J. Novak: Jedriličarski putopis s Hvara (1)

„Ne radim ovo samo zbog novca,
u ovom sam projektu sebi za dušu...“

Na malom sajmu u deset hala u pitoreskonom uzdunavskom gradiću tek malo većem od sela, u Tullnu kraj Beča, kako sam pisao, za oko mi je (nakon hrvatskog Reachera 780) zapeo metar duži brod L30. Vrativši se u Zagreb, danima mi ta barka nije dala mira, jer... sve je upućivalo na posebnost tog jedriličarskog projekta. Nešto me tu svrbilo jače nego u svih drugih brodova na sajmu. Ali nisam imao podataka... Osim izgleda regatne jedrilice ništa me nije upućivalo na to da je riječ o svjetski zanimljivom projektu. Rovao sam i nastavljao kopati po internetu tako dugo dok nisam došao do njihove stranice i maila. Imao sam odmah deset pitanja za njih a zapravo icijelih sto. Ubrzo mi je ukrajinski tim (okupljen oko projekta L30 – Luka trideset stopa) stao odgovarati na pitanja. Kada ih je postalo previše, uputili su me na mail skipera. Tako sam saznao da mu je ime Rodion Luka.

Slijedeće s čime sam se sudario bila je biografija Luke Rodiona, svjetskog šampiona, čovjeka koji je jedrio na natjecanjima od Japana, Amerike do Europe, po cijelome svijetu. Kratki pogled na njegove najveće uspjehe otkrio mi je da je osvojio više od dvadeset i pet medalja, da je osvojio svjetsko srebro i europsko zlato. Od tada sam svaki svoj mail započinjao s osobitim poštovanjem: „Dear Rodion, dear Champ...“ Tako se razvilo naše dopisivanje... o jarbolu (od kevlara),o baštunu (od kevlara) na provi, o genakeru od specijalno lakog materijala, o jedrilici koju je lako izvući na (aluminijsku) prikolicu bez dizalice, skinuti joj jarbol (i karbonski deblenjak) bez dizalice, uvući joj (čelično-olovnu) kobilicu i dva lista (karbonskih) kormila.

Iznenada, već u trećem krugu dopisivanja, Rodion me otvoreno upitao: „Tko ste zapravo vi?“ Kazao sam mu da jedrim trideset i četiri godine, zapravo od sličnog vremena kao i on... od 1984... te da sam napisao knjigu o svom jedrenju Jadranom tijekom onih mojih prvih šest godina. Sada je bio trenutak da pucam ja: „Hoćete li sudjelovati s L30 na kojoj jadranskoj regati uskoro?“Kao bič ošinuo me Rodionov odgovor: „Pa dođite jedriti sa mnom na Hvar... početkom travnja je tamo Uskršnja regata na koju dolazimo.“ Halooo?? Otelo mi se, tipkao sam kao lud, upitao sam, tražio potvrdu, nadao se da nisam krivo razumio... Upitao sam iznovice: „Vi to ozbiljno?“- „Da...“ staloženo jeza koji sat uslijedio pismeni odgovor. Još iste večeri,nisam dugo razmišljao, napisao sam neznancu slijedeće: „Dragi Rodione, poštovani Šampione, ako vi svoj poziv ponovite još samo jednom, budite uvjereni da sam četvrtog travnja na Hvaru...“.

S time sam otišao spavati. Hoće li mi odgovoriti? Hoće li ponoviti poziv? Je li to stvarno bio poziv: dođi na moju palubu?? Ah, noći su duge kad imate o čemu razmišljati.

Pa dođite jedriti na mom brodu! – stajao je opetovani odgovor ujutro... u mome internetskom sandučiću... i mene je počela zahvaćati puna euforija. Moji snovi će se ostvariti?? Ne, još nisam vjerovao. Osobno ću testirat Lukin brod? Biti za kormilom, slušati Lukine instrukcije? Ulaziti s brodom jače i još jače u vjetar... Ne! Ne usudim se sanjati... Ali poruka je stajala tu i gledala sa zaslona u mene zblesavljenog: Pa dođite jedriti na moj brod! - ponovio je Luka Rodion nepoznatom meni, meni kojeg je mogao prosuditi samo prema nekoliko desetaka internetskih rečenica tijekom komunikacije jedva duže od tjedna.

Naravno, otpočeo sam pripreme, engleski nisam govorio od 1999. kada sam zadnji put imao stranu posadu na brodu kojim sam upravljao. Tada je to bio Euromarinov velik Jeanneau od šesnaest metara s dva velika kola kormila, koji mi je moj srdačni znanac Mario Knego pripremio i isporučio prije roka, omogućio mi da prespavam na brodu noć prije, sa svojim malim stručnim timom, u Splitu, prije nego li moj dragi Ken iz Kalifornije sleti u Splitsku zračnu luku te prije nego tog sjajnog tjedna zajedrimo za Brač-Hvar-Korčulu-Mljet i konačno Rijeku Dubrovačku.

Jeanneau

Kao moj pouzdani mornar na palubi Jeanneau-a bio je Neven Šrbec. Partner i u nastavku za povratnog jedrenja (Dubrovnik-Pula -noću: Mljetskim kanalom do Vela Luke a zatim danju u velikim pučinskim jedrima sunca do Sveca i Jabuke... noću za Ilovik i Lošinj središnjicom Jadrana pa uz Ivine papaline kupljene na Iloviku na traversadu preko Kvarnera i u igre punih jedara oko Brijuna, pred Pulom u predvečerje našeg drugog slanoga tjedna... kad je Ken već bio sletio iz Dubrovnika za Rim). Neven Šrbec i Ive Pervan bili su sa mnomi u kursu Split-Dubrovnik i nakon što su Amerikanci ispraćeni u Konavlima, u našem novom kursu: Dubrovnik – Pula u non stop dnevno – noćnoj plovidbi te u pučinskome kursu.

Cijelo je dvotjedno jedrenje Ive začinio. Nisu to bile tek majstorove fotografije za uspomenu, on je prije svega svakoga dana s veseljem obogaćivao naše druženje pod jedrima. On je gradio sjajnu i humornu i plovidbenu atmosferu.

Tako se moj zahrđali engleski, kojeg sam tako sjajno znao samo devet godina ranije, u Kaliforniji, mogao iz dana u dan popravljati jer su mi pomagali blagoglagoljivi prijatelji. Sada, kako osamnaestu godinu nisam govorio engleski žestoko sam trebao instrukcije. Sada i odmah. Profesor Ivan Vuković pokazao se kao ta sjajna podrška i pravi suradnik na ovome projektu te marljiv pretraživač jedriličarskih pojmova. Tako sam odmah započeo govoriti nešto kao engleski, a on me obilato ispravljao. I zaista, u tih deset dana do Hvara, vratio mi se neki dio moje engleske brbljavosti. Obojica smo na kraju seansi bili uvjereni da ću moći voditi razgovor i biti pomalo provokativan tamo gdje treba i pitati mnoštvo stvari za intervjua s Rodiom Lukom, koji mi, nadam se, predstoji.

No, Ive ovoga puta nije mogao sa mnom na Hvar, a ja ovaj projekt nisam mogao odraditi bez posebne ruke marnog fotografa. Ne mogu organizirati put, voziti, dogovoriti smještaju Hvaru, dogovarati sve ostale kontakte, testirati brod i još fotografirati te pratiti Uskršnju regatu. Time je otpočelo pomalo mučno traženje zamjene u prekratku vremenu. Mada sam znao da majstora fotografije može zamijeniti samo netko kome fotografija jednako toliko znači život baš kao što to ona znači Pervanu, to mi baš nimalo nije olakšavalo situaciju. Upravo naprotiv!

No, imao sam sreće, u zadnji čas potvrdio mi je da će putovati na Hvar majstor fotografije Mladen Šćerbe. Sotoka Raba i iz samoga Raba. Još nisam vjerovao da će mi Mladen biti desna ruka, da ću njegov senzibilitet imati uparen s njegovom vrlo skupom foto-opremom. No, iz dana u dan dogovarali smo sve više sitnica i tako je Mladen sišao s putničkog, malog klimavog mosta katamarana baš u hvarskoj luci četvrtoga navečer. Bio je to pravi Stonehenge - menhir koji je pao s mojega srca ravno na kamen bijelac hvarske rive, čim sam ga ugledao kako silazi s broda s torbama i pogledom kojim me traži među ljudima...

Bio sam stigao na Hvar prvi i već se smjestio u nedaleku apartmanu. Samo sam kod Bosiljeva imao peto-minutnu kišnu epizodu, no vrijeme u Splitu i za plovidbe katamaranom do Hvara bilo je mutno. Ipak, Mladen je bio taj koji mi je u Hvar donio nesnosnu kišu. Kazao je da ga je pratila cijelim putem. Tako smo trpjeli bezvjetricu i pljuskove koji su se smjenjivali s dosadnim kapanjem. Na sunčanome Hvaru! Tijekom noći ustajao sam nemiran, provjeravajući ima li nade da ujutro sine sunce i zapuše bura. Ne! Svaki put u krevet me vraćala uporna, banalna i bespotrebna kiša. Tek ujutro petoga travnja, za mene D-daya, nebo se smilovalo, ali samo u toliko da se gdje-gdje stalo pomaljati sunce. Vjetru još ni traga.

No, zato sam u Hvarskoj luci s druge strane rive iznenada uočio onaj isti L30 iz Tullna! Odmah smo se zaputili na zapadnu stranu luke i ranim jutrom stali svaki svojom optikom mahnito fotografirati barku na slobodnome vezu. Nisam žurio pronaći šampiona, bilo je jasno da je brod prazan ali on je ovdje negdje. Malo kasnije, pripremili smo se kao da ćemo već za pola sata srestiRodiona Luku. Mladen me kratko upitao što i kako trebam od njega na Hvaru i za čas smo utanačili naš ukupni međusobni i višednevni plan: dok budem vodio razgovor s Lukom, Mladen će napraviti nekoliko jednostavnih dokumentarnih fotografija, kad budemo i ako budemo jedrilisnimat će po palubi, snimat će i sve detalje koje opazi na brodu a koje njega zanimaju. Napravit će portrete Rodiona. Mladen Šćerbe naime nije samo majstor fotografije, on je i jedriličar i vlasnik obiteljskog krstaša daleko većeg od L30. Mladen se između ostaloga obrazovao i po Europi pa jerazgovor s njime bio poseban. Plovio je i Crnim morem i Biskajom te dogurao čak i do Norveške. Po djedu kapetanu, njegovi su geni tako već godinama vehementno radili, na moje sadašnje veliko veselje. Slušao sam o njegovim plovidbama, na Hvaru, dok smo šetali rijetkim slobodnim predvečerjima ili sjedili u Marinka, dočaravao si sve te kurseve, meni trajno nedostupne.

Teško je u nekoliko riječi dočarati kakva mi je podrška Mladen bio, tek za čas smo se dogovorili da ćemo Uskršnju regatu snimati obojica. Mladenova je ideja bila da se on ne miješa s novinarima na pratećem brodu već da unajmi malu ribarsku barku i iz nje, uz samo regatno polje - snima akciju s površine. Meni je predložio da s mnogo višeg pratećeg glisera makro planovima nastojim obuhvatiti regatno polje, daširokim planovima dočaram stanje na moru, veličinu polja i broj jedrilica u natjecanju. Odmah sam prihvatio njegove stručne sugestije i upravo smo tako,i samo smo tako,slijedećih dana i radili.

Rodion Luka za kormilom L30 u Paklinskome kanalu prije Uskršnje regate

A tada se hvarskom rivom, skromno, do svog brodića došetao nitko drugi do li Rodion Luka. Kod njih u Ukrajini prezime se navodi prvo pa sam taj redoslijed poštivao i ja, približivši se rivom slavnome skiperu... sve ne vjerujući da sam na Hvaru... da predamnom stoji stvaran a ne internetski čovjek... da je barku upravo bio prebacio iz zapadnog dijela luke istočno, na rivu... i da njegovom palubom opremu služu njegovi mladi mornari. I prije nego sam se snašao, Luka se široko nasmijao, pogledao me svojim smeđim očima i čvrsto mi stisnuo ruku: „We don't have wind now, shell we meet here in three hours time?“ Razmijenili smo tek nekoliko konkretnih rečenica i zaista, svi smo se nadali da će nam se more i vjetar smilovati za samo tri sata. A kada nisu, crne su me sumnje razdirale...

Kada je sredinom poslijepodneva na istom tome hvarskome vezu Luka napokon izgovorio magičnu rečenicu: „OK. Let's see what kind of wind we will have in chanell..“ i pokazao nam rukom da se ukrcamo, mislio sam da ću poletjeti. Mornari su podigli glavno jedro a Luka je zarondao elektromotorom prema izlasku iz hvarskog porta. U Paklinskome kanalu zalepršao je i flok. Bila su to najlonska jedra ojačana karbonskim nitima i na moj divni užas more se upravo tada stalo mreškati. Mladen je snimao...

Luka je brzo, sigurnom rukom, jedrenje podigao do četiri uzla brzine a zatim mi iznenada pokazao kormilo i kazao: „Do you want a try?“ Što sam mu mogao reći? Pričekaj dok obučem skafander? Čekaj, vidiš da sam u tenisicama i trapericama? Što ako pljusne kiša?

foto: Mladen Šćerbe

Dohvatio sam naravno kormilo, spremno, i ubrzo osjetio što je to regatni L30. Malo je reći da se nisam snalazio. Unatoč tolikih godina pod jedrima, sada sam sâm sebe, svog uzbuđenog, hvatao kako treperim od ushićenja i to obilato prenoslim na kormilo.A ono je bilo beskrajno lako, svaki je milimetar slušalo kao da je nad njim olimpijac, a ne treperav školarac koji ga navodno želi istestirati...

A onda su izsukali plavi genaker i brod je poletio niz kanal...

(nastavlja se)

s Hvara za HKV: Javor Novak