Drvar, 27. srpnja A.D. 2011.

»Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije«

U srijedu, dne 27. srpnja A.D. 2011., u drvarskoj župi sv. Josipa na dostojanstven način proslavljen je ovogodišnji »Dan molitvenog sjećanja na sve mučenike i žrtve iz cijele Banjolučke biskupije«, posebno na one iz XX. stoljeća.

Sama pak proslava započela je pobožnošću Križnog puta, a nastavljena je svečanom sv. Misom, koju je (uz domaćeg župnika don Ivu Martinovića) predstavio msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, u suslavlju s 15-ak svećenika iz BiH i RH.

Ove godine obilježena je 70-a obljetnica mučeničke smrti trojice svećenika – mučenika Banjalučke biskupije, a riječ je o vlč. Waldemaru Maximilianu Nestoru, župnika Drvara i Bosanskog Petrovca, vlč. Jurju Gospodnetiću, župnika Bosanskog Grahova i vlč. Krešimiru Barišiću, župniku u Krnjeuši.

Nakon mučeničke smrti ove trojice župnika došlo je do potpunog uništenja svih njihovih već spomenutih župa.

Trolist Banjalučkih mučenika

Vlč. Waldemar Maximilian Nestor (prvi ubijeni svećenik u II. svjetskom ratu na čitavom području bivše Kraljevine Jugoslavije): porijeklom Nijemac, rođen je 12. prosinca 1888. u Groß Strehlitzu u Njemačkoj od Antona i Helene r. Heppner, kao dijete doselio je u Bosnu. Stupio je u red trapista u samostanu »Marija Zvijezda« u Delibašinu Selu kraj Banjaluke. Tu je nakon završenog studija zaređen za svećenika 2. veljače 1917. Kao svećenik-trapist bio je najprije učitelj i ravnatelj u samostanskom sirotištu, zatim je vodio veliku samostansku ekonomiju. Godine 1931. prelazi u kler Banjalučke biskupije. Pet je godina djelovao kao kapelan u Ljubunčiću kraj Livna, a 1936. imenovan je župnikom župe Bosanski Petrovac koja je u njegovo vrijeme imala sjedište u Drvaru. Iako "je štitio svakoga, a osobito Srbe početkom rata", kako o njemu zapisa kolega svećenik, na povratku s proslave Sv. Ane u Kosovu polju kraj Knina, 27.srpnja 1941. izveden je iz vlaka i u Trubaru kraj Drvara ubijen. Tih je dana pobijeno i mnogo vjernika, a župa je više od pola stoljeća bila praktički ugasla.

Vlč. Juraj (Đorđo) Gospodnetić rođen je 9.siječnja 1910. u Postirama na otoku Braču od Ivana i Dinke r. Jurišić. Najmlađi je u ovom mučeničkom trolistu. Školovao se u Postirama, Šibeniku, Splitu i Zagrebu. Kao bogoslov pristupio je Banjalučkoj biskupiji te je zaređen za njezina svećenika 26.lipnja 1938. Bio je nježna zdravlja. Župu Bosansko Grahovo ili Obljaj, kako se ponekad naziva, preuzeo je ujesen 1939. ni dvije godine nije vidio te župe od ukupno tri godine svoga svećeništva. U nedjelju 27.srpnja 1941. nakon pučke mise nasilno su ga odveli četnici, strahovito zlostavljali i konačno ubili (pred majkom su mu iskopali oči, mučili ga i živa ispekli na ražnju, 27. srpnja 1941., op.p.). Čini se da je još neko vrijeme bio na životu, a ubijen je oko 5.kolovoza (!?!, op.p.) te godine. Njegov poglavar, banjalučki biskup fra Jozo Garić napisao je za njega: "Ja ga smatram pravim mučenikom Isusovim, te sabiremo podatke o njemu i o još dvojici, koji su u isto vrijeme stradali". Podignuta mu je spomen-ploča u rodnim Postirama (v. prilog: »Don Juraj Gospodnetić rođen u ovoj kući 9.siječnja 1910. Kao župnik Bosanskog Grahova mučen je i ubijen 'in odium fidei' 27.srpnja 1941. Ovaj spomen na obljetnicu njegove Mlade mise 16.srpnja 1999. postavljaju Župljani Postira«) i u župi Odžak-Čaić kraj Livna, na kojoj stoji uklesano: »Jure, svećeniče hrvatskog roda, za križ sveti krv ti lila kao voda. Ko što sunce grije dobrog i zloga, životom i smrću slavio si Boga«.

Vlč. Krešimir Barišić je rođen 27.srpnja 1907. u Jajcu od Mate i Ane r. Sarić. Školu je završio u sirotištu otaca trapista u samostanu »Marija Zvijezda«. I sam je tu stupio u red trapista i položio doživotne zavjete 15.kolovoza 1930. Za svećenika je zaređen 30.srpnja 1933. u istom samostanu. Nakon tri godine u trapistima prešao je u kler Banjalučke biskupije 1936. Kratko je djelovao kao svećenik u Banjaluci i Mrkonjić-Gradu, a posljednje četiri godine bio je župnik u Krnjeuši. O njemu svjedoči njegov svećenčki subrat Nikola Tojčić: "Bio je svojim župljanima pravi otac, a kad je i inovjernicima mogao iskazati ljubav i pomoć, to mu je bio pravi užitak." Unatoč tomu život je završio mučenički. U strahovitom pokolju 9. i 10. kolovoza 1941. u Krnjeuši teško je zlostavljan i ubijen te konačno zapaljen (skalpiran je bačen u goruću crkvu, op.p.), zajedno s još trojicom svećeničkih pripravnika, a tada je posve uništena i cijela župa Krnjeuša koja se nikada više nije obnovila.(iz tiskanih u izdanju banjalučkog Biskupskog ordinarijata)

Sapienti sat!

I upravo u vrijeme trajanja sv. euharistije na obližnjem brdu, preko puta bogoslužnog prostora (Drvar još uvijek nema katoličku crkvu), obilježavao se 'Dan ustanka naroda i narodnosti BiH' (o tome protiv koga je već puno rečeno), pa su bivši drugovi partizani (o ovom slijedi poseban prilog) pokraj porušenog spomenika položili vijence u spomen (i) na četnike, koji su trojicu naših maločas spomenutih mučenika (i još na tisuće Hrvata od 1941. – 1945. i nadalje) na zvjerski način lišili života.

Nu, da ja posve ne odlutam u 'politiku' (što mi se u ovakovim prigodama uvijek događa) vraćam se svečanom Bogoslužju i riječ dajem drvarskom župniku.

Pozdravne riječi drvarskog župnika don Ive Martinovića

»Preuzvišeni oče biskupe, draga braćo svećenici, cijenjeni Božji puče...

Ne mogu početi a ne poslužiti se riječima Velikog nam suvremenika, kojeg smo imali čast ugostiti upravo u našoj ucviljenoj dragoj nam Banjolučkoj Biskupiji blaženoga nam pape Ivana Pavla II. Koji je zapisao: »Ovo stoljeće, koje je već na izmaku, imalo je brojne mučenike osobito zbog nacizma, komunizma i rasnih ili plemenskih borbi. Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature.« (Otajstvo utjelovljenja, br. 13).

Na dugom mjestu isti Papa: »Na kraju drugog tisućljeća, Crkva je ponovno postala Crkva mučenika. Progonstva vjernika – svećenika, redovnika i laika – proizvela su veliku sjetvu mučenika na različitim stranama svijeta.« (Nadolaskom trećeg tisućljeća, br. 37).

Danas smo se okupili na ovo svetom mjestu, natopljene nam mučeničkom krvlju Banjolučke biskupije i župe Sv. Josipa u Drvaru. Okupili smo se kako bi se sjetili i obilježili 70. godišnjicu stradanja velikog nam župnika Drvarskog vlč. Waldemara Maximiliana Nestora i župljana župe Drvar ali i druge dvojice župnika, Grahovskog vlč. Juraja Gospodnetića te Krnjeuškog vlč. Krešimira Barišića, ali isto tako i svih drugih mučenika i žrtava ubijenih bilo 1941., prije ili nakon toga. Prošlo je 70 dugih godina, 70 godina koje smo većinom morali živjeti u prekrivenoj nam istini, zamućenom suludom komunističkom ideologijom i krvavim režimom. No, hvala dragom Bogu, doživjeli smo vrijeme da se dostojanstveno možemo prisjetiti dragih nam mučenika i žrtava. Ovdje se nismo okupili kako bi tražili krivce ili istjerivali pravdu, ili nekome parirali ili prkosili, došli smo se pokloniti nevinim žrtvama, svećenicima, časnim sestrama, očevima i majkama, djedovima i bakama, nevinoj dječici.

Prisjećajući se žrtava i mučenika Banjolučke biskupije, te moleći za njih, želimo ukloniti svaki mogući zaborav na njihov svjedočki život i to upravo na ovom mjestu odakle su progoni, ubijanja i zatiranja vjernika – katolika naše biskupije i počela.

Dok jecajući izgovaramo svoje molitve i oplakujemo ove nevine tisuće ubijenih, želimo Bogu uputiti i svoje vapaje da se ovakvo zlo više ne ponovi. Da opet brat ne digne ruku na drugog brata koji se drugačije zove ili možda drugačije krsti. Kao kršćani pozvani smo praštati i moliti za oprost te moliti da nestane svaka klica bilo nacionalne, vjerske ili rasne mržnje. Kao vjernici pozvani smo i na nadu iznad svake nade, stoga želimo gledati i u svjetliju, ljepšu i bolju budućnost koju će obilježiti novi razvoji, novo doba i novi odnosi koje neće poremetiti, zaprljati i natapati i nevina krv, nevinih ljudi.

Prije nego započnemo sa svetom misom, dopustite mi da vas sve, kao župnik domaćin iskreno u ovom bratsko-sestrinskom zajedništvu pozdravim, počevši od našega biskupa msgr. dr. Franje Komarice, koji je i sam ustanovio ovaj Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve za našu biskupiju. Pozdravljam i subraću svećenike iz drugih župa koji su došli bilo da su doveli hodočasnike ili osobno:

Pozdravljam i naše časne sestre, bogoslove i sjemeništarce. Pozdravljam sve nazočne predstavnike iz političko-stranačkog života, kako iz naše općine tako iz županije i Federacije BIH. Pozdravljam i članove splitske podružnice Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941.-1945. predvođenu dragim mi prijateljem gospodinom Petrom Vulićem. Pozdravljam i članove KUD-a Napredak iz Knina koji će nam izvesti prigodnu predstavu nakon misnog i molitvenog slavlja.

S velikom radošću pozdravljam sve hodočasnike koji su došli iz Livanjskog kraja, Knina, Siverića, Golubića, Kijeva, Zagreba, Jajca...i drugih mjesta. Naravno nikako ne želim zaboraviti ni svoje domaće župljane koji danas sa mnom dijele ulogu domaćina. Ako sam bilo koga nenamjerno zaboravio, moja duboka isprika.

Oče biskupe, molim Vas da započnete ovo sveto misno slavlje...«

Nakon župnikove uvodne, tj. pozdravne besjede započela je sv. Euharistija, koju je predvodio msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki, koji će tijekom Bogoslužja (po naravi stvari), u svom stilu, izreći još jednu jako lijepu i opominjajuću propovijed za pamćenje.

Ne uzimam, dakako, sebi za pravo komentirati biskupovu propovijed već ju donašam u cijelosti. Dobro je da ista bude objavljena na Internetu kad se već ne može objelodaniti ni u jednom hrvatskom dnevniku ili pak tjedniku, makar u skraćenom obliku, kojih više uopće i nema u BiH, a kamoli u RH... »

Propovijed banjolučkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice

1 Kor 3,11--17; Ps 103,8.10--12; Iv, 8,30—38

»Draga braćo svećenici, dragi Kristovi vjernici, jedan od najvećih moralnih autoriteta suvremenog svijeta, izuzetni čovjekoljubac i mirotvorac svjetskih razmjera, velik i dokazani prijatelj narodâ ove zemlje, poglavar Katoličke Crkve, blaženi papa Ivan Pavao II. dao je u zadatak nama, članovima Katoličke Crkve da sačuvamo trajan spomen svojim mučenicima i svim nevinim žrtvama totalitarnih, duboko nehumanih režima prošloga stoljeća, najkrvavijeg stoljeća, što ga ljudska povijest pamti. „Crkva će biti posvuda na svijetu čvrsto usidrena u svjedočanstvo mučenika, a njihov će spomen Crkva morati brižljivo braniti i čuvati" (Na dolasku trećeg tisućljeća, br. 13). Mnogi biskupi i biskupije diljem svijeta poslušali su velikog i svetog papu. Poslušati i ove poticaje istinskog proroka naših dana i našeg osvjedočenog prijatelja (koji me je osobno uvrstio prije 25 godina u red nasljednika Kristovih apostola), smatrao sam svojom dužnošću i ja, sadašnji biskup ove biskupije, koja je u prošlom stoljeću, kao ni jedna druga katolička biskupija u bližem i daljem okruženju u ovom dijelu europskog kontinenta, platila izuzetno visoku cijenu svoje vjernosti Kristu i njegovom namjesniku na zemlji - rimskome biskupu.

Službeno sam ustanovio „Dan molitvenog sjećanja na sve mučenike i žrtve Banjolučke biskupije". Odredio sam, u dogovoru sa svojim svećenicima, da se središnje slavlje tog biskupijskog „Dana molitvenog sjećanja" održava u ovoj župi, u kojoj je upravo na današnji dan, 27. srpnja 1941. (tada je to bila nedjelja) bez ikakvog povoda i razloga, u ranim jutarnjim satima, ubijen tadašnji drvarski župnik Maksimilijan Waldemar Nestor i veća skupina njegovih župljana, koji su se kao hodočasnici sv. Ani u Kijevo kod Kinina vraćali vlakom u svoju župu.

Istoga dana, nakon nedjeljne mise u susjednoj župi Bos. Grahovo započeo je masakr nad tamošnjim mladim župnikom don Jurajem Gospodnetićem i njegovim župljanima. Smrtonosna voda nečovječnosti nastavila se razlijevati na drugu susjednu župu Krnjeušu gdje su u zapaljenoj župnoj crkvi izgorjeli župnik Krešimir N. i veći broj župljana, a mnogi drugi užasno izmasakrirani. Nastavila je teći i idućih, mjeseci, godina i decenija uništavajući mnoge vrijednosti prijeko potrebne za stvaranje sretne i čovjeka dostojne budućnosti kao što su: životi ljudi, istina, pravda, jednakopravnost ljudi, naroda i religija, sloboda, praštanje, nenasilje, solidarnost, zajednički život, djelotvorna ljubav. Sve su to mirisave i plodne biljke, ponikle na njivi Božjeg čovjekoljublja i Božjeg zakona. Tu njivu ima zadatak „u zgodno i nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2) njegovi, čuvati, promovirati i afirmirati Kristova Crkva, jer joj je Utemeljitelj i Glava sâm utjelovljeni Sin Božji, nemjerljivo najveći Ljubitelj čovjeka i jedini Spasitelj ljudskoga roda.

Mi smo članovi te Kristove Crkve. To je za sve nas i izuzetna čast i odlikovanje, ali isto tako izuzetna odgovornost. Poznate su nam jasne Isusove riječi: „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti" (Lk 12,48).

U sjećanju mi je jedan razgovor s utjecajnim dužnosnikom, članom političke partije koja je i kod nas, u bivšoj državi, skoro pola stoljeća bila na vlasti. Na rastanku je rekao: „Mi smo sotonska elita, a vi, jeste li vi Božja elita?" Doista, kao Kristovi učenici i suradnici moramo sami sebi postaviti - i to uvijek iznova to pitanje. Jesmo li mi kršćani doista Božja elita? Ako nismo, onda ne ispunjavamo, niti smo u stanju ispunjavati našu prevažnu zadaću za opće dobro naših suvremenika i sugrađana ni u ovoj zemlji, ni u susjednoj Hrvatskoj, ni u drugim zemljama Europe i svijeta. Svoj kršćanski identitet mi moramo učiniti prepoznatljivim, učinkovitim, poglavito svojom ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku kao Božjem ljubljenom stvorenju, stvorenom na Božju sliku, a otkupljenom utjelovljenjem, patnjom i smrću Sina Božjega.

Kao kršćani mi i čovjeka i narode i cijelo čovječanstvo, pa tako i Kristovu Crkvu trebamo promatrati kako nas uči sam Isus Krist sa svojim otkupiteljskim djelom. A Isus nam jasno daje do znanja da pravi smisao našeg zemaljskog života treba gledati kroz prizmu vječnosti. Naša osobna povijest, povijest Crkve, pa tako i povijest kršćanstva u jednoj biskupiji ili jednom narodu, sa svim radosnim događanjima kao i dramatičnim stradanjima trebamo i moramo promatrati pod vidom vječnosti.

U tom kontekstu možemo mirne duše reći da mnoga tragična događanja u povijesti našeg hrvatskog naroda i Kristove Crkve i našem narodu - pa i na području ove biskupije i zemlje izgledaju kao tragedija, kao katastrofa, ali su zapravo milost, Božji dar, Božja posebna povlastica, jer je to poziv nama kršćanima da svjesno i spremno sudjelujemo u tajni u neizmjernoj vrijednosti Kristove otkupiteljske žrtve. Taj poziv su prihvatili i na njega odgovorili svi naši mučenici, sve nevine žrtve kojih se danas - i ne samo danas - sjećamo s dužnim pijetetom i velikim poštovanjem i divljenjem.

Mnogobrojni članovi naše patniče biskupije su i u ovom našem vremenu na djelu dokazali da nisu i neće dopustiti da laž, nepravda, zlo i destrukcija definitivno pobijede. Oslonjeni postojanom vjerom na Krista i zakon njegova Evanđelja oni svjedoče da je dobrota jača od zloće, da je ljubav jača od mržnje, da je praštanje jače od osvete, da građenje s Božjim „materijalom" i po Božjem nacrtu otklanja vražje destrukcije i ruševine, da laž i nepravda nužno moraju povlačiti se i blijedjeti pred odlučnošću i vjerodostojnošću istine i pravde, koje sebi - makar katkad za nas ljude i presporo - ipak uspijevaju prokrčiti put do definitivne pobjede.

U ovom našem molitvenom sjećanju na brojnu našu braću i sestre, koji su svoju vjernost Kristu posvjedočili podnošenjem groznih muka pa i najbrutalnijeg načina umiranja, znademo da su im imena upisana u knjigu vječnosti. Njihovo trpljenje i njihova mučenička smrt samo zbog činjenice što su bili pripadnici Kristove Crkve, uključuje nužno i njihove mučitelje s njihovom mržnjom na Krista i na njih kao Kristove učenike, uključuje njihovu zloću i pokvarenost, njihovu duhovnu bijedu i životni promašaj, njihovu podjarmljenost pod vlašću Sotone. Oni su istinski nesretnici i zato nisu u stanju nikoga istinski usrećiti, nisu u stanju osigurati ni svome rodu ni svome narodu sigurnu budućnost. Jer, mržnja i zlo mogu samo sijati smrt i donositi nazadak, nikada život i napredak.

Ovim našim molitvenim slavljem u kojem preporučujemo Božjem milosrđu i ljubavi sve nevine ubijene svećenike, redovnike, redovnice i druge vjernike-laike naše Banjolučke biskupije, mi također želimo - kao Kristovi vjernici i suvremenici - jasno svjedočiti Božju istinu o njemu kao jedinom Gospodaru svakog ljudskog života i o vrijednosti svakog ljudskog života, kojega smo dužni braniti i promovirati. Nama je poznata Božja riječ, koju nam donosi sv. apostol Pavao: „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi" (1 Kor 3,17). To znači da se čovjek ne smije poigravati s Bogom i njegovim naukom, a pogotovo se ne smije praviti bogom i još k tomu svojim pogubnim primjerom druge zavoditi na krivi put življenja. Ubijati nevine ljude, uništavati njihovu imovinu, kuće, bogomolje i to onda proslavljati kao ponos i uspjeh ne samo osobni nego ponos i uspjeh naroda i države teška je podvala, opasna stranputica i u konačnici sigurna destrukcija. To se mora označiti skandalom ubijanja i uništavanja. Ali je skandal - ne manje poguban i namjerno prešućivanje, pa i odobravanje i protežiranje takvog dubokog nehumanog ponašanja i prakse. Ne može se nazivati humanim ni pojedinac, ni skupina, ni stranka, ni sredina koja odobrava zločin, pa se još - k tomu - njime i hvali i tako odgaja nove generacije zavodeći ih na laž i zlo. Iskustvo i pojedinaca i naroda i sistema nas uči da laž i zlo ne mogu biti siguran temelj za poželjnu i čovjeka dostojnu budućnost - ni pojedinačnu, ni zajedničku.

Tko nepravdu i zločin odobrava i podržava pokazuje svoje osobno lice i svoju nutrinu. Tko nepravdu i zločine ne odobrava nego ih raskrinkava, žigoše i zaustavlja, taj može za sebe ustvrditi da su ga Isusova nauka i Isusova istina oslobodile od robovanja Zloduhu. Poznate su nam Isusove riječi: „Tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek... Ako ostanete u mojoj riječi uistinu ste moji učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi" (Iv 8, 34. 31--32).

Molimo zato danas i za nas ovdje prisutne i svu drugu našu kršćansku braću i sestre, da nam uspije uvijek ostati uz nadvremensku Božju istinu, kako bi nas ona trajno činila slobodnima u srcu i duši, da možemo ne samo praštati onima koji učiniše ili još čine zlo i nepravdu nego za njih, njihovo obraćenje i spasenje Boga milosrdnog i milostivog moliti, onako kako nas je poučio sam Sin Božji (usp. Mt 5,44). Amen«.

Po završetku sv. Mise pred križem ispred bogoslužnog prostora (koji nekoć bje gimnastička dvorana, ako se ne varan, a mislim da nisam!), msgr. Komarica je predvodio molitvu za pokojne (opijelo), nakon čega su izaslanstva HDZ-a BiH, HDZ-a 1990. i HSP-a BiH (ne bih!) položeni vijenci i cvijeće, te zapalili svijeće.

Po svršetku liturgijskog slavlja, uslijedio je prigodni kulturni program u sklopu kojega je pjesnik Frano Livajić pročitao nekoliko svojih lirskih pjesama nakon čega su članovi dramske skupine kninskog HKD-a "Napredak" izveli kraću (i nadasve poučnu) predstavu: "Prošlost u sadašnjosti", auktorice Katarine Keser.

Nakon ovog prigodnog kulturnog programa uslijedio vrlo bogati domjenak.

Valja zapisati kako je msgr. dr. Franjo Komarica u lipnju 2008. ustanovio »Dan molitvenog sjećanja na sve mučenike i žrtve iz cijele Banjolučke biskupije...« U njegovu (biskupovu) dekretu između ostaloga piše:

"Taj dan će ubuduće biti 27. srpnja svake godine sa središnjim spomen-slavljem u Drvaru, gdje se već sedam godina slavi »Dan drvarskih mučenika«, a gdje je 27. srpnja 1941. i počelo veliko stradanje svećenika i vjernika Banjolučke biskupije u II. svjetskom ratu".

Dodajmo svemu ovome i vijest iz Prostire.

Postira: 70. obljetnica mučeničke smrti don Jurja Gospodnetića

U spomen na 70. obljetnicu mučeničke smrti svećenika Jurja Gospodnetića iz Postira na Braču, upriličen je u srijedu komemorativni program u njegovoj rodnoj župi. Misno slavlje u koje je bila uključena i molitva za domovinu, sve njezine žitelje, branitelje, a posebno obitelji i mlade predvodio je svećenikov daljnji rođak Pave Gospodnetić, župni vikar u Hvaru.

U propovijedi se umirovljeni generalni vikar Vojne biskupije msgr. Josip Šantić osvrnuo na događaj mučeničke smrti svećenika sumještanina i ostalih koje su na taj dan 1941. godine četnici odveli u šumu gdje su ih mučili i ubili.

Ustvrdio je kako mučenička smrt potiče na traganje za odgovorima na pitanje misterija zla koje nam se uvijek postavlja.

"Tko nas može osloboditi stanja zla? Prepoznajemo li i danas smisao mučeništva? Ujedinjena sa smrću golgotskoga mučenika, svaka mučenička smrt postaje spasenjska", istaknuo je msgr. Šantić, upozorivši kako čovjek svaki put kad odbacuje Boga postaje rušitelj, a ne graditelj civilizacije.

Pozvavši vjernike na razmišljanje o tome što danas ostaje od mučeništva kao poruka, primijetio je kako i danas mnogi potiču i šire kulturu smrti umjesto kulture života.

Ustvrdivši kako je Crkva i danas pozvana širiti kulturu života i dati svjedočanstvo života svijetu u kojemu živi, pozvao je vjernike da budu usmjereni prema životu zbog kojega je, zaključio je, i Isus došao na svijet.(Ika)

Priredio: Petar Vulić