Istarski istržci (4)

Potreba za javnim nastranostima i turizam

Vrijeme je u Istri danas idealno za turiste. Vrućina velika, a vjetra niotkud. Stranci koji se vole pržiti, na plaži leže uredno poredani kao sardine i namazani debelim slojevima raznih krema i ulja žudeći da im tijela budu bakrenaste boje. No, nisu oni nikakav problem dok mirno leže i uredno se prevrću s trbuha na leđa i obratno. Nastaju nesporazumi kada ne leže mirno, odnosno kada se uspale kao ovo sunce, pa čine neke radnje i postupke koje ovdašnji pristojan svijet drži stidnima i za koje nije predviđen javni prostor i teatarski ambijent. Neki mlađi dolaze sve to promatrati, pa i guštati, jer, priznat će te, rijetko se može vidjeti muške i ženske ljudske entitete kako se pred masom ljudi zadovoljavaju na razne, često i vrlo maštovite načine.

Jedan se mlađi čovjek, očito političar, nedaleko od mene, obraća svome sugovorniku, uvjeravajući ga kako smo seksualno konzervativni i nepismeni.

- Budući smo sada u Europskoj uniji hitno se moramo opismeniti i bez zgražanja prihvatiti sugrađane koji uživaju da se na javnome mjestu oralno i na druge načine zadovoljavaju, jer, kako reče naš Premijer, to je ljubav.
- Pa dobro, kaže drugi, ali zašto to ne činiš ti sa svojom ženom, ili tvoji roditelji?
- Zato ča san konzervativan, posebno ona moja. O starcima da i ne govorimo. Otac bi nas se odrekao da nas vidi kako se pred svima ovdi na plaži seksamo. Da, toliko je konzervativan!, reče s nekim gnjevom i stidom u glasu.
- Ali ovdje ima mnogo djece i starijeg svita!?
-Pa šta! Neka se dica učidu slobodi od malena.
- A ča veliš na one tamo, pogledaj doli prema čempresu – ono se seksaju muškarci! Jesu li oni napredni ili nazadni?
- U seksu su odzadni, ali ideološki, u smislu ljudskih sloboda, oni su Europa. Naš uzor. Oni lome tradicije i moral zaostalih kršćanski orijentiranih građana. Nekada bi to nazivali progresivna društvena snaga. Meni ne smetaju, ja se smatram europskim čovikom. A s vjerom sam raskrstio.
- A bili te smetalo da to činimo mi ovdje kada odu turisti? Počevši od načelnika, pa do šefa policije? Pred dicom u školi! Ili bolje rečeno, da nam predsjednik države, premijer i ministri prvi javno pokažu kako se seksaju sa svojim ženama, ljubavnicama i ljubavnicima. Onako kako je to pokazala Severina!
- Ti bokca, to bi volija vidjeti. Gledao sam Severinu! Onaj hercegovački tajkun je bija pravi Balkanac! Severina je posli toga postala SDP-ova ikona, njihov stranački uzor za hrvatske djevojke. Volija bih vidjeti Pusićku i Linića. To bi bila Europa. Ali, mislim, da se oni iz Vlade još bojidu, posebno muški. Triba tu imati i neke uvjete i komparativne prednosti.
- A ja mislim da bi pobiga iz našega mista kada bi nam policija naredila da se javno seksamo. To bi bilo veliko nasilje. I ovako je nasilje nad našim moralom, našom vjerom. To dopuštamo samo za to što su to furešti koji imadu šoldi. Seks ne smije biti bačen u blato, sveden na prostituciju i odsustvo razuma i svakog obzira prema sredini u kojoj živiš. Neka ovo činidu furešti. Ali neka svaki onaj koji želi imati publiku dok se seksa, plati posebnu tarifu, zatim da se odredi vrime i mjesto za to, a ljudi upozore, pa tko želi i ima želudac neka ih gleda. To bi bila demokracija. Doduše luda, ali ipak, zbog šoldi. Znaš, nama triba vrimena za ulovit korak s ovakvom Europom.
Nisam više mogao slušati ovakav pametan razgovor, jer me kolegica pozvala na kavu. Što više, razmahala se zovući me pokretima ruke. Ona je Europljanka s moralnim vrijednostima. Osuđena na oporbu europskom razvratu. Hvala Bogu!
Kako sam izvan trenda, pitam kolegicu neka mi objasni jednu stranu riječ koju sam čuo dok su govorili o nastranostima koje čine neki stranci na našim plažama – glasi „svinganje".
-U što si ti nalupao tolike godine!, prekori me nježan glas. Tu riječ danas razumiju i pučkoškolci.
-Ali ja ju ne razumijem. A svoju se obitelj ne usuđujem pitati, zavapih.
-Ništa od objašnjavanja. Imaš Internet.
-Dobro, ali to ti neću zaboraviti.
-Idemo na kavu?
-Idemo!

(Kako sam ponio „lap", u apartmanu odmah provjeravam što znači to vražje „svinganje". „Guglam"! Evo što sam našao:

„Portal: 'Hoću spoj':

SvinganjeSvinganje je nemonogamno ponašanje dvije osobe u predanoj vezi, a koje se svjesno i dogovorno upuštaju u spolne odnose s drugim parovima kroz ležernu društvenu aktivnost. Pri tom oba partnera ne moraju imati isti razlog za svinganje. Neki se odlučuju na razmjenu partnera kako bi osvježili dosadan spolni život, drugi na taj način zadovoljavaju potrebe društvene interakcije, dok se kod trećih radi o pukom zadovoljavanju pojačanog libida.Suhoparnim rječnikom rečeno, svinganje je nemonogamno ponašanje dvije osobe u predanoj vezi, a koje se svjesno i dogovorno upuštaju u spolne odnose s drugim parovima kroz ležernu društvenu aktivnost. Pri tom oba partnera ne moraju imati isti razlog za svinganje. Neki se odlučuju na razmjenu partnera kako bi osvježili dosadan spolni život, drugi na taj način zadovoljavaju potrebe društvene interakcije, dok se kod trećih radi o pukom zadovoljavanju pojačanog libida.

Iskusniji svingeri svoje aktivnosti dijele na „tvrdo" i „meko" svinganje. U prvom dolazi do potpune penetracije priliko razmjene partnera, dok u drugom penetracija izostaje.

Svinganje je svoj procvat doživjelo nakon seksualne revolucije u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, pa se je tako najveći američki svingerski klub "Plato's Retreat" reklamirao kao welness centar u programima javnih televizija. Kao i Plato, zlatne godine svinganja su završile u osamdesetima s pojavom AIDS-a. No od tada smo puno toga naučili, između ostalog i kako se zaštiti, pa je i svinganje kao životni stil ponovno u modi".

Nisam mogao vjerovati očima. To su nekada, za vrijeme tzv. pokreta „djeca cvijeća" nazivali grupni seks. Smatralo se kako je riječ o perverznim i moralnom neosjetljivim ljudima, proizvodu kapitalističkog duha hedonizma. Ali, malo dalje, na istom tom Portalu ugledao sam naslov „Težak život ličkih svingera". Provokacija. Bar je Lika kraj u kojem žive normalni ljudi!

Čitam drugi naslov: „Plaža Punta Križ, koja je zamijenila nekadašnje okupljalište Monsena, na glasu je kao mjesto kamo odlaze oni koje zanima grupni seks. I to bez obzira na spol. ... U Rovinju su, kaže Marija Rocco Črnjac, glasnogovornica gradonačelnika Giovannija Sponze, odlučili stati na kraj "popularnosti svinganja", a prenosi Večernji list".

Dobro poznajem Rovinj. Jedan mi je rođak spominjao tu plažu. Poznajem i prof. Giovannija Sponzu. Zadarski student. Bravo kolega. Sve ima granice, pa i ludovanje raspusnih turista.)

Ulazim na terasu simpatičnog restorana smještenog nedaleko mora. Uljudno pozdravljam s «mirdita šok konobar», jer su ovdje vlasnici restorana, slastičarnica i pekara, uglavnom Albanci. Tijekom ljetne sezone njihov se broj povećava jer zapošljavaju svoje sunarodnjake iz Kosova ili Makedonije. Kolegica već pije svoj kapučino. Molim konobara da mi donese «koha ditore» koji se ovdje naziva «Glas Istre». Zanima me što rade «umetnici iz Jugoslavije» koji su u Istri «službeno», a na čelu im je gazda Rade. Kako je riječ o penzićima iz moga naraštaja osjećam s njima socijalnu bliskost. Jučer je tako bilo sa strinom Milenom Dravić. Tko je danas na redu?

Srbijanski glumac Slavko Štimac

Slavko Štimac kao dječak u filmu „Vlak u snijegu"

Stiže istarski avaz. Nije me razočarao, jer je na prvoj stranici zadovoljio svoje čitatelje jugobolesnike, objavivši masnim slovima, uz neizbježnu fotografiju, sljedeću obavijest: «Slavko Štimac, kultni dječji glumac ex Jugoslavije», s njegovim riječima: «Ovdje sam od 1972., može se reći da sam odrastao u Puli». Spomenuvši godinu 1972. kao važnu u njegovome životopisu, srbijanski me je glumac podsjetio na Hrvatsko proljeće i njegov slom. S tom godinom počeli su progoni hrvatskim proljećara i matičara, počelo je uništavanje sudbina više desetina tisuća, uglavnom mladih hrvatskih intelektualaca, uvođenje rigidnog partijskog kursa na čelu s vrlo negativnom osobom koja se zvala Milka Planinc. Kažu da je ta vrsna kuharica u partizanima dogurala do komesarice, a svoj ratni put okrunila sudjelovanjem u strašnim bleiburškim pokoljima, o čemu je svojevremeno pisao filmski umetnik Simo Dubajić.

S glumcem Slavkom Štimcem razgovarao je Zoran Angeleski, Kao što je jučer razgovor sa strinom Milenom počeo podrepaški i ulizivački, tako je to učinio i ovog puta. Već prvo pitanje to potvrđuje: «Uvijek kad naiđem na Vaše intervjue u kojima obrazlažete svijet glume i svoju karijeru, ja Vas uvijek, neovisno o ozbiljnosti Vaših uvida, doživljavam kao nekim svojim najbližim rodom. Vjerujem da je tako i s mnogima iz naše srednje i starije generacije jer ste nam označili djetinjstvo svojim ulogama u 'Vuku samotnjaku', 'Vlaku bez voznog reda' i seriji 'Salaš u malom ritu».

RadePoznati pjesnik Miljenko Stojić objavio je prije tri godine zbirku stihova pod naslovom «Dobro jutro kolonijo». Ne znam zbog čega mi je upravo u ovom momentu pala na pamet ova knjiga? Evo gazda Rade i njegove brade na cijeloj polovici 40. strane «Glasa Istre»: «Večeras u kaštelu Grimani koncert Rade Šerbedžije i Miroslav Tadića». Tadić priznaje: «Naš program se nekako uvijek stvara spontano». A jučer je bio precizno najavljen. Momci mućkaju od Vardara pa do Triglava. Samo zbog čega tako radostan program ne bi izveli umjesto u Istri, recimo, u Prištini?Zanimljiv je odgovor na ovo pitanje. Štimac odbija njegov podrepaški sadržaj i ogovara mimo pitanja: «Ovo kako ste sad napravili uvod s bliskošću i bliskim rodom dobro je polazište za naš razgovor...». Uvidjevši da glumac ne odgovara kako on to očekuje, Angelseki ga pili dalje: «Prije svega mislim na silnu emotivnu identifikaciju i težinu koje su nosile te Vaše prve uloge, od izraza lica, tog davanja pred kamerama». Glumac ga shvaća, ali ne želi novinaru potvrditi kako i on osjeća da su « najbliži rod».

Stoga odgovara s nekoliko tipičnih bezsadržajnih fraza: «To je apsolutno neophodno. Svi glumci trude se to postići, jer je to vrhunac....» I prelazi na srbijanskog glumca Pavla Vujisića. I tako do kraja novinar maltretira glumca, a glumac «kuži» nasrtljivca i daje odgovore bez značenja. Na kraju drug Zoran, očito iznerviran, postavlja uvredljivo pitanje: «Nadam se da ovo neće zvučati preindiskretno, ali kao dijete glumac bili ste posve vedri i otvoreni, a sad ste bitno povučeniji, zatvoreniji. Ima li to veze s tim dječjim ulogama?».

Štimac, svaka mu čast na suzdržanosti, odmjerenosti i vještini diplomatskog govora, daje dobar dogovor: «Nema veze s tim, nego s mojim životom. Smatram da nisu sve stvari za javnost. E sad, da li sam otvoren. Ja se trudim da budem iskren, a ipak ne bih pričao o najintimnijim stvarima». Angeleski (odnosno njegov urednik) je kroatizirao govor Slavka Štimca, kao i izjave Milene Dravić.

Naravno, ništa bez gazda Rade. Poznati pjesnik Miljenko Stojić objavio je prije tri godine zbirku stihova pod naslovom «Dobro jutro kolonijo». Ne znam zbog čega mi je upravo u ovom momentu pala na pamet ova knjiga? Evo gazda Rade i njegove brade na cijeloj polovici 40. strane «Glasa Istre»: «Večeras u kaštelu Grimani koncert Rade Šerbedžije i Miroslav Tadića». Tadić priznaje: «Naš program se nekako uvijek stvara spontano». A jučer je bio precizno najavljen. Momci mućkaju od Vardara pa do Triglava. Samo zbog čega tako radostan program ne bi izveli umjesto u Istri, recimo, u Prištini?

Đuro Vidmarović