8. tradicionalni korizmeni Križni put "Stopama pobijenih"

U organizaciji župe sv. Jurja u Đurmancu i Udruge Macelj 1945. u subotu 1. travnja održan je 8. tradicionalni korizmeni Križni put „Stopama pobijenih“ – Đurmanec, Ilovac, Macelj, u molitvi, korizmenim pjesmama i prigodnim razmišljanjima.

Križnom putu je nazočilo oko tri stotine hodočasnika iz Đurmanca, Krapine, Zagreba, Dubrovnika, Varaždina i Toronta.

Okupljanje vjernika započelo je ujutro u 9,00 sati, pri prvoj postaji Križnoga puta – Željezničkoj postaji Đurmanec, koja je u svibnju i lipnju 1945. bila mjestom polaska na „put bez povratka“, ratnih zarobljenika i civila, koji su prethodno vlakom dovezeni na Željezničku postaju u Đurmancu.

Partizani su ratne zarobljenike sa željezničke postaje sprovodili prema obližnjem logoru u pilani Đurmanec te ih u skupinama na noćnim pohodima otpremali na desetak kilometara udaljene razne lokacije Maceljske gore gdje su se vršile masovne likvidacije.

Sudionici ovogodišnjeg Križnog puta krenuli su na pokornički hod dug oko 8 kilometara putem kojim su sprovođeni i ratni zarobljenici 1945. od Đurmanca do Maclja. Cestom iz Đurmanca krenulo se u smjeru naselja Smiljanova Graba, prema Maclju.

Put od Đurmanc vodi prema šumi na uzvisinu i nekadašnji zaselak Ilovec, gdje su 1992. otvorene jame i pronađeni posmrtni ostatci nekoliko stotina stradalih, te na lokaciji Lepa Bukva gdje su također 1992. pronađeni zemni ostatci nekoliko stotina žrtava, među ostalim 21 svećenika, bogoslova i franjevca. Na toj lokaciji, zvanoj Lepa Bukva kardinal Franjo Kuharić prvi put je 1991. služio sv. Misu za sve žrtve Maclja.

Na tom je mjestu bila XII. postaja Križnog puta - Isus umire na križu.

Do Crkve Muke Isusove bile su još dvije postaje Križnog puta i to do posljednje postaje, Maceljske grobnice u kojoj su 2005. pokopani zemni ostatci 1.163 pronađenih Maceljskih žrtava.

U crkvi Muke Isusove za sve duše Maceljskog Križnog puta, kao i za sve stradale u svim Križnim putevima diljem Hrvatske koji su postali žrtve bezumne partizanske odmazde i osvete poslije završetka Drugog svjetskog rata, sv. Misu je predvodio fra Franjo Tomašević, župni vikar u Župi sv. Ivana Kapistrana u Iloku, koji je i predvodio cijeli ovogodišnji Križni put.

Na korizmenom putu „Stopama pobijenih“ – Đurmanec – Ilovac – Macelj sudionike su dočekivali mještani sela kroz koja se prolazilo te su priredili stolove okrijepe za hodočasnike, na sjećanje iz 1945. kada su zarobljenicima njihovi predci pokušavali dobacivati kruh i vodu.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina valjalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrognaja, gvardijana franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini' - stratište na gori Macelj, na mjestu Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 21 svećenika, bogoslova te franjevaca redovnika.

U Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi Macelj bijase "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine.

Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. Mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991. koju je predvodio kardinal Franjo Kuhurić u nazočnosti blizu deset tisuća vjernika. Mora se znati da je uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak, koji je organizirao i vodio sve skupine koje su od 1990. godine dolazile na lice mjesta da obiđu Maceljske grobnice i uvjere se o tom velikom zločinu.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu. Ilica 242, od 10. rujna 1942. a od 7. studenoga 1944. Bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, stožera XVI. hrvatske domobranske divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne zaštite OZNA-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZNA-e, Mladen Šafranko. Živičnjak kao neposredni očevidac i sudionik tih bolnih poratnih dana u svojem svjedočanstvu pomno bilježi što se događalo u Krapini i logorima u okolici, što zna o Maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije. Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o Maceljskim žrtvama dođe na vidjelo.

Fran Živičnjak se prisjeća iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću. Nadasve je dragocjeno što je uspio nagovoriti još za života Mladena Šafranka, nekoć djelatnika Vojne OZNA-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice imenom i prezimenom, naznačivši petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti.

Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, 1945. godine prvom osobom Vojne OZNA-e u Krapini, koji je zaštićen živio u svojoj vili na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri egzekucija su domaći sinovi iz okolice Krapine. Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja s ostatcima Maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskapane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IV/d, gdje su pokopani pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostatci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu, gdje su bile “uskladištene” 12 godina! Čini se da zbog živućih aktera i njihovih “zaštitnika” još nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Partizanski sabirni logor Đurmanec

U samom Đurmancu bilo je određeno sabiralište povratnika na tadašnjoj pilani, danas “Šavrić”, u okolici između groblja i crkve te na proplanku uz šumu s lijeve i desne strane iznad Đurmanca, gdje su im najprije opljačkali sve vrijedne stvari, a zatim su počela masovna ubijanja mučenika. Jame na žalost do danas nisu identificirane niti otvorene.

Kako je priliv tih mučenika bio velik, a u samom Đurmancu nije bilo mjesta za zadržavanje i kopanje jama za masovnu likvidaciju, usmjeravali su ih dalje prema Krapini gdje je sabiralište bilo oko Pučke škole i pred Školom te na starom sajmištu (ondje je danas Autobusni kolodvor). Dio domaćih ljudi koji su bili u hrvatskim vojnim postrojbama bio je odmah zatvoren u podrumima Pučke škole u Krapini.

Tamo je na prvom katu bilo sjedište Vojne OZNA-e kojoj je na čelu bio domaći čovjek, zloglasni i okrutni Stjepan Hršak, po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine, 13. prosinca 1919. od oca Franje i majke Julijane. Sve zarobljenike iz podruma Škole saslušavali su domaći isljednici Vojne OZNA-e na I. katu. Strašno su ih tukli, a najkrvoločniji među njima bili je J. Franko, rođen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine (nosio je crnu odoru i čizme), I. Đurkin iz Sv. Križ Začretja, te jedan vodnik u crnoj odori, malen rastom, koji je zarobljenike dovodio te podruma na saslušanje u I. kat i bio zadužen za pljačku tih mučenika prije nego je istraga započela, a zamjenjivao komandanta Hršaka, ali mu imena na žalost ne znam. Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Hršak. Svi mučenici iz podruma su nakon formalne istrage vezani žicom, kamionima otpremani u Maceljsku šumu i tamo zvijerski pogubljeni.

Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika, nisu svi mogli bili stacionirani u Krapini pa su u dogovoru i zajedničkoj organizaciji komandanata Vojne i Civilne OZNA-e S. Hršakom i L. Horvatom zvanim Leo, formirana tri sabirna logora u Mirkovcu kraj Sv. Križ Začretja i veliki logor također ograđen žicom u Oroslavlju.

"Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred samog Dvorca Mirkovec, a dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane barake bile su drvene barake bivše Radne službe i tu su smještani domobrani i civili, a s desne strane ustaške postrojbe i njemački vojnici pripadnici Rommelovog Afričkog korpusa (nosili su kaki odore i kape s velikim šiltovima).

U lijevom logoru u kojem su bili domobrani i civili dopuštali su primati hranu i vodu koju su donosili okolni seljaci, a u desni logor, koji je čuvao veliki broj naoružanih partizana s ruskim šmajserima, nije se smjelo usprkos velikoj ljetnoj vrućini davati ni vodu ni hranu uz prijetnje smrtnom kaznom ako bi im netko preko žice pokušao ubaciti komadić kruha. Posebno spominjem da je u lijevom logoru bilo i žena i djece. Po mome dolasku u taj logor 22. svibnja 1945. se je poslije podne jedna trudna žena porađala uz pomoć zatočenica u baraci bez pružene stručne pomoći i vode. Umrla je zajedno s djetetom i vjerojatno su kasnije oboje mrtvi preneseni u jamu nedaleko od logora s lijeve strane mirkovečkog jezera."Veliki i zloglasni krvoločni komandant" tih logora, kojega u svojem članku u glasilu "Hrvatski domobran" broj 2, od travnja 1966. također spominje sada pokojni gospodin Slavko Ivanković koji je kao ustaški pripadnik boravio u desnom logoru Mirkovaca, bio je domaći čovjek, sada pokojni Milan Kunštek, rođen u Petrovskom kraj Krapine. Njega je zamjenjivao komesar, partizanski potporučnik Petar Bezjak, zvani Perica, rođen u Kumrovcu, koji je nakon rata dugo godina radio kao isljednik u UDBA-i na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je 1966. godine.

Veliki surovi komandant Milan Kunštek poslije rata se oženio sestrom pokojnog župnika iz sela Benkovca kod Petrovskog kraj Krapine Josipa Hršaka i brata mu dr. Mirka Hršaka, ginekologa u Zagrebu. Ovaj je pak stariji kolega dr. Miroslava Kopjara, također ginekologa u Zaboku, čijega je oca Miroslava 22. svibnja 1945. poslije podne pred svim zatočenicima logora Mirkovec streljao metkom u potiljak taj isti Milan Kunštek, što je i u svome članku opisao gospodin Slavko Ivanković koji je bio zatočen kao ustaša u desnom logoru Mirkovec. Milan Kunštek je zajedno s krvoločnim djelatnikom tadašnje OZNA-e Štefom Gretićem, bratom zloglasnog partizanskog komesara - pukovnika Ivice Gretića, 8. rujna 1946. kod Pećine na putu za Krapinu dočekao tadašnjeg župnika iz Petrovskog vlč. Josipa Ormuža i pokušao ga ubiti. Po pričanju samog komandanta Vojne OZNA-e u Krapini Stjepana Hršaka, odmah nakon rata Kunštek je pucao u staro Raspelo u Pećini, u pravcu Petrovsko-Krapina, koje je povišeno stajalo u kamenoj niši preko 200 godina u znak zahvalnosti nekog tamošnjeg seljaka Zajeca za spašeni mu život, kad je ispred njega na tome mjestu pao kamen, a nije ga usmrtio. Križ s malim Isusom, Kunštek je rafalima iz pištolja izbacio iz niše. Na tome mjestu trebalo bi podići novo raspelo. Također se sa sigurnošću pretpostavlja da je krvoločni Kunštek kao dobrovoljac prisustvovao ubijanju hrvatskih mučenika u Maceljskoj šumi, a o tome točne podatke mogao je dati samo spomenuti zloglasni Stjepan Hršak, koji je umro u Zagrebu.

Kasnije sam saznao da još postoje velike jame u šumi Gaj, nedaleko od logora Mirkovec, gdje su također ubijali zarobljenike iz tih logora. Ja sam kao djelatni domobranski pripadnik Hrvatskih oružanih snaga bio udijeljen na službu Stožeru XVI. hrvatske domobranske divizije 7. studenoga 1944. sa sjedištem u Zagrebu, južno krilo tadašnjeg Ministarstva Oružanih snaga, Stančićeva 6, iz Zastavničke škole Oružanih snaga u Zagrebu, Ilica 242, u kojoj sam bio pitomac od 10. rujna 1942.

7. svibnja 1945. povlačio sam se s djelatnicima svoje divizije prema Sloveniji, a 10. svibnja u Krapini su me iz kolone izveli domaći partizani Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko Mužar zvani Gulijuš. Odveden sam i zatvoren u podrum Civilne OZNA-e stare dvorišne kuće u vlasništvu obitelji Pažur, koja je nekoliko dana prije ulaska partizana u Krapinu emigrirala u Argentinu.

21. svibnja bio sam priveden komandantu Vojne OZNA-e Stjepanu Hršaku, partizanskom poručniku, obučenom u englesku prekrojenu odoru (po zanimanju je bio krojač). Imao je na sebi kratike njemačke čizme i bio naoružan njemačkim pištoljem “Walter” 7,65 mm koji je nosio za pojasom, a njime je kasnije, u noći s 4. na 5. lipnja u Lepoj Bukvi pobio svećenike i franjevce (posjedovao ga je do smrti kao trofejni pištolj). Nakon kratka razgovora oduzeo mi je osobne stvari i vojne dokumente te me pred jednim vodnikom, kojega sam već opisao, a koji je moje opljačkane stvari vezao u maramicu koju mi je također oduzeo, osudio na smrt. Istjerao me je na hodnik psujući mi banditsku majku i rekao mi da ondje čekam dok se smrači, a to je značilo da ću pred večer biti priključen koloni zarobljenika iz logora Mirkovca koji su išli na strijeljanje u Maceljsku šumu.

Prije moga saslušanja pozvao je telefonski Zvonka Bešenskog, koji je bio poznati cinkaroš u Krapini, a bio je moj susjed iz Svedruže gdje sam rođen, teško me pred Hršakom optužio i zbog njegove sam optužbe trebao biti strijeljan.

Toga dana, 21. svibnja 1945., od sigurne smrti me je spasio tadašnji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZNA-e u Krapini Mladen Šafranko, partizanskog imena Marijan, koji me je pustio kući i rekao mi da drugi dan dođem s ocem i dvojicom odbornika Seoskog narodnog odbora da dadu izjavu o tome što sam radio i gdje sam bio za vrijeme rata. Drugoga dana, 22. svibnja 1945., išao sam sa sada pokojnim ocem u Krapinu, ali odbornici koje je otac molio da idu s nama i koji su mu to obećali nisu došli. Javio sam se ponovno Hršaku zajedno s ocem s kojim uopće nije htio razgovarati, već ga je dao uhititi i po stražarima odvesti u zatvor.

Dok sam tako prestrašen čekao daljnju sudbinu, naredio je da me priključe koloni zarobljenika koja je išla za logor Mirkovec kod Sv. Križ Začretja. Tamo sam istoga dana poslije podne prisustvovao ubojstvu ustaškog bojnika Miroslava Kopjara kojega je metkom u potiljak strijeljao komandant logora, zloglasni Milan Kunštek, inače domaći čovjek kojega sam poznavao iz Petrovskog. U pravcu samoga mjesta Mirkovec, s desne strane na mjestu današnjeg "Rasadnika", bio je još jedan veliki logor ograđen bodljikavom žicom u kojemu su bili stacionirani samo pripadnici ustaških postrojbi, prema kojima je režim bio najstroži, sa strogom zabranom primanja vode i hrane, tako da su ti mučenici pojeli svu travu u logoru, a mnogi su ondje dobili dizenteriju i umrli bez pomoći i lijekova. Zarobljenike je često obilazio okrutni partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka, koji je kasnije sa svojim kolegom Živkom Vujčičem u Jazovki ubijao teške hrvatske ranjenike metkom u potiljak."

Jesu li to svjedočanstva vjerodostojnih svjedoka?
Da ne zaboravimo, što se zaista dogodilo?

Ili?

tekst: Ivan Jaklin, glasnogovornik Udruge Macelj 1945.
fotografije: Damir Borovčak