Preduskršnji regatni Hvar

Nakon što sam dočekao Mladena i nakon što je sutradan, po kiši, odradio fotografiranje testiranja jedrilice Luka 30 stopa One Design, idejnog tvorca koncepta, olimpijca i svjetskog skippera Rodiona Luke, Mladen i ja našli smo minutu za bit kod Marinka u kafiću uz čaj i kavu. Tribalo nam je da se ugrijemo. Da dođemo k sebi od šoka vremena, ali i šoka od jedrilice. I inače, čim bi se namirili u bazi, što će reći u apartmanima, vraćali bi se u grad u našu drugu bazu i tako dnevno pet-šest puta propješačili devet stotina metara uz more. Kod Marinka nikad nije bilo dosadno pa se tako i večeras u srijedu petoga travnja okupilo društvance za govorit o ribi koju kradu Taljanci, o regati o kojoj se malo zna i o sutrašnjem startu za kojeg nam triba vitra, a njega nima.

Mladen me oduševio izjavom kako on ne bi s novinarima na prateći brod. „Previše je tu veličina“ – kazao je samo, a ja sam ga gledao. Pojma nisam imao što to zapravo znači, ali mi se svidjelo da se ne jagmi raditi s „veličinama“. Tim više što se još nije znalo (svom mom trudu uzalud) što će to zapravo biti prateći brod. Ako to bude veći drveni brod suci će ga tjerati što dalje od regatnog polja jer će jedrilicama zaklanjati vjetar ili kako se to kaže: slati im prljav vjetar, onaj koji se kovitla. Ako to bude osrednji brod on ne će imati brzinu koja je za snimanje nužna. Bilo kako bilo Mladen je odjednom ispalio: „Ja na taj brod ne idem“ - na moje duboko iznenađenje. Zavladao je muk u kojem sam vrtio svoj film nepovjerenja... znači li to da ostajem snimati sam?... sa svojim skromnim E-420? Bez teleobjektiva?!Ne, to nije to značilo. To je značilo nešto sto puta bolje. „Dogovorio sam i još ću večeras to potvrditi, ribarsku barku. Snimat ću s razine mora, detalje, posade, start i okrete na bovama... Ti pokušaj uhvatiti krupne planove.“ Tako smo i radili, moj je problem bio samo taj što nisam znao s kim ću i kako ću ploviti oko regatnog polja, nisam znao ništa, pojma nisam imao što me čeka. Mladen je tome nasuprot poznavao čovjeka, on mu je štoviše bio i prijatelj te je točno znao kakvu barku ima na raspolaganju. Znao je što će od ribara tražiti, gdje će barku zaustaviti i snimati. Što će dobiti.

Najmanja jedrilica na regati, s L30 bile su to dvije metrima kraće od svih drugih

Moja odiseja započela je onda kad na dan starta regate na skiperskom sastanku nitko nije spomenuo prateći brod, novinare, kamermane ni fotografe. Nikoga! Kad sam otišao u famozni Press centar, koji ovi organizatori jednostavno ne znaju napraviti, zblenuo sam pitanjem o pratećem brodu sve tri žene i jednog suca... On se ni štel mešati... Upornošću i ne izlaskom iz „centra“ dok ne dobijem odgovor, stiglo mi je objašnjenje da će brod biti na rivi. Izašao sam bijesan van... kao da je riva točka ane dvjesto metara krcatog prostora. Kao da je prazna a na njoj se tiska više od četrdeset brodova, plus sudački i neki privatni brodovi.

Shvatio sam da sam sâm, i da nemam vremena za proteste i svađanje... zujao sam rivom gore dolje, srećom samo s malom torbom. Kad se već vrijeme odlaska na regatno polje stalo približavati mom je očaju došao kraj, rivom se uznosito stao šetati kamerman s kamerom na ramenu umjesto u ruci. Tako se bolje ističe, zar ne? Prišavši mu, oslovio sam ga kao kolegu jer je imao HRT-ovu jaknu. Nekoliko nas je rečenica razdvajalo u prvim napetim minutama bez obzira što je on znao da će prateći brod biti gliser a ja sam vidio njegovu HRT vind jaknu i nikakve jedriličarske hlače. Onda sam mu kazao kako sam i ja HRT-ovac, ali iz Zagreba. Na to se malo spustio sa svojih šibenskih, područno-dopisničkih visina, ali neodlučno, budući sam mu rekao da sam ovdje privatno što se HRT-a tiče, ali sam kolumnist Hrvatskog kulturnog vijeća, internetskog portala za koji on naravno nije čuo.

Uputio me oprezno, još neodlučan da li da se napuhuje ili da se ispuhuje, na trećeg HRT-ovca koji je tako lijepo odslušao sve ovo i nakon toga polu-ljubazno kazao kako na gliseru nema mjesta. Na moje čuđenje kakva je to organizacija i tko tu igru vodi, malo se umekšao pa je tiho kazao neka se ja samo sklonim... malo... dok oni snimaju. Nisam znao jel' bi se prvo smijao, poslao ga k vragu ili mu održao bukvicu. Pomislim u trenu s koliko sam kamermana radio po palubama raznih brodova pa i na nekoliko regata, ali ovakvu bahatost još nisam sreo.

Bilo je i kvarova pri samom vrhu jarbola, neposredno pred start regate

Naravno, kad smo se ukrcali u relativno mali gliser čije je potpalublje imalo dva stvarima pretrpana kreveta te bez prozora, shvatio sam da je to čista improvizacija... prevoziti na krmi novinara, dva kamermana, dva fotografa uz dva mladića koji su se smjenjivali za kormilom. To se može samo na ovakvim kratkimturama, inače bi gliser ustavila pomorska policija. Srećom, jedan je kamerman kasnije prešao u niski gumenjak. No, šutio sam i snimao očima i ušima, bahatost se naime nastavljala. Postavio sam izgleda krivo pitanje: „Kad se kreće pred regatno polje?“ jer mi na njega nitko nije odgovorio. U brodu su naime već bili svi osim jednog fotografa. Čekalo se tog gospodina, glavnog. Čim smo isplovili on se široko nasmijao sam sebi i kazao onom punašnijem kamermanu: „Daj onu našu, daj, daj...“, a isti se, taj tren, stao kreveljiti spremno kao dvorska luda. Izrugivali su se s mrtvim čovjekom. Kamerman ga je imitirao uvjeren da je savršen glumac a mršav se fotograf stao cerekati kao da je prvi put čuo najbolji vic na svijetu a ne tko zna već koju po redu njihovu internu reprizu. Sancho se slinavo kreveljio imitirajući Prvog hrvatskog Predsjednika a Don Quijote se na silu smijao potičući ga. Tko zna koliko bi ta neukusna groteska trajala da se Quijote nije osvrnuo i ugledao me kako ih ledeno ozbiljan, mirno fiksiram. Trenutno su se ugasili. Ne pitajući ni zašto ni čemu.

Vrijeme je teklo, razmijenio sam nekoliko riječi s dečkima za kormilom a kada sam mislio da je trenutak, odlučio sam ispričati masan vic, čisto da vidim na čemu smo i što još od ovoga odnaroditeljskog društvanca, koje se međusobno toliko dobro poznaje, mogu očekivati kao stranac padobranac. Svi su se smijali mom vicu, osim Quijotea, koji je odmah sve presjekao svojim glasnim: „Zašto i čemu?“ Na tom smo mudrome komentaru ostali dakle, dalje više nisam imao potrebe išta komentirati dok su oni jedni među drugima stalno pokazivali koliko su iskusni u svemu ovome, koliko su godina zajedno i koliko zgoda zajedno dijele. Ma divno, osjaćao sam se kao neznanac koji im zauzima prostor i čvrsto odlučio raditi svoj posao uporno i korektno.

Kad je započeo ples brodova pred ciljnom crtom fotografirao sam što je mene zanimalo i prepuštao svoje mjesto drugome koji bi uskakaoi snimao. Tako smo uvijek radili kada je veliki Mario Saletto, danas na žalost pokojni, snimao na barkama i učio nas kako jedni drugima ne ćemo smetati u kadru. Dvojio sam da li da im Maria uopće i spomenem, pitanje jesu li ovi genijalci ikada čuli ili gledali što je Saletto snimio.

Nismo brzo imali start i pune ruke posla.Prvo smo satima čekali praznoruki. U tom vremenu čovjek svašta stigne primjetiti pa tako i da je punašniji Sancho imao nekakvu jedriličarsku odjeću ali Quijote je pak imao sve iz kataloga. Tako se i manekenski okretao, kao paun u kavezu. Imao je robu vjerojatno jutros iz najlona izvučenu i bio čvrsto uvjeren kako je jedino to ono pravo. Tako mu je mama rekla? Imao je balon šešir za kišu, širok- Musto, hlače safari nepropusne - marka, tenisice isto marka, torba za foto objektive i tijela - marka, na njoj alpinistički karabini koji su točno hvatali debljinu suvozačke fotelje u kokpitu 'našeg' glisera.

Sve je tu njemu štimalo samo mene nije znao gdje bi stavio, s obzirom da primjećuje kako me on uopće ne zanima. To ga je uznemiravalo, ljuljajući njegov ego. U jedriličarskoj jakni s podstavom i adidas tenisicama nisam mislio ikome konkurirati, to bi bilo bolesno, već me slabo izbrijanog zanimalo samo snimanje, dobri kadrovi i da na regatnom polju povremeno uhvatim Mladena i tako se prostorno odredim, određujući njega, gledajući koje kadrove on hvata. Ubrzo se i Quijote teleobjektivom našao oko u oko s Mladenom i zaprepašten ispalio: „Pa nije ono valjda Šćerbe?“ Slatko sam se nasmijao a on se trzajem okrenuo od mene i odmah ušutio. Strah da bi netko drugi mogao napraviti kadar bolji od njegovoga unatoč ogromnoj investiciji u opremu i svoju vanjštinu, bio je u njega velik. I Sancho je zabrinuto tražio površinom... Ma gdje je taj koji se usudio. U satima koji suprolazili, napravio sam ozbiljno lice i kao s velikim zanimanjem pitao kakav to objetiv ima Quijote.

Tijesno, neposredno prije starta

On mi je spremno kazao da košta dvije i po tisuće funti, dok je mene zanimao otvor blende i žarišna daljina. „Četiristotica“, na kraju je važno ispalio a ja sam imao biti fasciniran tim falusnim topom. Tako sam na ovom gliseru dobio trojac koji sam nazvao Tele-objektivistima jer se od kormila povremeno odvajao i treći lik, kao drugi Sancho, s isto tako skupom četiristoticom, samo svjetlo-sive boje. Oni su mahali zrakom svojim topovima a ja sam hvatao zanimljivije 'sudare' jedrilica pred ciljem točno ispod njihovih visokih noseva. Na kraju dana pokazalo se da to Tele-objektiviste već pomalo i smeta, jer sami ne vide najbolje scene na natjecateljskom polju a kada ih otkriju ja već rafalno (ziheraški) pucam... Znači - gotovo.

Atmosfera se na brodu ipak malo raskravila zahvaljujući mladićima za kormilom glisera koji su radili zaista vrhunski posao. Bili su se primicali bovama na tri metra od startne ravnine, pa do bove okreta, pa opet u ciljnoj ravnini. Jurili su mjestimično i brže od 25 uzlova po GPS-u i zaista smo foto-pucali po onome najzanimljivijem na polju. S kraja na kraj. A ono je bilo izvan Paklenjaka, gdje smo tog sumornog dana jedino i mogli dohvatiti vjetar.

Srećom u drugom plovu, popodne, vjetar je bio jači. To je izvuklo brojne spinakere i rijetke genakere. L30 u kursu niz vjetar zapravo je paradno jurio. Brisao je sve ispred sebe pa i četrnaest metara dugu jedrilicu sa spinakerom od 150 kvadrata...

Kadrovi su prvog dana XXI Uskršnje regate, bili takvi da nitko na krmi glisera nije bio nezadovoljan. S obzirom da je dan ranije pljuštala kiša a danas je samo tu i tamo kratko kapalo, mogli smo zadovoljno obrisati aparate i spremiti ih u torbe. Netko s markom - netko bez. Dečki su zatim navinuli makinu i začas smo bili u farskome portu. „Mene ćete iskrcati prvoga!“ – oglasio se Quijote kao da o tome ne bi bilo prirodno dogovoriti se.

s Paklinskih otoka za HKV: Javor Novak