Naprasni rastanak

Skipper Denis Vukas

Osvanuo je i taj dan da ima više sunca, više vjetra uz najavu da će popodne sforcati i tramuntana. To se čekalo danima i svih ovih sati provedenih na moru. No, u posadi glisera ništa novo, stara napuhanost i uzurpiranje. Kad sam jutros došao do broda kamerman me (kao da je on vlasnik regate a i glisera) obavijestio da će danas s njima ići još netko (zagonetni netko) te da za mene nema mjesta. Zgodno, okrenuo sam se na peti i nazvao gđu Branku Panić iz tzv. Press centra protestirajući. Ona im je vjerojatno vrlo brzo sve nacrtala jer sam se na njihov užas uskoro ukrcao uz: „Kome nešto nije jasno nek se javi organizatorima.“

Skipper Tonko Rameša

No, atmosfera je postala neprijateljska i shvatio sam kako se za svoj položaj na krmi trebam tući. To pomalo već dovodi do gubljenja smisla... Više se nisam nikome micao, niti me je bilo briga tko mi tapka po ramenu, kome treba moje mjesto za snimanje. Kad su toliko nekolegijalni neka se Sancho i Don Quijote snalaze kako znaju. Ponešto su spustili noseve ali koga je za to briga? Je li njih do sada bilo briga za mene? Sancho br. 2. čak je pokušao nešto s pokazivanjem Sportskih novosti, inače najnepismenijih novina u nas, ono kao on radi za njih. I već je objavio fotografiju.. Samo sam se nasmijao i spomenuo mu dvostruki uvodni tekst koji sam uoči regate već bio objavio.

Megaenergy tim

Polu-novinari ili tele-objektivisti tako su uvukli vratove, ipak sam (iako kao njima uljez) nazočan na krmi i snimam! A regata je počela krasno, u suncu i uz krijeste i mačiće. Napokon! More je tamno, tamno plavo. Ne možeš imati i skladnu posadu te dobru atmosferu na brodu i sjajne uvjete na moru i moćno regatavanje. Ili jedno ili drugo.

Već se na startu vidjelo da su jedrilice brže i pokretnije, jedra su bila puna a more je prštilo oko prova. Na gliseru je bila tiha misa ali uskoro ni Quijote ni Sancho nisu izdržali a da ne komentiraju gust, gust start i odličan kadar koji su nam omogućili kapetani našeg glisera: Pave i Marko, nenadmašni mladići u svojim moto-bravurama oko regatnih bova. S obzirom da su i vrhunski jedriličari, posebno Marko, mnoge smo zanimljive podatke izmjenjivali i uspoređivali te slatko polemizirali o jedrilicama za onog dugog čekanja na start ili nov položaj bova.

Malo mi je doduše išlo na živce što su se Tele-objektivisti satima palili samo za 'maksije', samo za najveće jedrilice i stalno snimali jedrilicu Labud, Split. To infantilno zanimanje samo za ono najveće, samo za najduže brodove govorilo mi je da pojma o jedrenju nemaju. Ali su ovdje obitelj... već godinama...

Prava bitka za to se vrijeme odvijala u 'ORC klasi' gdje su brodovi bili manji ali svi donekle slične dužine i jedara. Tu je, među njih više od petnaestak, regata imala svoj pravi krešendo. Uz njih i među njima tu se moglo uživati u spretnosti mornara na barci Poliklinike Drinković (skipper Luka Jerčić) koja je mnoge okrete odradila fantastično. Tu se moglo gledati Gringa 2 i skippera Sandalića kako mnogo kad sjajno vodi u orcu ali i ponešto gubi niz vjetar.Mnogo kad činilo se da je sve gotovo i da Gringo 2 vodi... jer posada je bila iznimno precizna u svim manevrima uključujući i najsloženiji - podizanje spinakera.

Skipper Robert Sandalić

Skipper Dušan Ušeničnik

Puno je prigovora bilo i na suđenje i postavljanje bova. Nažalost brojne su posade nezadovoljstvo izražavale samo privatno, ne želeći ulaziti u sukob sa sucima s kojima će se susretati na tko zna koliko budućih regata. Ali da su bove premiještane u zadnji tren – jesu. Uvjerio sam se i osobno.

Skipper Marjan Kocila

Skipper Siniša Kaliterna

„Karamele“ nisu bile rijetkost jer se u žurbi i žaru borbe svi i uvijek bore s vremenom: što prije podići genaker.

Uobičajen na regatama jest i ponovljeni start, tri jedrilice prerano su prešle startnu crtu i svi su se redom morali vraćati, ponovno boriti za najbolju poziciju prije oglašavanja starta te što bolje, što bliže zamišljenoj crti - sa što većom brzinom - startati.

Uslijedilo je križanje na regatnom polju ili tzv. „penjanje po vjetru“...

Zatim okret na bovi...

Ponekad i tvrdi kontakt jer mora je u okretima uvijek premalo... i...

... sa spinakerima i genakerom na sunce! Pa niz vjetar. Ove dvije (duže) barke L je 30 (u sredini), brzo ostavio po krmi i to za čak nekoliko stotina metara... Nije mu bilo ravnog na regati kada je bilo u pitanju 'spuštanje' niz vjetar.

Zatim novi okret na bovi i...

...ponovni ulazak u vjetar s 'malim' jedrima...

Skipper Jan Winkler

Skipper Marko Marinović

Skipper Luka Rodion

Skiperi opisuju naginjanje jedrilice pod naglim udarom vjetra s dva pojma: do križeva (totalno) i do kobilice (kao na ovoj fotografiji).

Športaši su dali su sve od sebe. Kad vam otplešu ovakav ples pred objektivima pitate se: tko to more platit?

Sutradan, treći i završni dan regate, ujutro nakon tzv. skipperskog mitinga, nazvala me gđa Panić iz tzv. Press centra i hrabro mi predložila da danas snimam regatu s regatnog broda PBZ-a (za regate??) jer da na gliseru trebaju više mjesta (dolazi im opet zagonetni netko). „Da, da idem ga potražiti“ - kazao sam joj... Štoš' drugo s diletantima? Već sam pisao ove tekstove i odlučio danas ni ne ići na regatno polje. Treba završiti, pročešljati golem materijal... Uvjeti jedrenja na moru bili su isti kao i jučer, prema tome fotografije bi bile slične. Osim toga treba i prekinuti ovaj budalasti cirkus od kvazi-organizacije, prekinuti izvještavati s regate na kojoj sve čine ne bi li ponizili rad novinara. I dok su Tele-objektivisti, Quijote i dva Sancha vjerojatno (obiteljski) slavili što su me tobože kao izbacili s regate, ja sam (prema svom ranijemu planu) završavao skice ovih tekstova, praznio fotoaparat od cca 2.000 snimaka i primao fotke koje je napravio Mladen. Moj plan i program nisu mi poremetili jer sam zadnji dan regate ionako imao važnija posla. Na otoku, na terasi odličnog apartmana a ne na gliseru.

Ma kako uvrjedljivo bilo sve što je izgovoreno i što se događalo, sve što sam naumio napraviti, sve što sam sâm organizirao, uspješno je privedeno kraju. 'Obitelji' to možda nije drago, ali u jedrenju sam od 1984. i nagledao sam se svega. Nije ovaj tobožnji dilentantizam ni prvi ni posljednji... i pokojnog Barbierija sam za života upozoravao da digne hrvatsku zastavu na tiskovnim konferencijama..., ali on ih je barem znao organizirati, a novinari su imali perfektne uvjete za rad. I jedriličare ondašnje „Ane“, škole jedrenja ondašnjeg još uvijek „Adriatic cluba Jugoslavija“, na Kornatima sam jednom (ne)zgodom zatekao u devedesetima kako pijano razvlače svoju omiljenu pjesmu: Bandiera rossa la triumfera...

U subotu navečer još mi je samo nedostajala točka na i: zanimalo me kako će izgledati dodjela nagrada. Nisu me razočarali svojom nesposobnošću, ona je kulminirala: na ulazu tvrdi tjelohranitelji, unutra trešti glazba, nigdje hrvatskih obilježja čak ni samo grba, Panićeva nešto urla u mikrofon publikum je ne doživljava, ona se nadglasuje, ljudi joj drže okrenuta leđa, kad se dodijeli jedna od nagrada nastupa divljaštvo, nema uljuđenog pljeska, samo neartikulirano urlanje, skakanje i dizanje ruku u zrak. Ukratko: kao da sam na Zrću. Prava turbo folk, balkanska terevenka. Bilo bi mi neugodno da sam negdje u kutu ugledao hrvatsku tobojnicu... No, kao (bolna) lekcija stigla je posada Poliklinike Drinković u ferari crvenim skafanderima i svi su imali malu hrvatsku trobojnicu na ramenu, na leđima... Ostaje mi dakle u Zagrebu propitati zašto sam od Tele-objektivista slušao toliko potcjenjivanja, zavisti i osuđivanja, toliko predbacivanja jednoj, po svemu regatno sjajnoj, posadi dr Drinkovića.

U tom kontekstu, u regati s Generali osiguranjem i PBZ bankom te s još nekoliko jakih financijskih subjekata, bilo bi logično da prva nagrada znači i nagradno putovanje u nekakvo takvo europsko ili svjetsko odredište. Recimo London, koji je prvi financijaš Europe. Ili barem da sponzori nađu neki svoj interes da se regata promovira ne nekoj drugog jakoj europskoj regati. Svakako na Starome kontinentu a ne overseas... Unatoč logici, ali zato odano ideološki, organizatori su kao nagradu podijelili (i) putovanje na Kubu! Na gospodarski propalu Kubu, na Kubu manijakalnog i zločinačkog Castra, na Kubu u kojoj od bijede nikakve financijske tvrtke, pogotovo ne one iz Europe, ne mogu ostvariti bilo kakav poslovni interes. Ali štoš'... osim diletanata ima tu i jakih ideoloških zatucanaca... Čak i u jedrenju, čak i u 21. stoljeću – Kuba! Kuba u glavama...

Kad sam se poslije svega, na kraju, napokon sastao s gđom Brankom Panić oči u oči, vrlo mi je opširno a neuvjerljivo stala objašnjavati zašto organizacijski odbor ne želi širi novinski prikaz regate !? Zašto i zbog čega im je budžet svake godine manji, zašto je gospođa pod ugovorom a u stvari je iz Agencije i s portala za poljoprivredu a uskoro će prijeći i na kozmetičarski portal te nešto kao ono: ljepota i zdravlje. Onda se nakon mojeg čuđenja da organizacijskom odboru ništa ne znače reportaže, izvještavanja i širenje događaja u više medija, gđa izjasnila kako kad se pozove više novinara onda oni postavljaju svakakva pitanja!? Cave žurnalizam?? Naravno, mogao sam tjerati mak na konac pa ju pitati zašto me je u telefonskom razgovoru onda uopće akreditirala? Zašto pozvala na regatu? Da poveća broj prispjelih na Hvar s 835 na 836... jer tim se brojkama hvalila?? Više puta izletjelo joj je kako su svi ovdje obitelj, pa kad je to izazvalo moj podsmjeh, termin je izbjegavala. Da zaista: la famiglia!

Vrativši se u Zagreb, po prvi put u životu s prekinuta izvještavanja s nekog događaja, a i raspravljajući s Mladenom, odlučio sam na ured dvaju predsjednika PBZ-a: u Upravni i Nadzorni odbor poslati dvojaki dopis: u prvom dijelu s natuknicama svih propusta a u drugom dijelu detaljno, što se sve i kako muljalo na regati. Nisam ni očekivao odgovor, ta to su nebeske visine... samo mi se 'osoba A' koju sam morao prikazati u vrlo negativnom svjetlu, javila sms-om! Kada sam joj odgovorio da se izvoli služiti primjerenom poslovnom komunikacijom identičan tekst poslala je i na moj mail: „Zahvaljujem Vam na interesu i praćenju XXI Uskršnje regate“ uz još nekoliko šupljih rečenica. Zgodno višeobrazno, kazao bih. Ali, to je bio službeni (zataškavajući) odgovor dvaju predsjednika iz PBZ-a kojima sam poslao dopis da znaju da osim organizatorova samozadovoljstva organizacijom regate, postoje i sudionici (ljudi nisu slijepi) te koji vide kakve se svinjarije događaju. Gđa Panić morala je po službenoj dužnosti progutati žabu, i meni, koji sam ju danima kritizirao - zahvaljivati. Težak je kruh poslovnih ljudi. Na mail sam joj odgovorio kako ne prihvaćam nikakvu njezinu zahvalu jer se njoj, dopisom, nisam ni obraćao. Osim toga, napisao sam joj da je njezin mail i neiskren jer predstavlja reakciju a ne samoinicijativnu potrebu zahvale. Vjerojatno se nikada ne bi ni javila da nisam bio uputio dopis onoj dvojici predsjednika... A predsjednici su se odlučili za zataškavanje i to je njihovo puno pravo. Potčinjeni imaju odraditi sve kontakte, pa tako i samnom.

Svakako, što god tzv. organizatori i tzv. Press centar i tzv. Regatni odbor izveli, svi oni zajedno nisu mogli ni dokinuti ni pokvariti sjajnu športsku priredbu koju su kreirali i izveli prvorazredni jedriličari, mornari i skipperi. U tome se zaista moglo uživati punim plućima. Nadam se da su Mladenove i moje fotografije to uspjele dijelom prenijeti a HKV će to razaslati svijetom... uostalom kao i uvijek. U to ne sumnjam. Ostalo, točnije sve ostale iz obitelji - treba zaboraviti. Ma kako dug... ovaj... teleobjektiv imali...

I... na kraju dolazi slatko: ma koliko se organizatori neznanjem i škrtošću i medijskim autizmom obrukali, zahvaljujući Mladenu, uvijek se nađu mali sponzori i veliki ljudi. Pa smo tako regatu završili ovako... naravno bez Panićeve, Tele-objektivista, bez Quijotea i dva Sancha... Sve su mi se ruke tresle dok sam snimao:

s Hvara za HKV:
tekst i snimke Javor Novak
majstor fotografije Mladen Šćerbe
supervizor za engleski profesor Ivan Vuković

S ovim nizom lijepih fotografija s Paklinskih otoka kraj Hvara svim prijateljima i čitateljima portala Hrvatskoga kulturnog vijeća želim:

Sretan Uskrs!