Lindar – "Krasna zemljo, Istro mila"

Unutrašnjost Istre je prekrasna, a na jednom od njezinih brojnih brežuljaka, kojeg zovu Mali Sveti Anđeo, smjestio se istarski Stonehenge, megalitski krug (tolos) iz brončanog doba, možda prva sakralna građevina na području Hrvatske i sveto mjesto naroda koji su tu bili prije Histra. Srednjovjekovnom sakralnom arhitekturom unutrašnjosti Istre dominira gotika, a XV stoljeće je najznačajnije razdoblje istarskog pučkog zidnog slikarstva. Domaće slikare tog doba najbolje predstavlja radionica iz Kastva - malog sela kraj Rijeke - otkuda potječu braća majstori Vincent i Ivan. Po broju sačuvanih spomenika iz tog vremena Istra je, s osamdesetak lokaliteta zidnog slikarstva, najbogatije područje u Hrvatskoj: ističu se ciklusi fresaka u Lindaru (1409.), Pazinu (1460.), Žminju (1471.), Oprtlju i Bermu (1474.), sa svjetski poznatim freskama Mrtvački ples (ili Ples mrtvaca), Kolo sreće i Živi križ. I dok se divimo tim fresko slikama, i prvim hrvatskim stripovima, moramo se zahvaliti anonimnim (na žalost) restauratorima i hrvatskom akademiku Branku Fučiću (+) koji je odredio sudbinu srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika.

 Prastanovnici Istre podizali su svoje "gradove“ – gradine – na nekom uzvišenju ili vrhu nekog brežuljka (u Istri je pronađeno oko 350 gradina), osiguravši si tako relativnu sigurnost od napadača, ali i malaričnih komaraca iz nizina. U središtu zaravnanog brežuljka podigli bi svetište oko kojeg su u jednom ili više krugova gradili nastambe, a cijeli prostor bio je opasan obrambenim zidom. I mnogi današnji istarski gradići su preslika nekoliko milenija starijih gradina na kojima su tijekom vremena nastali.

U Istri su ceste odlične, a oči uživaju na vrhovima brežuljaka. Trenuci odmaka od stvarnosti. 

 Istarski Kažun (poljska kućica), prekriven šriljama (kamenim pločama), građen tehnikom suhozida.

Istra je doista Terra magica (Zemlja čarolija)

Žive su pučke pripovijesti o štrigama i vukodlacima; iz Pazinske špilje je Jules Verne krenuo na put u središte zemlje; parking (samo u većim mjestima) je nezamislivih 4 do 5 kuna po satu; odličan esspreso, i to od "zadnje rupe“ do kafića na rivi u Poreču, astronomskih 4 do 6 kuna; kuglica odličnog sladoleda (a ne zaleđene vode) 5 kuna! I turista kao u priči. Neka se zamisle turistički djelatnici u nekim drugim dijelovima Hrvatske gdje i u selendri bezočno naplaćuju sat parkinga po 12 kuna, kao i šalicu crne kave od koje se čovjek razboli. 

Na deset minuta vožnje od Pazina (ili 150 minuta od Zagreba), nalazimo na brežuljku urbano seoce Lindar, ime koje vjerojatno potječe od Kelta koji su ovdje podigli gradinu. U pisanim dokumentima spominje se u XII stoljeću kada je sastavni dio Pazinske grofovije. Od srednjovjekovnih zidina i kula ostali su tek ostaci, ali je zato sačuvana crkva Sv. Katarine i u njoj poznata freska Živi križ iz 1409. godine, te jedna od pet takvih slika u cijeloj Europi.

Sv. Katarina je jednobrodna crkvica s gotičkim svodom građena u XIV st.

Napomena: unutrašnjost je kod fotografiranja bila osvijetljena sunčevim svijetlom koje je prodiralo kroz žuto obojeno staklo na jednom prozoru, i kroz jedno neobojeno staklo na drugom prozoru te običnom reflektorskom lampom na zidu nasuprot freske Živi križ pa su boje svoda i zidova (inače sivkasto-bijele) malo neprirodne.  

Sa svojih 88 godina vlč. Ivanu Bartoliću (član Svećeničkog i Pastoralnog vijeća biskupije, član porečkog kaptola, član ravnateljstva dijecezanskog caritasa, pročelnik Vijeća za liturgiju i glazbu, minsignor, kapelan Njegove Svetosti Ivana Pavla II.; orguljaš, dirigent i kompozitor), župnik u Lindaru sa stanom u Pazinu, nije bilo teško sjesti u auto i dovesti se do crkvice da bi nam detaljno opisao ovu jedinstvenu sliku koja simbolički prikazuje kasnogotički prikaz otkupljenja. Naziv Živi križ dan je svim prikazima križa gdje se krajevi križa pretvaraju u ruke.  

"Živi križ u Lindaru“, Branko Fučić: Danica-6, str. 81-86, 1951. 

 Lindarski Živi križ ispod debele naslage žbuke otkrio je akademik Branko Fučić. U nastavku donosimo u cijelosti Fučićev izvorni opis ove fresko slike, jedinstvenom djelu hrvatske umjetničke baštine, a koji smo dobili od vlč. Bartolića te mu se ovom prigodom zahvaljujemo i na tom daru.

Ž I V I  K R I Ž  U  LINDARU 

"Među brojnim srednjovjekovnim spomenicima zidnog slikarstva u Istri svraća na sebe posebnu pažnju gotovo nepoznato djelo na ziđu kapele sv. Katarine u Lindaru. I svojim slikarskim osobinama i svojim sadržajem ono je jedinstveno u baštini naše kulturne i umjetničke prošlosti.

Iako srednji lik na toj slici predstavlja Krista, razapeta na križu, ona ipak ne prikazuje Raspeće u onom obliku, u kakvom smo ga navikli gledati na slikama u našim crkvama. U Lindaru nije prikazano Raspeće kao povijesni događaj na brdu Kalvariji, gdje se u času Kristove smiriti vide pod drvom križa Bogorodica, sv. Ivan, žene, Židovi i vojnici. Jezgro je misli lindarske slikarije misao o Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Iz te središnje misli, koja polazi od kalvarijskog križa, razvija se i izvodi cijeli sklop međusobno povezanih vjerskih istina, kršćanskih učenja, pobožnih razmatranja, bogoslovskih domišljaja i usporedaba, koje je umjetnost na slikovit način prikazala.

Ta slika, dakle, ne opisujte povijesni čas Raspeća, nego na slikovit način daje tumačenje tom događaju. Sve, što se je u srednjem vijeku vjerovalo, učilo, razmišljalo i domišljalo u vezi s Kristovom žrtvom na križu kao s najvažnijim događajem u povijesti Spasenja, uzdržalo se na ovoj slici.

Ono, što je ovdje bitno, to je misao. Ona stoji iza svega što na slici gledamo: svaki lik, upravo svaka stvar tu služi kao znak, kao simbol ideje.  

Vodoravna vijugava crta, koja označuje oblake, dijeli sliku na nebo i zemlju. Tu je slikar htio istovremeno i usporedo pokazati ono, što se zbiva na nebu, i ono, što se zbiva na zemlji. Upravo su tako glumci kod crkvenih igara predstavljali na ondašnjim pozornicama — na dva kata i u isto vrijeme — događaje na zemlji i na nebu.

Pogledajmo, kako je prikazano nebo!

Kao neke plošne kazališne kulise tu su naslikani bedemi grada, zidovi »nebeskog Jeruzalema«, čime se je u prenesenom smislu htjelo označiti Raj. Preko zidova vide se krošnje stabala,, a na nji­ma zlatno voće: tako je sebi slikareva mašta dočaravala sjaj i ugodu vječnog kraljevstva blaženih. Vjerojatno se u tim stablima nebeskog Raja krije usporedba, koja smjera na zemaljski raj i na zabranjeno voće.

Tu su i dva anđela: sklopljenih ruku promatraju, kako Bog-Otac, nagnuvši se preko zidova nebeskog Jeruzalema, gleda na zemlju te ispruženom desnicom blagoslivlje i prihvaća pomirbenu žrtvu na križu.

A dolje, na zemlji, — kao na nižem katu pozornice, — stoji križ. Na njemu visi razapeti Krist, mrtav, zatvorenih očiju, priklonjene glave: djelo Otkupljenja već je dovršeno.

Ogromni krakovi križa pružaju se na sve četiri strane te kao armatura drže i povezuju pojedine likove, koje je slikar porazdijelio plošninom slike. Sva četiri kraka križa pretvaraju se na krajevima u ruke, a svaka ruka —i kao da je oživjela — nešto radi. Po tome je i nazvan ovakav prikaz »Živi križ«.  

Tako ruka s donjega kraka razbija čekićem vrata limba, a ruka s gornjega kraka otvara velikim ključem vrata nebeskog Jeruzalema.

Na tako jednostavan i naivan način slikar je htio izraziti misao da je Krist smrću na križu pomirio ljudski rod s Bogom, izveo duše starozavjetnih pravednika, koje su čekale u limbu, i otvorio Raj.

Slikar je zamislilo Limb kao neku okruglu kulu. Na slici je ona nalik na bačvu bez gornjeg dna. Duše su u njoj oni mali goli ljudski likovi, koje čuvaju đavoli. Jedan dlakavi đavo gađa strelicom i lukom ruku, koja razbija vrata.

U isto vrijeme ruka s lijevog kraka (gledaocu desno) zabija mač u glavu ženi, koja jaše na magarcu, dok ruka si desnog kraka (gledaocu lijevo) blagoslivlje drugu ženu, koja je okrunjena.

Time se htjelo reći, kako je Kristovom žrtvom na križu svršio Stari Zavjet i počeo Novi. Stari Zavjet označuje Sinagoga, a novi crkva. I jednu i drugu predočuje slikar kao ženu.

Sinagoga ima vezane oči: to je židovstvo, koje je u duhovnom smislu bilo slijepo i koje je ostalo slijepo. Ono u Kristu nije vidjelo obećanog Mesije, opirući se tvrdoglavo, kao što je tvrdoglavo i ma­gare, na kome sinagoga jaši, ono je odbilo njegovu nauku.

Sinagoga drži u jedinoj ruci koplje, na kome je zastavica s likom škorpijona, u drugoj mladog jarca.

Sve na ovom prikazu ima slikovito, simboličko značenje, pa tako i likovi škorpiona i jarca. Škorpion je znak tame i poroka (tu se misli na Sinagogu književnika i fariseja), dok jarac predstavlja krvne žrtve Starog Zavjeta.

Ruka s križa ubija Sinagogu, ona je odbačena, jer je izgubila svaki smisao opstanka. Njen je pravi život svršio. Počinje novi život kršćanske Crkve, koja je crkva svih naroda i vremena. Okrunjenu — kao »Kristovu zaručnicu« — i svetu (ima aureolu, svetački krug oko glave) — blagoslivlje je ruka s križa.  

Crkvu nose četiri apokaliptičke životinje, koje su znakovi četvorice pisaca evanđelja. Tu je lav sv. Marka, vol sv. Luke, anđeo sv. Mateja i orao sv. Ivana. Crkva kleči na njihovim leđima, što znači, da su evanđelja njeni temelji. Klečeći na njima, ona prstom pokazuje razapetog Krista, a drugom rukom drži mjesto koplja križ, na kome je zastavica, opet sa znakom križa. I tu je misao očita: to je Crkva, koja uvijek upućuje na Krista i koja pokazuje put k Spasenju. Dok slikar stavlja na zastavu Sinagoge škorpiona, naslikao je na zastavi Crkve znak križa, kršćanski znak pobjede.

Ovo je sadržaj »Živog križa«, to je skup glavnih misli ovoga staroga srednjovjekovnoga spekulativnoga prikaza.

Međutim na lindarskoj slikariji ima oko križa još nekoliko li­kova, koji su u vezi s Raspećem i koji imaju svoje značenje.

Slikari su često na prikazima Raspeća stavljali iznad križa lik anđela i lik đavla, anđela s desna (gledaocu na lijevo), a đavla s lijeve strane križa (gledaocu na desno). Kad slikari prikazu ju Kalvariju, na kojoj je Krist razapet između dva razbojnika, onda anđeo dolazi po dušu dobroga razbojnika, koji se je prema Kristovu obećanju spasio, a đavao odnosi dušu onog nepokajanoga. Međutim i na prikazima bez razbojnika — a takav je i ovaj u Lindaru — javljaju se oba lika.

Anđeo na lindarskoj slici nosi u rukama tvrđavu, dok đavao puše kroz dvije trube prema Kristu. Vjerojatno je značenje ovih likova nadahnulo pobožno čuvstvo srednjeg vijeka, koje je s likom đavla htjelo izrazita otpor i borbu Pakla protiv Otkupljenja, pa bi đavolsko trubljenje značilo napastovanje, a anđeo i neosvojiva tvrđava u njegovoj ruci nebesku utjehu i jakost.

Prikazujući đavla kao četveronožnu, repatu i krilatu životinju, slikarev je domišljaj upravo fantastično utjelovio svu odurnost u toj bodljikavoj nakazi. A da ogavnost bude još veća, prikazao je — posve po srednjevjekovnoj predodžbi — kako mu ispod nadignutog kozjeg repa izlaze — vjetrovi!

Lik sv. Katarine, na lijevom kraju slike, ne pripada uopće za­misli »Živog križa«. Ona je ušla u sliku kao dodatak, sigurno po želji Lindaraca, koji su sliku naručili, a to radi toga što je kapela posvećena ovoj svetici. Ali — premda je ona dodatak već zaokruženoj, cjelovitoj zamisli :— slikar ju je uklopio u raspored ostalih likova upravo savršeno. Tu su svi likovi pravilno, simetrično pore­dani oko križa, tako da svakom liku s jedine strane odgovara lik s druge strane. Kada bismo taj raspored (kompoziciju) usporedili s vagom, na kojoj je lik Kristov u sredini, ta bi vaga bila u potpunom ravnovjesju.

Cilj ove simetričnosti nije samo u kompozicijskoj ravnoteži i čvrstoći, u njoj dolazi dio izraza, općenito srednjevjekovni način mišljenja i red pojmova. Simetrijski svaki pojam ima svoj protupojam. Ni smještaj likova oko križa nije slučajan: sve, što predstavlja dobro, svrstano je na križu na desno, a sve što predstavlja zlo, stavljeno je križu na lijevo.

Na slici se na tri mjesta kraj križa vide razmotani bijeli svitci, na kojima su bili natpisi. Vremenom su se natpisi toliko istrošili i izblijedili, da se danas jedva mogu pročitati i to samo djelomično. Bili su pisani glagoljicom, tim našim narodnim pismom, kojim je u to vrijeme pisalo slavensko svećenstvo. Tako je na svitku iznad limba zabilježeno glagoljicom vrijeme kada je slikarija izrađena. To je godina 1409.

»Živi križ« u Lindaru izradio je neki nepoznati istarski slikar. Njegov, za ono vrijeme, malo staromodni način slikanja odaje da je bio iz provincije, i da mu nije bilo posve poznato, kako se je u to vrijeme radilo u umjetničkim središtima. Kako je osnovni misa­oni nacrt njegove slikarije star, tako se i njegovim slikarskim nači­nom provlače mnoge osobine, za ono vrijeme već prošlog, roman­tičnog stila. To se vidi ne samo u načinu, kako je slikarski prikazan na pr. Bog-Otac, nego i u općem rasporedu likova i u podjeli poza­dine u nekoliko različito obojenih vodoravnih pojaseva, koji su imali biti oznake za tlo, rastlinstvo i zrak.

Način, međutim, kojim je majstor slikarski obradio likove i predmete, odgovara uglavnom gotičkom »linearnom« stilu, koji je vladalo XIV stoljećem. Glavna je osobina tog stila da se slika temelji na crtežu, na liniji. Svi su likovi obrubljeni crvenkasto-smeđom crtom, koja zatvara njihove obrise, a unutar obrisa opisuje pojedinosti: oči, obrve, usta i sl. Obrisi, čvrsto povučeni i zatvoreni crtom, ispunjeni su jednolično i plošno bojom, tako da je slika zapravo bojadisani crtež. Tu nema mekanih i postepenih prelaza iz svijetla u sjenu, koji bi nam davali dojam tjelesne obline i prostornosti, gotovo se čini kao da su likovi izrezani old papira.

Od ovakvog plošnog i crtežnog načina razlikuju se jedino li­kovi razapetog Krista i sv. Katarine. Na njima je laganim prelazima svjetlijih boja u tamnije (na haljini sv. Katarine i na Kristovom tijelu) naglašena meka oblina tjelesnosti. Ovaj drugi način slika­nja odgovara tako zvanom »mekanom« gotičkom stilu koji se je u to vrijeme počeo širiti.

Kako je moglo doći do ovakovih razlika slikarske obradbe na jednoj te istoj slici ? To možemo, protumačiti jedino time, što je majstor uzeo kao uzor predložak kod slikanja razapetog Krista jedinu suvremenu sliku Raspeća. I kod lika sv. Katarine — za koju smo već rekli, da je umetnuta u ovaj veliki prizor jedino stoga, što joj je bila posvećena crkva — poslužio se je slikar također jedinom za ono vri­jeme »modernom« slikom kao uzorom.

Majstor, koji je radio u Lindaru, bio je — po svemu sudeći — za svoje doba u stanovitom zakašnjenju. A to je tako razumljivo, ako se zna da je Istra granična zemlja, mali privjesak velikog europskog svijeta, i ako se zna, da sve pojave — pa tako i umjetnički stilovi — trebaju vremena, dok se iz središta prošire do dalekih granica.

Naš je majstor radio onako, kako je bio naučio u mladosti. Ali ono, što je znao i koliko je znao, radio je dobro i pošteno. Sli­kao je po starinsku — vapnenim bojama po tankom sloju fine, nakvašene žbuke. U izboru ono malo boja bio je vrlo suzdržljiv, ali te je znao upotrijebiti i složiti protanjenim osjećajem za sklad, kome se i danas divimo. Boje su mu svijetle, gotovo blijede, gdjegdje se one gotovo poistovjetuju sa zidom. Ima tu boja koje su bijele kao mlijeko, ili sive poput golubinjeg perja; ima ih zemljano žutih ili ružičastih uz nešto crvene i sasvim malo zelene, a nekada je tu bilo i nekoliko mrljica zlata.

Lindarski »Živi križ« djeluje kao potpuno plošna slika; nigdje ona ne dube zida, nigdje ne pokušava da nam dočara dubinu i pro­stor. I raspored likova i boje ostaju pred našim očima u jednoj ravnini. Tu se osjeća stijena, njene jasno omeđene granice, njena nepomična plošnina.

U polumraku starinske kapele ovaj prozračni, netjelesni prizor pojavljuje se kao zamagljena vizija na stijeni. A zapravo ona to i jest. Njen umjetnički stil, njen slikarski način savršeno odgovara njenu sadržaju.

Jer — kako je već rečeno — nakana ove slikarije nije u tome, da prikaže stvarne, opipljive predmete i lica. Ideja, koja je nevidljiva, razmatranja i domišljanja religiozne svijesti srednjevjekovnog čovjeka pretvorili su se ovdje u vidljivu sliku. Nigdje, u cijelom srednjevjekovnom slikarstvu Istre, nije se ta religiozna svijest izrazila tako jasno i potpuno kao na ovoj slici. A to ne samo u sklopu misli, ne samo u načinu gledanja i izražavanja.

I u umjetničkim nakanama i u upotrebi slikarskih sredstava — u svemu — na ovom jedinstvenom djelu naše umjetničke baštine govori duša srednjevjekovnog čovjeka“. Branko Fučić.  

U apsidi vidimo rozetu (obično je na pročelju crkve!) s osmokrakom zvijezdom, i ostatke zidnih slika.  

Pogled na crkvicu Sv. Katarine 

Unutrašnjost lindarske župne crkve Sv. Mohora i Sv. Fortunata

Uz rub nekadašnjih lindarskih zidina (vidljivi su još ostaci zidina i dviju polukružnih kula iz srednjeg vijeka) nalazi se lindarska župna crkva Sv. Mohora i Sv. Fortunata s pet mramornih oltara. Izgrađena je 1600. godine (s glagoljskim natpisom iz 1607. g.) kao jednobrodna, ali je naknadnim obnovama proširena u trobrodnu neoromaničnog stila. Dozidana je kamenom s ruševina dviju crkvica iz XV st.( Sv. Antuna Pustinjaka i Sv. Ivana Krstitelja) koje danas više ne postoje. Zvonik visok 30 m je odvojen od crkve.  

Glavni oltar (1730.); na konzolama uz oltar su kipovi Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Antuna opata (iz spomenutih porušenih crkvica). Na nedavnoj obnovi crkve (obnova zidnih slika, oltarnih pala i određivanje boja unutrašnjsti) radili su zajedno David Ivić i V. Fugošić. 

Na pali su likovi B.D.Marije, Sv. Mohora i Sv. Fortunata 

Kip Sv. Ivana Krstitelja (XV st.) rad je domaćeg majstora.

U Lindaru se nalazi još nekoliko vrlo starih crkvica: Sv. Sebastijana i Roka  s natpisom "Ivan Jedrejčić... vo va ime Božje i svetoga Šebastjana i ovo zavećanje učinit 1559." na latinskom i starohrvatskom pisanim glagoljicom; na groblju je crkvica Sv. Martina, a u blizini mjesta je i crkvica Sv. Marije Magdalene.

U Hrvatskoj se napuštaju tradicionalna shvaćanja i običaji, a prihvaćaju strani. Ima li hrvatska javnost jasnu predodžbu o hrvatskom identitetu i kako ga očuvati? Ako prihvatimo shvaćanje da je identitet nebitan, žašto ga tako ljubomorno čuvaju oni koji sustavno i planski razgrađuju naš?

Naglasak je u reportažama iz Istre stavljen na srednjovjekovne sakralne objekte iz kojih se iščitavaju vrijedni povijesni, socijalni i gospodarski podatci.  

  Ljubomir Škrinjar

 {mxc}