Prenosimo iskaz branitelja Sunje Željka Stojakovića o Domovinskom ratu u Sunji u razdoblju od rujna 1991. do veljače 1992. dan za potrebe obrane generala Slobodana Praljka u Haagu. Gosp. Stojaković, koji potječe iz miješanog braka, u iskazu svojedoči kako se je general Praljak oštro protivio nošenju ustaškog znakovlja, protestirao protiv paljenja srpske kuće te zauzimao zaštitnički odnos prema Srbima. Iskaz je vrijedno svjedočanstvo o vojničkim i ljudskim osobinama generala Praljka. (hkv)

Iskaz/Izjava Željka Stojakovića za potrebe obrane generala Slobodana Praljka

Ja ću vas moliti da mi se za početak predstavite.

Dobro. Za početak: Željko Stojaković. Što još treba?

Rođeni ste u Sunji?

U Sunji.

Tu ste bili od početka ovih događanja?

Pa da.

Gdje vas je zateklo?

Zateklo me je baš u Sunji. Ja sam normalno radio na željeznici i jednostavno taj dan je počelo.

27.07.?

Da. 27.7. je počelo. Pale su te prve mine i onda je to, kako to biva, panika, kaos, iznenađenje...

Ljudi nisu bili spremni?

Ma ne, apsolutno, sve je to bilo ono... od kuda nama to, ipak je 20. stoljeće, je li? Ljudi u 20. stoljeću rade nešto drugo. Mislim tu se gleda standard i tako neke stvari, ljudi se bore za nešto drugo, a mi se borimo, u biti, za preživljavanje. I to je stvarno bilo iznenađenje. To je bilo nevjerojatno. Kod nas je tamo malo i običaj, da ne kažem, puca se uglavnom u svatovima... Ono jednom počne pucati netko da te ubije. Pa nikom nama nije bilo jasno o čemu se tu radi. Trebalo mi je ipak malo vremena da uopće shvatimo što se događa.

Kada je počela nekakva podjela poslova u smislu obrane i tako dalje, gdje ste vi bili?

Ja sam iz nekih razloga, ne bih ako dozvolite ulazio u te razloge, ja sam se uključio u vojsku u devetom mjesecu. I tako čisto slučajno, taman kada sam se pojavio dođe mi tamo jedan i kaže: «Ma super, super si nam došao. Taman smo dobili zadatak da posložimo vezu.» Evo, to je to. A pošto ja radim na željeznici, upravo na telekomunikacijama, ovaj to je taman za mene bio posao dobar.

Evo, i tako je to krenulo. Taj dan smo se pojavili ja, moja dva brata i Nenad. Nas četvorica ... Znači, to je bila prva ekipa veze koju smo mi tako nekako krenuli. Do tada ja znam od prilike kako je to bilo, ne da znam od prilike, ja definitivno znam, jer sam stalno živio u Sunji. Bilo je... to su bili počeci reorganizacije vojske u to doba negdje. Upravo kada je Praljak došao. Prije toga je bilo onako više-manje stihijski.

Možemo li se sjetiti kako je zapravo izgledalo to vrijeme. Naime, 27.07. su napadi počeli. Do tada se moglo šuškati i nagađati, ali od 27.07. se sigurno znalo da je Sunja napadnuta...

Apsolutno. To je bilo gotovo, da.

Praljak dolazi početkom rujna. Znači, imamo srpanj i kolovoz. Nekakvi pokušaji obrane su postojali. Kako je to funkcioniralo?

Pokušaji obrane su postojali. Jedna olakšavajuća okolnost bilo je to što je policija prije toga bila, pozvani su rezervisti. I mislim da ni oni tamo s druge strane

Vi još uvijek govorite o ...?

Našoj, našoj policiji. Tada je gotovo bilo, puklo ono. E sada, tko zna, dio tih policajaca je otišao na jednu, drugi na drugu stranu. Međutim, rezervisti su bili pozivani i mislim da su bili naoružani, normalno i kada je to sve počelo, mislim da oni uopće nisu znali koliko smo mi slabi. Jer su nas mogli pregaziti i to onako. Ako su uopće i oni bili jači. Tako da se to svodilo... oni su nas tukli minama i prepucavali se preko pruge. Jedni i drugi, tamo. No, međutim, nije to tako dugo trajalo. Policija, to kažem, to je bila samo olakšavajuća okolnost.

O izvorima od kuda je dolazilo oružje ja stvarno ne znam niti mogu to komentirati, međutim, to je počelo odjednom lagano stizati. Normalno, svi Sunjani, počeli smo se okupljati tamo ispred DVD-a, ono kako to već biva i polako se to naoružalo. I kako se kome svidjelo taj je išao onako, po Stanici, bez veze, bez neke posebne organizacije.

Vrijeme te neorganizacije, improvizacije... Je li to bilo teško?

Izgubljeno, izgubljeni smo bili više-manje. Neizvjesnost. Teško je to danas objasniti. Mi danas gledamo filmove s američkim marincima, ja ih uopće ne mogu gledati jer to nema veze s ovim što smo mi doživljavali.

Manekeni?

Manekeni, da! Da su nam bila takva dvojica nama uopće ne treba ratovati, to bi oni riješili sve. Ono je bilo nešto malo drugačije. Tisuće metaka se ispaljivalo preko pruge i deseci tisuća, tko uopće zna koliko. Dobivali smo, mislim tamo oko Sisveta, 2000 mina u danu. To je već bilo na granici panike. Što nas je održalo - to nek sam Bog zna, ali evo, valjda su ljudi malo tvrdoglavi. Svi smo pomalo tvrdoglavi. Što ja znam što nas je u biti držalo cijelo vrijeme? Ne znam što nas je držalo.

Recite mi je li se u to vrijeme puno pilo?

Uh, dosta. Dosta se pilo. Možda je to u to vrijeme bilo dobro jer to su bila vremena kada je teško bilo biti pametan. Možda si trebao biti malo pijan i lud da tamo opstaneš. To je stvarno istina. Bilo je stvarno naporno. Stvarno je bilo naporno i je, dosta se je i cugalo. Neću reći da su bili svi pijani, da se mi razumijemo. Ali, onako malo, stimulansa malo...Toga je uvijek bilo, da.

Pokušalo se to u stvari nešto organizirati. Mi nismo imali nekakvo ime, nego zvalo se Obrana Sunje. Bili su tu i nekakvi zapovjednici imenovani, i njihovi zamjenici, ali ništa dalje od toga. Onda se to upravljalo iz jednog centra. Sad ćemo ovdje malo se parkirati pa pucati, i tako. Tako da, u biti, nekakve prave obrane nije ni bilo. Prava obrana je stvarno organizirana - izgradnja bunkera i te stvari - to je počelo s Praljkom. Prije toga je to bilo ono: staneš iza neke kuće i sad si tu.

Kada je došao Praljak, sami kažete, tada je počela organizirana obrana. Što je zapravo bilo prvo što je Praljak pokušao mijenjati kada je došao? Što je u konkretnom, praktičnom smislu bilo prvo što je on htio napraviti?

Praktično, što je on počeo mijenjati - a po meni i revolucionarno! - to je bilo to da rat ne može voditi svatko kod svoje kuće. Organizirao je postrojbe, nekakve grupe, možete to zvati desetine i onda su ljudi... To je bilo najzgodnije: čovjek, na primjer kažem sada, živi u Sunjskoj Gredi, dolje, i on ima sada pušku - i on čuči kod sebe u vrtu i dan ubija. A rat je gore, na Stanici željezničkoj. On je pokupio tu ekipu, napravio tu jednu grupu i poslao na Stanicu jer tamo se vodi rat. I to je napravio svuda. To je bila u biti ta prva organizacija.

Ljudi su se bunili, je li tako?

Pa nego kako? Pa nego.

Kako je Praljak rješavao problem otpora?

Mene je to fasciniralo kod njega. Ja mislim da je on strahovito pametan čovjek. Strahovito pametan čovjek, inteligentan. On je slučajeve rješavao pojedinačno, ali mislim da je u trenutku, u sekundi napravio psihološki profil pojedinca. S kime je trebalo - s njim je razgovarao lijepo, a kada je nekome trebalo mater sprašiti i to je radio.

Znači, mijenjao je načine? Prilagođavao?

Apsolutno. Točno po potrebi. Odmah je vidio kako sa kime mora razgovarati, kakvim tonom i jednostavno je uspijevao. To je meni bilo nevjerojatno. Ja sam mislio...

Bili ste prisutni u takvim situacijama?

Jasno. Kako ne? Prva moja misao je bila: «Što je taj čovjek živčan». I on nakon dvije minute, recimo sa mnom ili s nekim drugim, razgovara sasvim drugačijim tonom. Izrada psihološkog profila u djeliću sekunde, točno je znao kako mora s kime razgovarati. Djelić sekunde, hoću reći u dvije rečenice - sve mu je bilo jasno. S nekim je razgovarao: «Ma moraš ili ću ti..» a s nekim: «Ma, daj, gle kakva je situacija...» Ovaj, to je to bilo.

Da. On je znao u čovjeku taknuti ono mjesto koje je trebalo.

Mislim da je vrlo inteligentan. Vrlo inteligentan i to mu je vrlo pomoglo. Osim toga, ljudi su, ovi zapovjednici koji su bili prije njega, to su bili ljudi koji su, kako se to zvalo, oni rezervni oficiri iz JNA. Oni su imali znanje. Oni su znali od prilike što treba napraviti i kako bi to trebalo ali nisu imali snage to provesti. Mislim da je Praljak u to vrijeme imao daleko manje znanja nego snage.

On je znao što hoće napraviti. Nije možda bio... Ja ne znam od kuda bi njemu bilo vojno znanje bilo kakvo. Mislim daje imao više snage nego znanja. No, međutim ta snaga je dala rezultate, ali zato sve ove koji su bili iz vojske, ono prije zapovjednici, njih je ostavio kao zapovjednike, vjerojatno suradnike najuže i to.

Znači, nije ih smjenjivao?

Ne. To se nije dogodilo. Nema teorije. Nisu to bili pravi... to su bili na primjer, moj kolega nekakav željezničar, nešto malo stariji, ali ono, znate kako ide, bio je u rezervnom sastavu...nije on bio vojnik... i takvih mi smo imali...A oni su ipak išli na tc nekakve vježbe i zato su imali nekakvo znanje. Međutim nisu imali snage.

Da. Oni su imali znanje, nisu imali snagu. On je imao snag,u a nije imao prethodno, vojno znanje.

Apsolutno. Ali to je moje da on nije imao znanje u odnosu... Zato sam ja nekakvu usporedbu napravio, onako kasnije je to bilo, razmišljajući zašto ovi nisu napravili a stalno su bili po tim raznoraznim vježbama - znači oni nisu ništa napravili, a on je napravio, pa sam ja to tako sebi zamislio.

Meni se čini da ste tu u pravu. Tu se dogodio jedan dobar spoj.

Da. Možda. Vjerojatno.

Prvo sto je Praljak napravio i prvo što je pokušao riješiti je bio problem utvrđivanja...

Da, to je apsolutno bio...

... utvrđivanje, pa gradnja pravih bunkera i na taj način je on krenuo. Tu je znači postojao otpor ljudi, je li tako?

Sigurno da je.

Jeste li bili prisutni u onoj situaciji, poznatoj situaciji, kada je on prijetio da će pobiti nekakve krave?

Nisam bio prisutan u toj situaciji, ali iz vrlo pouzdanih izvora sam to čuo. Nisu to pouzdani izvori, to su svi pričali...Ne sjećam se točno detalja, mislim da je bilo nešto, ne mojte me sad držati za riječ jer ja sam već star i senilan - ali mislim da je trebalo nasuti nekakvu cestu, do nekakvog bunkera. Ne znam točno što je bilo. Nije drugačije išlo nego je rekao čovjeku: «Znaš što, ako to ne bude napravljeno danas ja ću ti sutra ubiti jednu kravu, ako opet ne bude gotovo - onda ću ti ubiti dvije krave!» i tako te fore.

Onda su se ljudi isprepadali. Krava je bogatstvo za seljaka. Nisam siguran da li je to bilo nasipanje nekakvog puta ili nešto je trebalo odradit. Ne sjećam se više točno što. To je to što sam govorio o toj psihologiji. On je znao gdje ga treba pogoditi. Jer da mu je rekao da će mu zviznuti šamar, ovom to ništa ne znači. Što mu je to? Ali krava je bogatstvo. Mislim da je tako nešto bilo, ne sjećam se. Ali to je ta psihologija koja je kod njega stvarno igrala ulogu.

Dakle, dotakli smo se problema utvrđivanja. Dotakli smo se i problema pića isto tako. Što je Praljak poduzeo po pitanju tog pića? Kako je to pokušao dovesti u red?

Nemam pojma.

Ne znate?

Nemam pojma. Ne znam o tome ništa, stvarno. Mi smo radili svoj posao. Mi smo, to je drugačije bilo. Mi smo po malo cugali, po malo radili. S nama nije bilo ništa konkretno. Bila je tamo nekakva zabrana preko skele. Jedino ulaz bio preko skele. Definitivno jedini.

Čula sam da se piće dovlačilo na sve moguće načine. Čak sam čula da su i djeca nekad, kada su išla u školu...

Dobro, bilo je toga ali. ma ne znam koliko je to trajalo. Zabrana je bila. Ona je definitivno bila. I znam da je alkohol dolazio u jednom prljavom kanisteru od ulja, što bolje zamrljan - a unutra votka. To je tako bilo u gepeku i onda kada policajac otvori vidi užasno prljav kanistar - i normalno da ne reagira na to. I onda dođe tamo još ovaj i on to pije i čudi se kako smo to pronijeli kraj njega. Tako eto to je bilo, ne moramo, ali eto.

Pokušaj rješavanja tog problema je bila i ona kantina koja se otvorila, je li tako?

Ne znam. Vjerojatno je.

Jer tamo se nije točio alkohol. Recite mi kako je Praljak reagirao u situacijama iznošenja imovina iz kuća?

Ne znam. Ne znam stvarno za takav...

Nemate informaciju?

Nemam informaciju, ne mogu vam to reći.

Došao je Praljak, vi ste bili na vezi. Što je bio vaš posao?

Moj posao je bio stvoriti vezu, u biti. Ja sam došao tamo. Ja radim taj posao na željeznici i tamo jedan kolega koji je valjda bio u zapovjedništvu, rekao je: «Taman smo dobili zadatak da napravimo vezu. To je taman zadatak za tebe.» I tako sam ja počeo. Dobili smo hrpu žice, išao sam po njih u Sisak. Zagreb. Tko zna kako je to bilo. Nabavljali, molili i svašta radili i na kraju dobili tu žicu. nešto malo telefona i napravili vezu. Po Sunji je razvukli. Iz početka je to bilo nešto malo, kasnije se usavršavalo.

Kakvi su bili zahtjevi Praljka? Očekivanja? To je bio naporan posao?

Posao je bio odvratan. Naporan, a očekivanja su bila...nije on nikada tražio nemoguće, ali je tražio da stvar mora funkcionirati. Stvar je morala funkcionirati. On je to tako sebi zamislio. Stvar je definitivno funkcionirala. Funkcionirala je tako da nije mogla bolje. A ja za to imam jedan specijalan razlog - i nadam se da ga ne moram sada ovdje iznijeti. Ili možda moram?

Ne znam što mislite?

Ne znam kamo će ova snimka, to je.

Ne ide u javnost.

A ako se pojavi negdje u novinama? Što ćemo onda?

Neće. Garantiram vam.

Da. znate o čemu se radi? Mi smo napravili vezu besprijekorno i radili smo je besprijekorno i funkcionirala je cijeli rat. Čak smo jednom prilikom tamo negdje 1994. godine, taj se tip zvao nekakav... Bio je načelnik veze u Zbornom području Zagreb i rekao jc da Sunja ima najbolju vezu. Da su svi ostali za nijansu lošiji.

To sam čula, da.

Razlog čemu je to tako: ja kada sam došao u vezu, to jest nas četvorica kada smo došli u vezu onda je to... Praljak je dobio telegram u kojem je pisalo da sam ja JNA špijun i da me treba ukloniti. Recimo. E, sada zašto je... Ne ću ja to u detalje zašto je to on dobio. Znam ja zašto je on to dobio, ali dobro.

Od koga je dobio?

Ne znam. Ne znam od koga je dobio, ali taj telegram je dobio iz Siska, iz Kriznog štaba ili tako od nekoga što ja znam od kud je dobio, ali službeno je dobio, došao je službeno. Da mene treba ukloniti jer da sam ja JNA špijun. Što je najgore ne treba uopće biti puno pametan da ... U vojsci «ukloniti» znači samo jednu stvar. Nema to dvostruko značenje.

Onda je on mene pozvao na razgovor i mi smo malo popričali. Prije toga se dakako raspitao o meni. malo kod ovih ostalih tu ljudi. Onda je on popizdio, da ne kažem, psovao je jako i rekao je samo da će ih pobacati u Savu kada mu dođu sljedeći puta.

To se odnosilo na koga? Na one koji su poslali telegram ili...?

Vjerojatno na njih. Nije na mene.

Znači vaš razgovor jc bio kakav?

On je mene pozvao na razgovor i mi smo samo pričali. Mi smo samo pričali. Ja nisam uopće znao što se događa. Što je najgore, ja nisam znao što se događa. Zašto sam ja uopće tu? Čovjek me počeo ispitivati. Ja sam naslućivao zapravo o čemu se radi.

Čekajte, vi ste Srbin?

Nisam, ja sam ... meni je otac Hrvat, mati mi je Srpkinja. Mislite li da je to imalo veze s tim?

Mislim da je. Igrom slučaja, to se stvarno događa igrom slučaja, mi tamo s one druge strane pruge imamo neko imanje, zemlju. Baka tamo živi još uvijek, hvala Bogu, i moj otac ode obići tamo tu nekakvu zemlju i to pukne preko noći. Sada dolazimo u apsurdnu situaciju. Otac Hrvat ostao tamo, na drugoj strani, i baka. Mati Srpkinja, ostala ovdje.

Ja sam odmah rekao: «Daje bar obratno pa nek se svako brine za sebe.» No dobro. To je recimo jedna stvar koju su mi malo zamjerali, a druga je ovaj, kao, iz miješanog braka. To su lokalni desničari. Nije im baš bilo to po volji. A kuda onda. Pa još u vezu? I danas je to možda smiješno. Ali bilo je: što će nam ti četnici u vezi?

Pretpostavljam da je to moralo biti teško vrijeme za vas?

To su bile definitivno traume jer to je krenulo od prvog dana - međutim Praljak, pa onda i kasnije svi nekakvi zapovjednici koji su dolazili su bili više-manje ljudi iz Zagreba. Obrazovani. Što je možda najvažnije, obrazovani. Znači, ne ono lokalni seljaci, nego koji su smatrali da je to sasvim normalno. Tako smo nas dva lijepo porazgovarali. On je to onako skinuo s dnevnog reda. Rekao je, valjda zato što je on jako visok: «Mali, ti samo radi svoj posao.»

I tako smo mi to nekako nastavili, ali ja sam siguran da je bio netko od ovih lokalnih poslušnika - neka sam Bog zna kako bi to završilo. Završilo bi tako kako je bilo napisano. Vjerujte mi. To je ono, i zato ja ne znam mogu li ja uopće o Praljku pričati objektivno jer on je meni ... Ma to je bilo ludilo nekako. Tamo nikoga nije zanimalo... ma nikoga ništa nije zanimalo. Ljudi su bili ludi. Razgovarao sam s nekim lokalnim zapovjednikom razgovarao. Kažem ja njemu: «Koji je tebi? Čovječe, pa moj otac ti je Hrvat a mati mi je samo Srpkinja. Je li ja radi toga trebam biti četnik?»

To su vam govorili?

Bože moj! Pa javno, preko motorola je bilo: «Daj pošalji te četnike s veze, pukla mi je žica.» Nitko na to nije reagirao. Bilo je naporno. Praljak je sve to skinuo s dnevnog reda. Odmah.

Znači li to da je Praljak stao na vašu stranu? Da vas je štitio?

U to vrijeme da! Apsolutno.

Možemo li zaključiti da to što je Praljak prema vama radio, da to nije bila stvar slučaja i da to nije bila stvar nekakvog pojedinačnog odnosa...
Ne, ne, ne

... već se radi o nekakvim njegovim principima?

Ovo, recimo, ako sam ja dobro skužio pitanje - to što je Praljak stao iza mene u tom slučaju, kad je bila kriza - to nije imalo veze sa mnom. To apsolutno nije imalo veze sa mnom. Danas kada gledam, koliko je ljudi izginulo: mogao sam i ja poginuti, ili preživjeti, mislim, ništa značajno se ne događa. Njemu je to važno da je on postupio tako. Razumijete? To je njemu važno. To je njegov karakter. I to je njegov stav uopće, o životu i svemu.

Taj dio je važan. Jer ja, u biti, u tom trenutku nisam bio Bog zna kako bitan. Od nas koliko nas je bilo u Sunji, ja sad bez veze, ono malo, ništa. Nego to govori o njemu u biti. Ja, kada vama pomognem prijeći ulicu - to nema veze s vama. To ima veze sa mnom. To ima veze s Praljkom više nego sa mnom, u biti. To je mogao biti bilo tko.

Sada, dok pokušavamo rekonstruirati događaje iz te davne 1991. godine - a tada nitko zapravo nije mogao ni slutiti što će se događati ove 2005. godine - čini mi se da možemo zaključiti kako je 1991. u Sunju došao čovjek koji je u tom ratnom vihoru i ludilu pokušavao poštovati čovjeka - i sam ostati čovjek.

Apsolutno! Ostati čovjek! I ja mislim daje on to definitivno uspio. Kada bih ikada više išao u rat - a ne bih išao, vjerujte mi! - onda bih išao s njime zato što je on jedini... (Joj, ako se to čuje, nagrabo sam ga!) - on je jedini zapovjednik sunjski, jedini koji je držao do čovjeka, do pojedinca, a sve su drugo bili karijeristi.

Jc li vam lakše ako vam kažem da mi je puno ljudi isto to reklo?

Pa ja to znam! Svatko tko je normalan i realan govori tako o njemu - to je to. Osim par njih, koje ćete vjerojatno čuti kad malo ...imaju navijačke te, ali to je to. Jedini je držao do čovjeka. Do čovjeka, do pojedinca. Za njega je svatko bio čovjek - a za sve ostale, karijeriste, svatko je bio više-manje, ono, broj i figura.

Recite mi kakav je bio vaš odnos s Praljkom nakon tog razgovora kojeg ste imali?

Kao da ga nikad nismo ni vodili. Ja sam razgovarao s njim nekoliko puta kasnije, svega nekoliko puta i to kada je trebalo nešto napraviti, ali to više nikada nije bilo spomenuto. To je bilo tada odradeno i to je bilo za njega gotovo. Prošlost. A i za mene.

Je li vama bilo lakše nakon tog razgovora? Nakon što ste shvatili da taj čovjek tako razmišlja. Da li je u toj situaciji to nešto predstavljalo?

Znate što? Ja sam isto malo prgav i tvrdoglav. Ja nisam dao da meni netko trasira moj nekakav put. Ja sam sebi trasirao put kako sam ja htio. Mogao sam znači zapaliti, otići u Njemačku. Mogao sam ostati ovdje. E sada su tu došli nekakvi tipovi koji su mislili da bi za mene najbolje bilo da tamo odem. Na drugu stranu pruge. Ja nemam veze s tim. Ali, nisam ja dao da mi to netko radi. Tako da sam ja odlučio ostati tu.

Odlučio sam odratovati svoj dio, i za mene je to bilo gotovo. Da li mi je bilo lakše? Pa i da mi nije bilo lakše ja bih isto to napravio. A vjerojatno mi je bilo kada mi je čovjek lijepo rekao i objasnio: «Mali, samo ti radi svoj posao i pusti to. Pobacat ću ih ja u Savu.» Ja sam odahnuo, stvarno. Ali šteta što nije dulje ostao - pa da vidim kako se dečki kupaju. Već je bilo dosta hladno. Ali dobro, onda bih bar znao tko je. To je to.

Recite mi, znam da je sa onim dijelom ljudi koji su ostali, koji nisu otišli preko pruge sa civilima, da se vodilo računa o tome da ih se hrani, da dobivaju ono što se tada moglo dobiti.

Nikada nije bilo razlike - ako mislite na to daje on radio razliku po nacionalnoj osnovi - on to nikada nije radio. Jednom prilikom, kako god bilo, slučajno ili namjerno, tamo je bila zapaljena kuća od nekog tipa koji je isto kidnuo tamo preko i malo ratovao na drugoj strani. Je ili nije, nemam pojma. Otišao je i to je samo počelo gorjeti. Ne mogu ja danas pričati je li to netko tko ga ne voli ili kako je to bilo. Praljak je vrištao. Odmah je poslao vatrogasce, i to su morali ugasiti i zaustaviti. Znam da je tamo galamio na sve zapovjednike, da se to ne smije dogadati takve stvari.

On je znao da gori srpska kuća?

Da, apsolutno.

I tako je reagirao?

Apsolutno. Odmah u startu je to prekinuo.

Je li Praljak time izazivao neprijateljstvo tih lokalnih majmuna?

Desničara? Pa je.

I kako je onda to funkcioniralo?

Ma nije mu smio nitko ništa reći. On je bio čovjek - autoritet. Na mene je to u biti dosta traga ostavilo. Ja moram tako reći. Čovjek je došao da stvori Hrvatsku vojsku i nije dao, nije dozvolio da se stvaraju stranačke vojske. Gotovo je bilo. On je to jednostavno otpilio. Mora biti tako i ne može biti drugačije. I gotovo je bilo sa stranačkim nekim vojskama, znate na što mislim. Za njega je to bilo prekriženo. Stvara se Hrvatska vojska, a Hrvatska vojska se ima ponašati kao prava civilizirana vojska - i šlus! Gotovo. I oni su morali šutjeti. On je stvarno bio autoritet. To je bilo bez daljnjega.

Da li je on kažnjavao te ljude, odnosno da li je imao problema? Da li je posezao za nekakvim disciplinskim mjerama?

Da je bilo malo neposluha i nekakvih rasprava malo žešćih i svađa, to jeste. Da li je bilo kakvih sankcija, to stvarno ne znam. I on, ako je to radio, on to sigurno nije davao na sva zvona. On je drugačiji malo tip. On nije pravio reklame. Vjerojatno. To su bila vremena kada smo svi mi bili pomalo izgubljeni pa su možda i ti desničari bili malo izgubljeni. Kažem: možda. Ja mislim da je on išao na malo viši...da im ukaže što je život, što je pravi put.

Istina je da je to bila usijana atmosfera, istina je da su glave bile usijane, ali istina je i da on nije popuštao zbog te usijanosti.

Nikada. On je točno znao što hoće. On je došao kod nas i mi smo odmah vidjeli da on zna što hoće. Trebalo mu je tih nekoliko mjeseci da on to napravi, i kod nas bi bilo sasvim drugačije da je ostao. Šteta što je otišao. Da je ostao, bilo bi bolje. Bilo bi bolje za nas. A kako sad ispada, i za njega.

Recite mi jeste bili na koncertu Zlatnih dukata?

Nisam. Ne, nisam bio na koncertu Zlatnih dukata. Čuo sam što se događalo, ali i vi ćete već čuti od onoga tko je bio. Ne moram ja govoriti .... Iz treće ruke.

Znam da je, kao na mnogim ratištima u to vrijeme tako i ovdje, u jednom periodu bilo dosta moderno nositi nekakvo ustaško znakovlje.

To sam mislio kada sam govorio o stranačkim vojskama.

Mene zanima, konkretno u tim situacijama, što je Praljak radio kada bi se susreo s time?

On je insistirao, insistirao i vrištao da se to mora poskidati, da to on uopće ne želi vidjeti. To je bilo ono što sam vam govorio: stranačke vojske ništa, stvara se Hrvatska vojska. Sve ove stranačke vojske, sve je to on otpilio. I on je, to sam vidio, i to ne jednom, kada je ljude natjerao da to poskidaju.

Kako je on to natjerao? Sto je napravio?

On je autoritet. Kada on počne vrištati odmah se skida. Gađanje.

Je, je. Pa hajde ti sad, ako smiješ, njemu reci: Neću!

Eee! To je bilo, da. da. To je istina. To sam vam rekao: stranačke vojske, nije to išlo kod njega. Bilo je pokušaja, međutim ništa od toga. To je došlo tek kasnije, kada je on otišao.

Da, to sam čula da je to došlo kasnije, 1993., 1994.

Ma da.

Jeste vi bili na onim jutarnjim brifinzima?

Obavezno, svako jutro.

Obavezno? Kako su ti jutarnji brifinzi izgledali?

Kako kada. Mislim, kako je to apsurdno, to samo može u ratu. Ja krenem u taj rat politički nepodoban, i to definitivno. Dobro, možda je to bilo normalno za to vrijeme. I onda tu bude nekakav Praljak, pa poslije toga - tko je sve bio? - Strijela, Domazetović, Peša, šta ja znam. Ta neka ekipa, sve ljudi malo pametniji, malo obrazovaniji. I nikog to onako nije ni smetalo, kada su ljudi skužili o čemu se radi. Onda ja najprije zapovjednik desetine, pa zapovjednik voda, pa načelnik veze.

I cijelo vrijeme imam u pozadini te nekakve tipove, da ne kažem: malo desno orijentirane, koji me polako, onako gaze. Imam još jedan paralelni rat uz ovaj normalni koji smo svi imali. Ja uporno imam još jedan rat! Ovim svojima, kad se vratim, u vezi, nisam im htio to ni pričati. Što da ih samo opterećujem s glupostima? Ali, znalo je biti vrlo naporno. Brifinzi ujutro. Svi su brifinzi isto. Popričamo o tome što smo radili noćas, što ćemo raditi danas.

Zadaci se više-manje podijele. Onda zapovjednici isto, to su oni lokalni šerifi, obzirom da je onaj tamo njegov vojnik koji mu je ujedno i susjed... Sjeća se daje on prije tri godine pustio kravu njemu u kupus, pa ovaj njega danas strpa u zatvor. Recimo. Onda sam se ja tu svađao cijelo vrijeme, napadao da to nije nekakvo rješenje. U zatvor idu kriminalci. Tu je bilo ... malo mi je to išlo na živce. Malo sam znao pucati, da ne kažem po šavovima, mislim, ne pucati u pravom smislu riječi. Malo me to nerviralo ali mislim da je bilo dosta, dosta je tu bilo...A ako mislite je li bilo ekstremnosti nekakve puno, nije bilo ekstremnosti.

*** sigurno je bilo?

Ne. ne, nije bilo puno ekstremnosti jer su to ipak te koordinacije vodili, brifinge koliko toliko pametni ljudi. Znale su padati teške riječi, ali nisu se teška djela nekakva provodila. U Sunji nisu. Bar koliko ja znam. Civili nisu ubijani, nisu maltretirani više-manje. To je tako, kako je krenulo s Praljkom, takav je nekako trend i ostao. Jer kada nešto krene onda to uhvati maha pa ide. Iako je bilo ljudi koji su cijelo to vrijeme bili dosta desno orijentirani, htjeli su raditi nešto drugo, nekakve stranačke vojske. Praljak je to prekinuo na početku i bojim se da je to ponovno negdje tamo 1993., ponovno došlo u modu... Negdje 1993., 1994. kulminiralo...

U biti, kada je 1994. godine negdje... Jebem ti, ja to ne smijem ni reći! Ali dobro, nema veze. 1994. godine negdje, nemojte me držati za riječ, ne znam to točno, došao nam je jedan novi zapovjednik, došao je u postrojbu veze i sve nas koji smo tu vezu razvukli od prvog dana rastjerao je po nekim drugim postrojbama. Ja sam rekao da je to iz političkih razloga. Mene je, koji sam, ja sam imao najbolju vezu u cijelom zbornom području, ja sam dobio za nagradu, da idem u logistiku.

Sjedio sam za kompjuterom, imao sam i čin, nije me baš mogao poslati na bunker i sjediš za kompjuterom, i pišeš: došlo je komada hlača 300. Dao sam prvoj satniji 100, drugoj 50, trećoj 20, ovo i ono, i tako je završio moj posao u vojsci i moja ta ratna epizoda. Hvala Bogu. Tada su desničari opet uzeli stvar u svoje ruke. I tada sam se ja u biti negdje i demobilizirao: 1995. godine u 5. mjesecu, kada je to jako maha uhvatilo i kada sam vidio da se do čovjeka ne drži ni malo, kada su počela javna...

Ma ono, na stup srama i te stvari. Mogu vam samo navesti da mi dode kolega jedan, navečer. 11 sati, netko mi zvoni na vrata, tko je sada? Dolazi mi jedan kolega i njegova žena. Moji prijatelji iz veze s kojima sam ja proveo četiri godine u vezi. kaže: «Čuj, ja sa sada tebi došao, znaš, po danu ne smijem doći.» Evo. majke mi!

Koja je to godina? 1994.? 1995.? Koja?

Krajem 1994. je to bilo. Kad nas je ovaj razjurio iz veze? To je negdje bilo

*** Ma tko je taj koji vas je razjurio? Dajte, pa ne ide ovo u novine!

Ma nemojte, pustite to. Valjda vi znate tko je tada bio zapovjednik... istražujete, jebiga istražujte. Dođe mi čovjek, moj kolega, i kaže mi: «Čuj, pritisci su veliki, ja tebe čovječe stvarno volim i cijenim, i ratovali smo i sve, ali ja ne smijem doći kod tebe po danu.» Rekoh: «Znaš što prijatelju, ako ne smiješ doći po danu nemoj mi dolazit ni noću.» I više poslije toga nikad nisam s njim riječi progovorio. Što ćeš mi ti uopće dolaziti, ako mi ne smiješ dolaziti po danu?

Nakon toliko vremena. Hoću vam reći... Što se dogadalo? Događalo se to daje taj ekstremizam ponovno uzeo maha, desničarstvo je uzelo maha i lijepo su nas razjurili. Ono što je Praljak spriječio na početku, to se ponovilo krajem 1994. Ovo vam govorim jer hoću vam reći, da vidite otprilike kakav je on bio čovjek. Možda to negdje pomogne.

Praljak je bio hrabar čovjek.

On je bio hrabar čovjek. Ne znam što se događa u njemu, ne znam da li je on uopće stranački opredijeljen niti me se to tiče - međutim on nije gledao na ništa. On je gledao na posao koji se mora odraditi. Za njega je to bilo sve. Za njega... Ništa drugo ga nije bilo zanimalo. I to je bilo to i gotovo je. Kasnije su došle neke druge stvari, bila je koma. Kasnije se pomalo razočaraš, i bude svašta, ali to tako mora biti. Valjda je to za rat normalno?

www.slobodanpraljak.com