari su uhitili i zlostavljali svećenika i 12 seljaka. Jednog od njih prisilili su da hoda bez odjeće, na temperaturi od – 16 stupnjeva; drugom je slomljena ruka, a trećem lice zgnječeno čizmom i tako dalje. Na kraju su pušteni jer je bilo lako dokazati da su nevini.

Nekoliko dana kasnije u Sibinju je održana svečanost u čast Dr Mačeka,[4] čelnika Hrvatske seljačke stranke, koji je nedavno pomilovan.[5] Sutradan su žandari uhitili mnogo ljudi. Ljudi koji su bili jako potreseni zlostavljanjem drugih zatvorenika, za što nitko nije bio kažnjen, tražili su da se oslobode oni za koje se znalo da će biti podvrgnuti istoj surovosti. Iako nenaoružano mnoštvo uopće nije bilo nasilno, jedan oficir[6] naredio je da se po njima puca; pade osam mrtvih i mnogo ranjenih. Ne mogu govoriti o detaljima ovog svekolikog divljaštva koje je potrajalo dva dna. Ubijeno je četrnaest seljaka, a niti jedan žandar nije bio teško ranjen.[7]

U cijelom hrvatskom narodu zavladala je sasvim razumljiva uzrujanost. U Zagrebu je trideset tisuća ljudi nazočilo pogrebnoj svečanosti u sjećanju na žrtve. Sve druge manifestacije bile su spriječene. Trenutno je vrlo teško putovati iz jednog u drugo mjesto. Žandari su dobili nalog da iz sela potjeraju sve ljudi koji u njima nisu stalno nastanjeni.

Lako možemo zamisliti što u takvim okolnostima može biti izborna kampanja. Oporbenim strankama nije dopušteno nikakvo okupljanje. Novine ne mogu objaviti poziv u prilog Mačekove liste. Koliko će vrijediti tako provedeni izbori?

Sam izborni zakon je podrugivanje. Glasovanje je javno. Kandidatska lista vrijedi samo ako je na njoj 200 izbornih jedinica i 6 (od 9) oblasti; u svakoj izbornoj jedinici mora je potpisati 200 birača. Mogu, dakle, postojati samo takozvane „nacionalne“ liste, osim regionalnih listi koje se ograničuju na slovensko, ili hrvatsko, ili muslimansko pučanstvo. Vladi je vrlo lako napraviti takvu „nacionalnu“ listu. Oporbene stranke moći će to napraviti samo ako se dogovore o izbornom programu i sastave zajedničku listu. Treba također reći da lista koja dobije relativnu većinu glasova u cijeloj zemlji, osvaja tri petine mjesta, čak i u oblastima u kojima dobije mali broj glasova.[8]

Zbog toga se iskreni prijatelji Jugoslavije ne mogu nadati stišavanju duhova, učvršćenju njezina jedinstva! Nikada nećemo dovoljno ponavljati: srpska diktatura nikada neće uspjeti izbrisati slovensku, hrvatsku i bosansku posebnost, niti ugušiti opravdana traženja tih naroda. Oni uopće ne traže raspad države, nego ustrojstvo za slobodnu suradnju u punom povjerenju.

Nekolicina nas se svom snagom protivi zataškavanju istine; nećemo dopustiti iskrivljavanje rezultata i značaj svibanjskih izbora; protivimo se, u svakom slučaju, režimu koji se održava samo nasiljem.

ROBERT SCHUMAN

zastupnik departmana Moselle

[1] V. o tome Mato Artuković, „Robert Schuman o Sibinjskim žrtvama“, Scrinia Slavonica, 16, Slavonski Brod 2016., str. 383-404.

[2] Tekst s francuskog jezika prevela je Nada Majer.

[3] Župnik iz Podcrkavlja Mihovil Praskić

[4] Bila je u stvari proslava u čast krunjenja Pape Pija XI., a tom zgodom se klicalo i vođi Hrvatske seljačke stranke.

[5] Maček je bio uhićen 31. siječnja 1933. Bio je najprije interniran u Čajniče do 11. ožujka, onda prebačen u Glavnjaču u Beograd. Nakon mjesec dana bila je istraga gotova i podignuta je optužnica zbog Zagrebačkih punktacija. U rezoluciji je iznesen politički, socijalni i državnopravni program. Tekst rezolucije sastavio je Ante Trumbić. Potpisnici su bili: dr. Vladko Maček, dr. Ante Trumbić, dr. Dušan Bošković, dr. Mile Budak, prota Dušan Kecmanović, Sava Kosanović, dr. Hinko Krizman, Josip Predavac, dr. Juraj Šutej i Većeslav Vilder. Najvažniji dio Punktacija odnose se na pitanje državnog uređenja. „U Punktacijama je očigledno i neosporno samo to da odbacuju postojeći politički sistem i državnopravnu strukturu tadašnje Jugoslavije.“ Mačekovu obranu preuzeo je narodni zastupnik SDS dr Milan Kostić, Srbin iz Hrvatske. Svi potpisnici rezolucije, osim dra Mile Budaka, koji je otišao u inozemstvo, došli su na suđenje u Beograd i tražili da i oni budu stavljeni pred sud. Presuda je donesena 30. travnja 1933., i Maček je osuđen na tri godine zatvora uz olakšicu custodiae honestae. Kaznu je služio u Mitrovici. Maček je amnestiran 22. prosinca 1934., isti dan kad je imenovana Jevtićeva Vlada. Iako nisu svi prijatelji (npr. Ante Trumbić) pozdravili Mačekovu pristojnost, on se brzojavom zahvalio knezu Pavlu na amnestiji: Vladko Maček, Memoari, Zagreb 2003., str. 145.-150; Tekst Zagrebačkih punktacija vidi u Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941., knj. 1, Zagreb 1974., str. 140 bilj. 114; o Zagrebačkim punktacijama v. u istoj knjizi str. 87.-97., te opširni rad istog autora, „Zagrebačke punktacije“, Istorija XX veka, zbornik radova, IV./1962., str. 309.-366.

[6] Žandarski major Vladimir Cvijanović. Nedugo poslije premješten je u Kranj.

[7] Usp.o tim događajima: Dragiša Jović, „Pobuna seljaka u okolici Slav. Broda februara 1935.godine“, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, 9, Slavonski Brod 1972., str. 157-209.

[8] Izbori od 5. svibnja 1935. obavljeni su na temelju nešto modificiranog izbornog zakona iz 1931. I sada se predviđalo zemaljske izborne liste, koje su imale svoga nositelja i kandidata za svaki izborni kotar. Razlika je bila jedino u tome što je sada bilo dovoljno da nositelj izborne liste osigura 30 potpisa birača iz polovice ukupnog broja izbornih kotara (ranije po 60 potpisa iz svakog izbornog kotara), ali su oni morali biti raspoređeni u dvije trećine (dakle, šest) banovina. Uz zemaljsku kandidatsku listu predlagatelji su bili dužni podnijeti sudu pismenu izjavu nositelja, svakog kandidata i njegovog zamjenika za pojedini kotar, u kojoj je izjavljivao da pristaje „na ovu kandidaciju i obavezujem se, da ću u svome političkom radu čuvati državnu celinu i raditi za narodno jedinstvo i da neću pristupati verskim, plemenskim i regionalnim partijsko-političkim udruženjima“. Lista koja je osvojila više glasova, dobivala je odmah tri petine ukupnih mandata. Tako su postajali poslanici i kandidati koji su osvojili nekoliko stotina glasova, a nisu oni koji su u dotičnom kotaru osvojili preko deset tisuća glasova (npr. Filip Markotić u brodskom izbornom kotaru). Glasovanje je bilo javno: v. Politika, 9.2.1935., br. 9601, „I vladini i opozicioni krugovi živo su pristupili pripremama za izbore narodnih poslanika“; usp. i Stojkov, n.dj., str. 290.