J. Novak: Jedriličarski putopis (2)

„Ne radim ovo samo zbog novca,
u ovom sam projektu sebi za dušu...“

Luka je mirno kazao da otpadnem od vjetra, a svojim mornarima, što na ukrajinskom, što na engleskom, tiho je govorio... šaputao kao pouzdanu vrancu od kojeg za trke očekuje najviše, najbolje i najbrže: „pripremite genaker“, kazao im je i sjeo pokorno na krmu kao da je L30 moj, a on je samo skroman gost.

Rodion Luka

Marin je poletio na provu, škljocali su zatim mali karabini u vjetru... „još malo otpadni“... dodao mi je riječ... i počeli su ga podizati.

Na kormilu sam osjetio plesanje trupa koji je pritisnut nepodignutim jedrom stao preuzimati nekontrolirana opterećenja. Niz jarbol, još uvijek prenisko uz palubu i preko velikog trbuha... Pomalo sam ulazio u grif i davao kontru svakom zanošenju a genaker se penjao put vrha jarbola... na 13,15 metara. Vjetar je srećom, u tom trenu, bio malos nama obazriviji.

A zatim sam dočekao: na palubi jejak i spretan Marin ieto ga ubacuje škotu u kočnicu, sve je znači spremno. „Mogu?“ Pitam Rodiona a on samo kimne glavom kao patka kad savije vrat: Njemu je pitanje bilo blesavo. Pa naravno da možeš... kao da mi je kazao. Stao sam ulaziti u vjetar sve jače. Trenutno je more po krmi proključalo i ja sam postao svjestan njegova bučna klokota ali, nisam se usudio okrenuti. Kormilo bih tada makinalno povukao u desno barem za deset centimetara a to bi značilo jako naginjanje.Brodu bih potapao provu i riskirao prelet vala preko palube. Pa genaker ima više od 80 kvadrata! Glavno je jedro još tu a dečki nisu skidali ni flok. Brod je konstantno ubrzavao, odjednom sam postao svjestan brzine kojom prolijeću krpice pjene po boku desnom i lijevom. Mi doista jurimo, mislio sam a vjetra zapravo i nema, znao sam.

Dok sam se još privikavao na precizno, vrlo precizno kormilo, samo sglavnim jedrom i letnim ulazio sam u orcu a Splićanin Marin stalno mi je kao trimer glavnog jedra dodavao: „u orcu, u orcu... još u orcu.“ I kasnije, kad je Luka ponovno kormilaraio Marin je davao sto i deset posto svoje snage.

Bacio sam kratak pogled na vjetrulju na vrhu jarbola, znam da ona malo vara, ne puno. Ako pokazuje točno u vjetar, znači da jedrilica orca savršeno, možda i manje od 20 stupljeva u vjetar. Sada, već odavno nemam više slobodnih stupnjeva na vjetrulji. Kako ću u vjetar kad smo već do kraja u vjetru?? Ali Marin je tiho savjetovao: „u orcu“. Izgubim takt i uđem u orcu do daske, do daske... I? I brod ide, jedra su oblikovana, ništa se ne prevrće, rubovi jedara kako naprijed primaju vjetar tako ga krajevima ispuštaju. Samo je nagib broda nenormalno velik.

„Poja!“ Odjednom je glasno kazao Marin. Malo sam otpao, jedra su se ispravila i krenuli smo opet igrati se na oštrici orce. Bilo je to izvan-serijsko iskustvo, sasvim drugačiji gušt od onoga na krstašima pa i na pokojem regatašu kojeg sam rijetko uzjahao. L30 bio je lak, brz i jako se naginjao. Nisam izdržao i u jednom hipu naglo sam se osvrnuo: no krmenog vala nije bilo! Brod tako reže more da krmeni val ne postoji. Oh, kakvi su bili oni za krstašima, valjali bi se za nama kao brjegovi na sanjkanju. A sada, sada ne samo da nema krmenoga vala, nego se virovi ne kovitlaju po simetrali broda za krmom već s one strane na koju je brod 'legao' u brazdu. A brazda je bila uska.

Mislim brzo, korigiram kurs, kormilo, nezaustavljivo mi se roje misli. Griješim pa popravljam, pitam se koliko će Luka još imati strpljenja? Sigurno se svakakvih kormilara nagledao.

Brazda je u moru od lomljena boka. Brod od prove prema boku i središnjem unutarnjem glavnom rebru 'ide' okomito na površinu mora, kao savinuta ploha lima, a zatim se od sredine prema krmi lomi u dvije plohe: jedna podilazi pod krmu (i savija se od okomite na površinu prema kosoj) a druga nakon tzv. chin-a, ispravlja svoju liniju i dohvaća se razme broda i palube. To su lomljeni bokovi, spoj na 'lomu' je podosta oštar, to se lijepo vidi i na fotografijama.

Što je kvaka 'čina'? Zašto stakloplastične jedrilice od izuma staklenih vlakana pa do prije desetak godina nisu imale chinove, već su nudile svoje oble krasne, široke i pravilne bokove? Samo jedrilice i motornjaci od vodotporna špera imali su lomljene bokove jer je šperploču bilo skupo kuhati kao bukovinu i savijati tako da od sredine broda ploha iz okomite na more postane gotovo usporedna s površinom mora podvlačeći se pod brodsku krmu. Brodovi od šperploče zato su nam i bili ružni. Moda je tada bila u oblinama a najobliji i najskladniji od najskladnijih bio je francuski brod Grand Soleil (bukvalno: veliko sunce).

Grand Soleil

Kvaka je chinova u kursu, točnije u tragu. Moderni projektantiimaju ogromnu pomoć u računalima, u programima. Tako, kakvu god ljusku broda isprojektirali, kakav god brod zamislili, računalo će ga 'pustiti' kroz more/vodu i pokazati koja je to površina kojom ljuska 'dere' more. Ta zatamnjena ploha najčešće duguljastog oblika s tupom 'provom' - površina je trenja.

Poznato je da što je brod uži i duži to je brži spram nekog broda koji je širok i kratak. Chinovi, lomljeni bokovi broda ispunjavaju dva projektantska kriterija: trup broda ostavlja u moru najdulji mogući trag za tu ljusku, zato što se jako naginje - brod za jedrenja sjeda na same činove a ostali dijelovi ljuske su u zraku! I to je revolucionarna kvaka: kontaktna površina, površina otpora trupa s morem je smanjena na najmanju moguću mjeru, trup privremeno jako gubi na širini a ostala je sva njegova dužina! I brzina leti!

Zato kad sam pogledao iza broda, kad smo bili ležali na desnom lomljenom boku, desnome chinu, virovi su se dužili po desnoj strani krme a ne u sredini.Obratno na lijevome chinu, virovi su se rasplitali samo po lijevoj strani a ne u simetrali broda. To mi je dokazivalo da brod pri jačem vjetru može imati jedan ili drugi trag kada legne u desnu ili lijevu brazdu. Ili sasvim spori hod, kada je vjetar slab a po krmi, jer tada su chinovi u zraku a površina trupa koji ore more tada je maksimalna.

No, još me nešto mučilo dok sam punio i praznio jedra, dok sam prelijetao s posadom snova: mladom, jakom, brzom... kojoj nije trebala ni moja ni ičija komanda: oni su samo gledali provu i jedra i ako treba trideset su puta radili prelete. Samo, u čemu je kvaka velike nizvjetrene brzine L30? Zašto klasični brodovi sa spinakerom postepeno potapaju provu i zakapaju se u more a L30 izranja? Ako svaki brod odnosno njegova ljuska ima maksimalnu plovnu konstrukcijsku brzinu i ako se preporučuje motor točno određene snage ne i veće a preporučuje se upravo tako, zašto je ili točnije što je kod Luke 30 stopa drugačije? Projektanti ispituju brzinu ljuske i kad se dođe do egzaktnog broja ne preporučuje se ugradnja mnogo jačeg stroja jer ljuska jednostavno ne će ići brže. Ona će se, što više, početi zakapati provom i valjati raskopano more po provi i bokovima. No, umjereno jači motor uvijek je dobar pogotovo ako imamo strma pera na brodskome vijku jer tada dobivamo sporiji hod i veću snagu za visoke valove. No, nastavimo li pojačavati snagu motora ne ćemo dobiti veću brzinu. Isto je godinama bilo i s jedrilicama. Da, kažem bilo...

Jedrilice 21-stoljeća imaju takvo podvođe da ono omogućuje glisiranje. To je vrlo lako reći/napisati alikako to u praksi izgleda? Kako je to uopće moguće da brod 'nadigra' vlastitu graničnu brzinu? Kako mu uspjeva, što mu se događa da umjesto poniranja i zakapanja u more iako pritisnut ogromnim genakerom, započinje sizdizanjema ljuska s glisiranjem. Tu sam opet prošarao kormilom po površini, genaker se malo podvio ali i ja njemu znam šaptati pa smo nas dva uskoro opet lijepo jedrila, malo u orci a puno niz vjetar.

Okretali smo se, vraćali i iskušavali jedan drugog, opetice. Još mi nije jasno, znam da korito broda mora biti ravno u dodiru s morem, ravno kao u glisera, ali-ali: koje su to sile? Poznato je da jedrilica na visokom moru, mora imati podignuta i puna jedra vjetra jer će samo ona pritisnuti brod uz površinu, dati mu stabilnost, težinu i snagu da bolje razbija valove a one male lakše objahuje. Znači dva i dva su četiri: jedra pritišću brod, genaker ponajviše i to baš provu. Pa ipak, pomislim... i zajedrim još jače: valjda je sila koja daje brzinu tolika da trup jednostavno nešto čupa naprijed i u zrak! Gore! Trup kao da se nastoji osloboditi trenja s morem izapočinje glisirati. Da, znam... danas već manji katamarani s velikom površinom jedara i malo trupa ili čak bez trupa, odnosno s trupom koji ima samo dvije peraje i tek sjedalo za skipera – doslovno lete nad morskom površinom a brzine su im izvan-zemaljske.

C-fly

Ali ovo je dvije tone težak trup (!) iako i dalje vrlo lagan za veliku površinu jedara koju razvija. Ali kako njegovo ravno korito u krmenu dijelu ljuske izaziva izdizanje pramca? Daa dobro, ove jedrilice nemaju klasičan oblik kaplje: naprijed ušiljene, nisu najšire na boku već poslije njega a zatim se ne sužavaju prema krmenom zrcalu. Ove barke projektirane su kao i jedrilice monstrumi iz Volvo Ocean Racea a one su u tlocrtu jednakokračni trokuti. Brodovi su to šiljate prove s dugom, dugim baštunom (kopljem) i jedrom izbačenim daleko naprijed nad more. Time se moglo ići na nezamislive površine tog inače daleko najlakšeg jedra. Ljuska bi tada od prove 'tekla' prema najširem dijelu koji više nije bio na sredini, na glavnom rebru svakoga broda, već malo bliže krmi. Od tog širokog dijela linije bi se broda širile blago i dalje sve do krme na kojoj je brod tako projektiran postao znatno širi. Zato moderni brodovi u krmi imaju najveće krevete a ne više u salonu...

Šumilo mi je u ušima, šumilo je more, hlapila je pjena, L30 u Paklinskom kanalu, pod sve boljim vjetrom- juri fantomski. Pokušavam sastaviti misli a sam sam sebi neuvjerljiv... što ja znam o projektiranju?? Ali, ako je brod od sredine pa sve do krme širok, onda mu dno i podvođe ima gdje biti ravno i glatko. Možda je to taj ventilator mama, koji je ugasio svjećicu motora? Možda je u tome kvaka, ravno podvođe vodi ka glisiranju i sve što ljuski treba je veliki potisak naprijed, veliko jedro i jak vjetar... i tada ljuska izlazi iz mora umjesto da se zakapa. A kako izlazi tako trenje opada i brod glisira sve brže. Luka 30 na testnoj snimci jurio je s genakerom niz vjetar 24,7 uzla! Ruski jezerski hidrogliser kojeg često vidimo na hrvatskome Jadranu, koji se izdiže na bočne kao limene peraje s makinom na punoj snazi praši samo 8 uzlova brže: 33! To su fascinantni podatci ovoga broda. To je ono što ovu regatnu jedrilicu čini izuzetnom u svijetu natjecanja, u njegovoj klasi.To je ono zašto mene zebu prsti na kormilu ponad kojeg pljušti kiša. A ja sam sav u chinovima, podvođu, glisiranju i genakeru. Krivudam po kanalu i odjednom shvatim da mi po nekom zakonu nagiba, kojeg još projektantski nisam dešifrirao, jedriličarska jakna isporučuje mlaz kišnice baš po rubu lijeve nogavice traperica. Od pasa do koljena i od koljena do tenisice, traperice su mokre i zalijepljene mi za kožu, pa ti sad trimaj genaker i broji hlapeće krpice bijele čipke po boku! Kad sam se prebacio s jedrima na lijevi bok i jače ugazio lijevu tenisicu iz nje je štrcnula voda kao iz prignječenog morskoga trpa. Slivna voda rekli bi arhitekti. Nije mi samo jasno odakle se slila, pa nemam tako široka ramena...

Luka se naravno smijao, on je imao vjetrovku i jedriličarske nepromočive hlače ali sve je češće pogledavao na sat. Osjećao sam da moje vrijeme za kormilom istječepa sam dao sve od sebe da još ubrzamo. Ali, pošteno je reći: ja to nisam znao. Predao sam kolo kormila Luki, znate onu: 'daj dite materi' i bilo je čudovišno ono što je isti tren napravio. To nije bila predaja jer bio sam sretan, to nije bio poraz jer uživao sam u vjetru, brod me jest pobijedio ali gledao sam svaki mišić na licu Rodiona, svaki stisak njegovih prstiju na kolu, svaki prijenos težine s noge na nogu. Nisam bio dotučen, brod je klizio sjajno, nisam bio nezadovoljan nimalo, još sam upijao zrnca brzine i takve jedne osobene, sjajne stabilnosti. L se 30 držao među valovima kao da je tri metra duži i barem duplo teži, takvu je sigurnost nudio. „Like a violine, ha?“ kazao je Mladen Luki silazeći s kabine među nas. Kazao je to Luki koji ga je pratio očima i pitao ga, pitao ga pogledom što on misli o brodu. „Like a violin in a hands of Stradivari.“

I da, bilo je čudovišno što je Luka istoga trena po preuzimanju kormila napravio. Tako je ušao u vjetar s genakerom, toliko zaronio provom i toliko se nagnuo da sam mislio: fulao je, ne zna ni on još sve cake ovog novog broda, ali zatim je hitro, kako je vjetar zagrabio kursem u desno, trznuo provom ulijevo i ogromna se nova brzina pokazala sasvim golom, jakom i stvarnom. Luka 30 u rukama svoga oca, Luke Rodiona, stao je glisirati. Nikada do sada nisam bio na jedrilici, pogotovo ne toliko maloj, koja tako stabilno leži u brazdi, juri, glisira, pjeni a jedra nosi kao vlastite zastave pune vjetra, kao kalote nepomične i pune, krute i silne. Mi smo letjeli niz Paklenski kanal i ja nisam znao jesam li više uživao testirati, jedriti, kormilaritiovakvom 'pilom' ili gledati olimpijca što radi... štoo raaadi i kako fantastično zna jedriti.

S tugom ali i ponosom primjetio sam kako nam se grad Hvar približava nečovječnom brzinom i kako brod stabilno glisira i pri osrednjemu vjetru. Kiša? Tko je rekao kiša? Što ikome sada znači riječ pljusak, mokre tenisice... traperice... Baš nikome od nas.

Ali, ali... na palubi sam zaboravio na Mladena i njegovu skupu foto-optiku. On se sćućurio gore uz jarbol, zagrlio ga kao najdražu dragu a duboko u toplim njedrima nikome nije dao svo svoje stakleno blago. Samo on nije mogao raditi, svi smo mi drugi radili. Tako nam je ponestalo Paklinskoga kanala. Znao sam da ću imati o čemu pisati. Znao sam i da ću s Lukom dugo razgovarati o brzinama, chinovima, trenju i izglisiravanju. On će mi sigurno otkriti 'kvaku' uprojektiranju. Jer mora više nismo imali, naš se konjić prestajao propinjati, naša su jedra ubrali mladi spretni dečki a Mladen je sišao s krova kabine i zagledao se u svoje mokre objektive.

Vezali smo se na crvenkastu bovu. Smiješno tanak konop Luka je izbacio na kopno, kao sidreni. Protivno starim pravilima, veziljka je bila od pletena a ne sukana konopa. Protivno svim pravilima bila je to obična tanka škota... to zato što ima velikučvrstoću i otpornost na pucanje a vrlo tanak profil i malu težinu... na regatnom se stroju svaki gram broji. I tako su u povijest otišli obli bokovi, jedna središnja simetrala broda, jedno kormilo i sukani konop kao nezamjenjiva veziljka za obalne bitve. Tko zna što još sve krije ova mala, divlja barka. Ubojita.

(nastavlja se)
s Hvara za HKV: Javor Novak