Prenosimo drugi dio prosvjedne predstavke kardinala Alojzija Stepinca upućenu predsjedniku Vlade Republike Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Bl. Alojzije Stepinac u ovome dijelu predstavke upozorava na gušenje katoličke štampe, ukidanje vjerske obuke te na represiju kojoj su katolički svećenici izloženi u sabirnim logorima i u kaznionicama. Jedan je ovo u nizu brojnih dokumenata koji svjedoče o brutalnosti režima kojemu neki i danas tepaju da je predstavljao „socijalizam s ljudskim licem". (hkv)

Dokumenti: Prosvjedna predstavka kardinala Alojzija Stepinca (2/3)

5. Konstatiram činjenicu, da su katoličkoj štampi stvarno zatvorena usta. Nije dozvoljeno izlaženje lista zagrebačkih župnika s motivacijom, da nema dovoljno papira. A malo poslije, vojnici su, bez ikakve presude, iz podruma »Narodne tiskare« i moga dvora odvezli vagone papira na račun partijske tiskare »Naprijed«, kao da je partijska tiskara državno poduzeće. I to predstavlja unikum pravne sigurnosti, u kojoj živimo.

Katoličkom je tjedniku »Novi život« dozvoljeno izlaženje samo kao mjesečniku u tako ograničenom broju primjeraka, da je time unaprijed ugušen i prije no što se pojavio. »Narodna tiskara«, u kojoj je većim dijelom crkveni novac, optužena je, da je surađivala s okupatorom i narodnim neprijateljem, pak joj je obustavljena svaka djelatnost. Ali prije svake osude suda, njezine zalihe papira vojnici, dakle državni funkcionari, odvoze u korist druge partijske tiskare. Tako je stvarno onemogućena svaka sloboda štampe, premda i ona figurira na deklaraciji »Savezne vlade«. Došli smo do stanja, da nas u štampi gotovo svakodnevno napadaju, a ne daju štampati nijednog katoličkog lista. Sve to biva u eri »oslobođenja« i pod geslom slobode.

6. Ovogodišnje hodočašće zagrebačkih građana u Mariju Bistricu postalo je predmetom novinskih napadaja i drugih metoda represija protiv katoličkog klera. S tim u vezi moram se osvrnuti na ovo hodočašće. Prije svega jedna konstatacija. Sve, što se dogodilo u samoj procesiji, sve je to bilo neorganizirano, spontano. Najodlučnije odbijam tvrdnju, da su reakcionarni krugovi organizirali političke poklike. Pjevanje poznate pjesme »Hoćemo Boga« je u Zagrebu staro. To je zapravo francuska pjesma, stara već 25 godina, i davno je već kod nas pjevana. Poklici i skandiranje puka novi su i u stilu današnjih dana. Crkva ih sigurno nije uvela. Još manje prekidanje same moje propovijedi. ŠtampaKatoličkom je tjedniku »Novi život« dozvoljeno izlaženje samo kao mjesečniku u tako ograničenom broju primjeraka, da je time unaprijed ugušen i prije no što se pojavio. »Narodna tiskara«, u kojoj je većim dijelom crkveni novac, optužena je, da je surađivala s okupatorom i narodnim neprijateljem, pak joj je obustavljena svaka djelatnost. Ali prije svake osude suda, njezine zalihe papira vojnici, dakle državni funkcionari, odvoze u korist druge partijske tiskare. Tako je stvarno onemogućena svaka sloboda štampe, premda i ona figurira na deklaraciji »Savezne vlade«. Došli smo do stanja, da nas u štampi gotovo svakodnevno napadaju, a ne daju štampati nijednog katoličkog lista. Sve to biva u eri »oslobođenja« i pod geslom slobode.Uvijek sam tražio i naglašavao, da politika bude odvojena od Crkve.

Konstatiram nadalje, da u procesiji i za vrijeme vjerskih obreda nije pao nijedan politički poklik, premda mi je dobro poznato, da su sa strane USAOH-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske) upućeni omladinci, da izvikuju političke poklike, koji su mogli izazvati protuodgovore publike, koja je to sa strane slušala. Ni Crkva ni kler nije kriv, da su ove godine tolike mase hodočastile na Bistricu. Za to će snositi odgovornost i oni, koji su punili logore i zatvore rođacima bistričkih hodočasnika. Crkva i kler nije kriv, što su bili od tisuća aklamirani. Reklamu su im opet načinili oni, koji su taj kler zatvarali i sudili na smrt. U vezi s bistričkom procesijom neki visoki funkcionari šire vijest, da je biskup dr. Cekada molio nekoliko puta s masom svijeta po pet Očenaša za emigrante. Najodlučnije odbijam ovu klevetu, koju mogu tisuće hodočasnika svaki čas demantirati.

7. Pitanje vjerske obuke u školama nije postavljeno od Crkve, nego od onih, koji su bez ikakvog dogovora ili dozvole bilo kojeg ovlaštenog predstavnika Crkve i bez ispitivanja mišljenja velikoga broja onih, koji danas šalju svoju djecu u škole, sami donijeli odluku. Usprkos tvrdnji, da vjerska obuka ne će biti ukinuta, utvrđene su sljedeće činjenice:

a) Da je vjerska obuka potpuno ukinuta u višim razredima srednjih škola. To nije u skladu s načelima slobode vjere i slobode savjesti. Ako ova načela dopuštaju dobrovoljni izbor vjerske obuke u nižim razredima srednjih škola, zašto to ne vrijedi i za više razrede? Očito je, da je u odluci, da se ukine vjerska obuka u višim razredima, bio odlučujući jedan drugi razlog. Jasno je, da to nije bio motiv prijateljstva prema Crkvi i vjeri. I narodne mase su to jasno ustanovile.

b) U nižim razredima vjerska obuka je reducirana na neobavezni predmet, i to jedan sat tjedno.

c) U pučkim školama također je neobavezan i reduciran na jedan sat tjedno. To su utvrđene činjenice. Ako su oni, koji su donijeli te odluke u pogledu vjerske obuke u Hrvatskoj, predvidjeli reakciju narodnih masa, oni bi zaista oklijevali donijeti takvu odluku, jer to nije u skladu s narodnim mnijenjem. Ja ponovno dodajem, da su učenici u višim razredima u velikom broju spontano tražili vjeronauk.

Zašto je ta sloboda oduzeta od njih u ime »slobode«? Te činjenice ukazuju na potrebu revizije propisa, koji se odnose na vjersku obuku u pučkim i srednjim školama, tako da se može davati dva puta tjedno u prvima, i da se uvede u više razrede.

8. Konačna riječ na optužbu komunističkih novina »Naprijed« od 14. srpnja 1945., da je jedan svećenik, vjeroučitelj, naučio svoje učenike VjeronaukVjerska je obuka potpuno ukinuta u višim razredima srednjih škola. To nije u skladu s načelima slobode vjere i slobode savjesti. Ako ova načela dopuštaju dobrovoljni izbor vjerske obuke u nižim razredima srednjih škola, zašto to ne vrijedi i za više razrede? Očito je, da je u odluci, da se ukine vjerska obuka u višim razredima, bio odlučujući jedan drugi razlog. Jasno je, da to nije bio motiv prijateljstva prema Crkvi i vjeri. I narodne mase su to jasno ustanovile.skandirati: »Hoćemo vjeronauk u škole«. Povest ću o tom slučaju istragu. Ali ne mogu shvatiti, kako je »Narodni list«, od 14. VII., donio karikaturu bistričke procesije, kao da su djeca na procesiji vikala spomenuti poklik. Zar to nije izvrgavanje ruglu bistričke procesije? Zar to ne potpada pod udar zakona o raspirivanju vjerske mržnje? Ili zar se takav posao može zvati znanstvena kritika religije? Ili zar je to »kritika neispravnog rada vjerskih predstavnika«, koja se ne smatra izazivanjem vjerske mržnje?

Budite uvjereni, da se tisuće i tisuće odraslih muževa i žena, koji su sudjelovali u bistričkoj procesiji, nalaze duboko povrijeđeni ovom porugom »Narodnog lista«. A na koncu, najmanje je shvatljivo, kako je mogao ministar nastave g. Brkljan pred narodom Donje Stubice tvrditi, da je reakcija pokušala to (tj. povratak bistričke procesije) iskoristiti, pa je... najmila neku djecu, da viču, kako u školama nema vjeronauka. (Vidi: Vjesnik, 10. VII. 1945., str. 3). Žalim, što je g. ministar bio tako loše obaviješten o bistričkoj procesiji te je mogao nekritički iznijeti tvrdnju, koju ja odlučno odbijam.

ProgonKada se sve, što sam naveo o djelovanju vojnih sudova protiv svećenika, uzme u obzir; kada se lista svećenika osuđenih na smrt ponovo pročita; kada se veliki broj svećenika u kaznionicama uzme u račun; kada se dan za danom opetuju napadi protiv klera, i oni se osuđuju kao »reakcionara«, što u suvremenom rječniku znači, da su oklevetani i stavljeni izvan zakona; kada se položaj Crkve u današnjim školama realistično procijeni; kada se sjetimo, da se skoro sve crkvene zgrade, kao škole i sjemeništa, upotrebljavaju za svjetovne svrhe; kada je, dapače, dokazano, da je katolički tisak u Hrvatskoj praktički uništen; kada se u katoličkim ustanovama imenuju učitelji, koji u svojim razredima otvoreno napadaju katolička načela odgoja, nije li onda pravovaljan zaključak, da je Crkva u Hrvatskoj progonjena?Istina je, da su jedan dan nakon procesije u Mariju Bistricu, svi svećenici, koji su poučavali katekizam u pučkim školama grada Zagreba, bili brisani s popisa namještenika, i rečeno im je, da sam ja informiran, i da će oni biti od sada plaćeni od onih, koji žele vjersku obuku u školama. G. predsjedniče, ja Vas pitam, kako se mogu tumačiti takve akcije? Da li su one u skladu sa slobodom savjesti i demokracijom, kako je tvrdio Ministar javne nastave u svom govoru u Donjoj Stubici? Moraju li oni, koji se u praksi pokoravaju svojoj savjesti, prema principima demokracije, plaćati specijalni porez za uzdržavanje svećenika, da poučavaju vjeronauk u pučkim školama? Nije li to većina roditelja?

Ja Vas molim, g. predsjedniče, da ispitate ovaj slučaj, tako da svećenici, koji podučavaju katekizam u pučkim školama, ne budu žrtve ničije mržnje, i da ne budu kažnjeni za nešto, radi čega bi ih se moglo proglasiti kolektivno krivima. To može biti učinjeno samo ako su stotine tisuća kažnjeni porezom za uzdržavanje svećenika, koji podučavaju katekizam u školama, ako se ti roditelji usude koristiti s pravom slobode savjesti. Odluka kojom su vjeroučitelji skinuti s popisa namještenika, drugi je upadni slučaj, na koji način neke osobe shvaćaju demokraciju i pravicu. Stoga se ja nadam, g. predsjedniče, da ćete Vi pokušati uspješno opozvati ovu odluku.

9. G. predsjedniče! Kada se sve, što sam naveo o djelovanju vojnih sudova protiv svećenika, uzme u obzir; kada se lista svećenika osuđenih na smrt ponovo pročita; kada se veliki broj svećenika u kaznionicama uzme u račun; kada se dan za danom opetuju napadi protiv klera, i oni se osuđuju kao »reakcionara«, što u suvremenom rječniku znači, da su oklevetani i stavljeni izvan zakona; kada se položaj Crkve u današnjim školama realistično procijeni; kada se sjetimo, da se skoro sve crkvene zgrade, kao škole i sjemeništa, upotrebljavaju za svjetovne svrhe; kada je, dapače, dokazano, da je katolički tisak u Hrvatskoj praktički uništen; kada se u katoličkim ustanovama imenuju učitelji, koji u svojim razredima otvoreno napadaju katolička načela odgoja, nije li onda pravovaljan zaključak, da je Crkva u Hrvatskoj progonjena?

Ja hotimično nisam spominjao način postupka, kojem su katolički svećenici izloženi u sabirnim logorima i u kaznionicama, jer to je tragična povijest. Ali činjenice same za sebe govore vrlo glasno. Njihove riječi su jasne. Katolička Crkva u Hrvatskoj u stanju je konfuzije. Ona nije progonjena otvoreno, jer to danas još nije zgodno, ali pod izlikom sređivanja svojih djelatnosti na političkom polju, a u stvarnosti s očitom namjerom razaranja svega, što čini temelj života Crkve, naime slobode svećenstva i njegove djelatnosti na području duhovne pastve vjernika. Jer, kako statistika pokazuje, kler naglo nestaje s površine slobodnog života, ili u kaznionicama ili pod hitcima jedinica za strijeljanje.

Dr. Alojzije Stepinac,
Zagrebački nadbiskup, predsjednik Biskupske konferencije

Objavljeno u Glasilu Vicepostulature postupka mučeništva «Stopama pobijenih» br. 1 (12)
Preuzeto iz knjige Lucijana Kordića Mučeništvo crkve u Hrvatskoj, ZIRAL, Chicago, 1988., str. 127. - 142.