Reportaža s predstavljanja knjige "Uspomene" autorice Marije Jagatić-Nosalj

Jučer je u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu u organizaciji naše udruge predstavljena knjiga "Uspomene" autorice Marije Jagatić-Nosalj. Knjigu su kroz vrlo zanimljiva izlaganja predstavili Đuro Vidmarović, književnik i predsjednik HKV-a; Hrvoje Hitrec, književnik i član Upravnog odbora HKV-a; Marko Ljubić, kolumnist HKV-a i Narod.hr, Damir Borovčak, publicist i član HKV-a; Ivan Hrvoić, urednik i priređivač knjige te KUD "Martinčani" iz Martinske Vesi. Suorganizatori su bili Općina Martinska Ves i Župa sv. Martina biskupa.

U nastavku, uz fotografije samoga događaja, donosimo i izlaganje Marka Ljubića.

KUD  Martinska Ves

„Uspomene“ Marije Jagatić Nosalj su krik hrvatskih korijena

Kad se god čovjek susretne s uspomenama, ako mu nije izbrisan duh osobnosti s biljegom njegovih korijena, mora zastati. Marija Jagatić Nosalj i priređivač ove knjige nije samo ponudila ili ponudio uspomene te hrabre i sjajne žene, nego nas, svakoga od nas, suočio sa svojim uspomenama.

I, ništa snažnije ne šalje poruku o sadržaju, snazi, značaju ove knjige kao njena korica, njena naslovnica.

Pogledajte fotografiju ove žene.

Snaga.

Nema ni jednoga režima u povijesti koji je mogao srušiti, uništiti, pa ni oslabiti ovu snagu koja izvire iz crta lica, pogleda, nekoga unutarnjeg nemira koji u svojoj biti nosi ljudski mir i sigurnost, a nemir je samo zbog toga što pita pogledom i prkosi sili oko sebe.

Mene je ova knjiga vratila duboko u moje djetinjstvo, ova žena podsjetila na moju pokojnu majku, selo Martinska Ves na moj Ljuti Dolac u Hercegovini, poruke me podsjećaju na riječi, priče, sjećanja i zgode koje sam odrastajući slušao uz obiteljsku vatru.

Uspomene Marije Jagatić su krik iz dubine današnjem hrvatskom narodu. Nama svima.

Ja ovu knjigu tako doživljavam.

Evo zašto.

Razmotrimo samo informacije s kojima se danas suočavamo u Hrvatskoj, ne samo nazad mjesec dana, ne samo nazad godinu dana, nego, rekao bih beskrajnim tokom, toliko dugo vremena da se ni ne sjećamo kad smo zapravo prvi put čuli takve poruke ili se suočili s odlascima, napuštanju, iseljavanju, umiranju čitavih sela, područja, regija i naših gradova.

Marijin krik se čuje iz dubine. Čuje se tko može, zna i želi čuti: „Što nam ostaje? Ostaju prazne škole, prazni svinjci i kokošinjci, prazna dvorišta, prazni pašnjaci, a što je najteže, prazna srca i prazne duše. Narod se ne snalazi, uplašen je, svega se boji. Ne razgovara nitko ni s kim. Obitelji se ne sastaju ni nedjeljom. Iz crkve se ide ravno kući, ne zastaje se ni ne razgovara kao nekad, ne pjevaju dečki i ne plešu cure na cesti kao nekada poslije mise. Nema svatova za Sv. Katu. Mnoge su obitelji odumrle, žene i majke su umirale čekajući muževe i sinove koji se nisu nikad vratili“.

Zašto sam izvukao od tolikih ulomaka, riječi, svjedočenja zapravo ovu poruku?

Zbog toga jer upozorava, jer upire prstom u temelje svakoga društva, jer kaže gdje je početak svega i na čemu se jedino može nešto graditi. Na rađanju. Nema li djece, nema li seoskog blaga, nema li stvorene vrijednosti, nema li susreta obitelji, nema li obiteljskoga okupljanja, nema ni korjena, a onda nema ni stabla, neće biti ni lišća.

Ivan Hrvojić

Đuro Vidmarović

Hrvoje Hitrec

Marko Ljubić

Damir Borovčak

Ivan Hrvoić je dokaz da zdravi korijeni, iako se ne vide, ako se zalijevaju redovito, ako na njih kapne bar suza tu i tamo preostale žene, majke, tete, dide ili bake, nužno svake godine u jednome trenutku izrode zdravo lišće. I to liše onda hrani svoje korijenje, tako se ciklus života održava, raste i razvija.

Ne bismo danas ovu knjigu čitali, ove poruke proživljavali da nisu sačuvani korijeni, da se lišće nije imalo čime hraniti i obnavljati svakoga proljeća.

Ivane, ovim svojim djelom ste jako doprinijeli čuvanju hrvatskih korijena.

A korijeni se čuvaju, nigdje kao u obitelji, nigdje kao u selu, nigdje kao u svijesti o nužnosti stvaranja.

U selu je korijen izvornoga života, tu se rađa, stvara, sije i žanje. Sve ostalo dolazi poslije toga. I fizika, i filozofija, i ovo predstavljanje, i države.

Zašto su svi režimi koji su htjeli pokoriti narode, zajednice, uništiti osobnost čovjeka, prvo udarali na selo, zašto se danas globalistički, neskriveni sotonistički pokreti puni perverzije i prijezira prema stvaranju i prirodi čovjeka, usmjeravaju tako silovito na obitelj?

Jer žele uništiti korjene, jer žele čovjeku istrgnuti dušu, jer mu žele oduzeti prvotni identitet i ucijepiti svoj umjetni, neprirodni, krivotvoreni.

A u tom slučaju, čovjeka se prividno uzdiže, stvara se od njega Boga dovodeći ga navodnom drvetu spoznaje, a ne vidi zmiju dok korača k njemu. Njemu se klanja i njegovim iluzijama, gubi se oslonac s tla na kojemu sve nastaje i od čega sve postaje.

Pad je uvijek nužan, težak, stresan. Ubilački i smrtonosan.

Marija Jagatić pokušava reći svojom porukom generacijama kojima i mi pripadamo, da nikada ne napuste, ako nikako drugačije, duhom, svoje izvorno tlo. I ovom knjigom mu se Marija vraća zauvijek.

Nestane li seoske obitelji, nestat će sela, nestane li sela, nestat će i običaja, nestane li običaja, nestat će i niti koje u najljepše nošnje uvezuju tisuće ljudi, niti koje su od tolikoga mnoštva stvarale narod. Onaj koji danas nosi ime – hrvatski narod.

Upravo zbog toga sam izabrao ovaj pasus, jer se i danas ništa manje silovito, ogorčeno, s ništa manje nakupljenoga zla nasrće na naš narod, svakoga dana, svim sredstvima, a utoliko opasnijim ukoliko ih je teže raspoznati.

Selo je bilo oslonac društva kroz povijest, jer je rađalo. Komunistički, a prije njega po svjedočenju ne samo Marije u ovoj knjizi, bivši prosrpski kraljevski režim, nasrtao je na hrvatsko selo. Jer, nikako nije mogao doprijeti od uma, duše, srca, do identiteta tih ljudi, iščupati ga i prenamijeniti bez uništenja sela. Nikako se ne može manipulirati ljudima, ako ih se ne pretvori u masu, u bezbojnu iščupanu stabljiku, koja još nije razvila svoje korijene.

Zato su jugoslavenski komunisti ubijali ljude koji su bili korijeni obitelji i zajednice, naroda, zato su Srbi pucali u Stjepana Radića, a uzimali, oduzimali mladice kako bi ih preoblikovali za svoje ciljeve i potrebe.

Ne svjedočimo li tomu svakoga dana danas?

Zbog toga je komunistička namjera i platforma bila industrijalizacija, jer su pozadinski umovi te epohalne nakaze znali da se samo s ljudima istrgnutim iz njihovih korijena može uspješno manipulirati, a ključni model za to je bio – strah. Zbog toga današnja globalizacija jednako tako i na slične načine uništava izvorno selo i mikrosvemire malih obitelji.

Bilo onih iz sela ili onih iz grada.

Čovjek je prirodno nesklon velikim promjenama, istrgnuću iz svoga uporišta, kao biljka iz svoga tla. Velikan hrvatskoga duha Tin Ujević je opjevao identitet stihovima – Za Za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korijena!

Čovjeku je u prirodi imati strah od promjena, pogotovo onih koje su potpuna suprotnost svemu što je bio nastankom, podrijetlom, što je nosilo biljeg njegove obitelji. U tim okolnostima pojačan divljaštvom, progonom, razbojstvima, svakojakim tlačenjem, čovjek postaje izloženiji nego je spreman podnijeti, izloženiji je i zbog otrgnuća iz svoje obitelji i utočišta doma, izloženiji je jer mu se nastoje prekinuti niti običaja, tradicije, navika, a njegov duh je izložen udarima novih vrednota, koje su gotovo uvijek antivrednote ukoliko ne potječu iz prvotnih korijena i iz prvotnoga tla, podmukle ideje i namjere kojima nije cilj nuđenje boljega, nego – trajno oduzimanje osobnosti i uništenje.

Danas u Hrvatskoj selo koje je Marija opjevala u ovim svojim uspomenama, umire.

To je neoprostivo, jer danas već dvadeset i šest godina imamo svoju samostalnu državu, pa bez obzira na to što ne živimo izdvojeni iz svijeta oko nas, nema nitko pravo reći da nam netko ne dopušta. Iako silovito nastoji ne dopustiti.

Sve ovisi od nas samih.

Marija upozorava na razorene obitelji.

Gdje smo danas?

Svakoga dana pred našim očima u virtualnom svijetu jer smo izolirani u esencijalnom smislu od druženja nakon mise, na trgu, ulicama, u kvartu, na igralištima, jer smo izolirani ponajčešće i svojom umnom lijenošću i posrnućem pred gotovo cijelo stoljeće nuđenim ili silom cijepljenim navikama, paradiraju simboli uništenja braka, obitelji, paradiraju ubojice nerođene djece, promotori neprirodnih ljudskih odnosa, a sve su okitili bojama otrgnutim iz prirode kojoj se rugaju, kako bi privid sreće i iluzija bio izazovniji.

Ne može se govoriti o zaustavljanju iseljavanja ako se svaka Hrvatica i Hrvat kojih je prema svjedočenju profesora Anđelka Akrapa u XX stoljeću s povijesnih prostora otišlo u svijet oko 2,8 milijuna, ako oni u svakome trenutku, bilo gdje bili i živjeli neće biti i ne osjećati se kao organski dio golemoga nacionalnoga stabla, koje u svakome trenutku ima svoje zdrave korijene, svoje grane i svoje lišće. Jer bez bilo čega od toga, naša nacionalna biljka ne može živjeti.

Zašto nismo vratili te ljude?

Čemu smo se borili, umirali i tolika stoljeća željeli svoju državu, ako ni nakon dvadeset i šest godina danas ni ne pokušavamo te milijune Hrvata vratiti duhom i politički u državni i politički poredak, ako su strpani u geto, ako su dijaspora, ako su iseljena Hrvatska?

Kakva je to iseljene, kakva je to tuzemna, inozemna, kakva je to dalmatinska, hercegovačka, posavska Hrvatska?

Njih nema istrgnutih i odvojenih od matice.

Postoji samo Hrvatska, jer je to izvorište bez kojega se ne može biti ni Dalmatinac, ni Posavac, ni Slavonac, ni Bokelj, ni Hercegovac, ukratko - bez nje se ne može biti snažan, otporan na izazova, bez nje se ne može razumjeti krik Marije Jagatić.

A on će odzvanjati sve snažnije, jer ćemo ga mi ovdje pronositi onima koji ne čuju, dok im ne popucaju ušne opne, pa i stakla na blindiranim autima, prozorima, uredima.

Vratimo se Mariji.

Ovo svjedočanstvo ne pripada samo Posavini, ne pripada ni izbliza samo selima oko Siska, niti pripada samo selu. Ovo je svjedočanstvo koje pripada Hrvatskoj. I mnogim narodima danas, svima suočenim s pokušajima nasilnog oduzimanja osobnosti i preoblikovanja čovjeka.

Za kraj, a radi svjedočenja snage vjere, moći, duha, trajne nazočnosti Boga u svemu oko nas i u nama koliko to želimo i hoćemo, preporučam stalno se podsjetiti čuđenju oznaša koji bijesan pita pred prkosnom Marijom – Što je to u tebi zbog čega te ne mogu udariti?

Marija je znala i to je svjedočila u svakoj riječi ove knjige.

Znademo li mi odgovor na to pitanje?

(hkv)