Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) za genocid

U subotu 1. ožujka 2014. god. predstavljena je u Zagrebu knjiga dr. Zvonimira Šeparovića: Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) za genocid, u prepunoj velikoj dvorani Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, dva dana prije početka javne rasprave pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. To je iznimno važan događaj za Hrvatsku.

Prošlo je 15 godina od vremena kada je prof. Šeparović, kao ministar pravosuđa Republike Hrvatske podnio tu tužbu, koja je u međuvremenu prošla kroz različite faze osporavanja ne samo od protivne strane, što se kao razumljivo moglo očekivati, već i od vodećih struktura Hrvatske što je skandalozno, nerazumno i krajnje štetno za nacionalne interese zemlje.

Račanova vlada je mijenjala tužbu tako da je izostavila odgovornost srpske strane za organizirano i prisilno iseljavanje hrvatskih državljana srpske nacionalnost iz Knina i tzv. Krajine za vrijeme akcije Oluja i ispuštena je iz tužbe i Crna Gora. Osim toga u tužbi su navedene samo tri činidbe koje se nameću Srbiji; da kazni krivce, da otkrije sudbinu nestalih i da vrati ukradena umjetnička djela. Genocid je mnogo više od toga. Ipak ostaje optužba za izvršeni zločin genocida.

Dva su događaja bila posebno istaknuta. Presuda istoga suda na tužbu BiH protiv Jugoslavije po nekima je umanjila šanse za uspjeh naše tužbe jer da Srbija nije osuđena, što je pogrešno. Za Srebrenicu je optužena Republika Srpska, ali i Srbija je osuđena što nije spriječila genocid u BiH. Srbi su računali da će se sud proglasiti nenadležnim u tom postupku, međutim, sud je presudio 2009. godine da je nadlužan za suđenje za genocid.

Tko je bio za povlačenje tužbe...

Za povlačenje tužbe protiv Srbije očitovali su se Stipe Mesić (Crna Gora nikada nije ratovala sa Hrvatskom) Ivan Šimonović (ciljeve se može postići drugim sredstvima), Ivo Josipović (probleme se može bolje riješiti izvansudskom nagodbom), Zoran Milanović, a najrevnija se u tome pokazala ministrica Vesna Pusić. To je kulminiralo nedavnim njezinim posjetom Beogradu kada je ne samo požalila što se nije uspjelo u povlačenju tužbe i protutužbe (!), već je u intervjuu lokalnoj televiziji izjavila da vlasti koje danas vode Srbiju i Hrvatsku nisu odgovorne za ratne zločine, a da su za događaje iz rata odgovorna tadašnja vodstva Srbije i Hrvatske!

U tim je izjavama sve pogrešno i štetno za nacionalne interese. Ona izjednačuje zločinca i žrtvu, proglašava jednako krivim Miloševića i Tuđmana. Govori o ratnim zločinima, a ne o agresiji i srpskom genocidu. Ona olako oslobađa svake odgovornosti sadašnje srpsko vodstvo, premda je dobro poznato da je premijer Dačić bio u najužem krugu suradnika Miloševića, potpredsjednik Vučić, bio je za vrijeme rata u Kninu i zagovarao je veliku Srbiju, a predsjednik Srbije Tomislav Nikolić zvani Grobar, izabrani četnički vojvoda, sudjelovao je sa svojim dragovoljcima u ratu u Slavoniji i prema izjavama Jovice Stanišića „Tomo Nikolić je lično ubio 10 do 15 baba u hrvatskom selu Antin", o čemu je svojedobno Nikolić izjavio da „postoji mogućnost da sam nekog ubio".

Vesna Pusić ovim je izjavama pokazala totalnu neodgovornost i dodvoravanje srpskoj strani. Stoga ne čudi da ovih dana na internetu možemo naći izjave srpskog povjesničara dr. Nikole Žutića, savjetnika Instituta za savremenu istoriju u Beogradu i parlamentarnog kandidata šešeljeve stranke, da je Hrvatska genocidna tvorevina, da su Hrvati izmišljeni narod, da su Dubrovnik i Vukovar srpski gradovi.

Na službenom blogu Srpske radikalne stranke središnji motiv na izbornom plakatu je slika Velike Srbije, sa Srbijom, Makedonijom, Crnom Gorom, BiH i hrvatski krajevi južno od poteza Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Ipak hrvatska je tužba u Haagu preživjela. Nadamo se da ćemo u tom sudskom postupku i uspjeti dokazati da je u Hrvatskoj od strane Srbije izvršen genocid. Ako izgubimo biti će to zato što su vladajuće strukture otuđene hrvatske vlasti sabotirale hrvatsku tužbu.

Knjigu Hrvatska tužba predstavili su prof. Josip Jurčević, dr. Nikola Debelić i autor dr. Zvonimir Šeparović, koji je nakraju predložio da se utemelji nacionalni etički sud po uzoru na Russell-Satrov sud i na Mandeline Komisije za istinu. Sud, u kojem bi bili istaknuti pravnici i drugi javni djelatnici, bio bi nadležan izreći moralnu osudu u slučajevima izdaje nacionalnih interesa.

(hkv)